Radujemo se slobodnom vremenu, vjerujući da što više slobodnog vremena budemo imali, život će biti bolji.
Uživanje u tom vremenu - ili uživanje u tom željenom krajnjem cilju - trebalo bi da dođe prirodno.
Međutim, istraživanja pokazuju da i imati i odlučivati o tome kako provesti slobodno vrijeme može biti veoma stresno.
Neki ljudi osjećaju ogroman pritisak da maksimalno povećaju prekid rada uz najbolje izbore: više istraživanja, predviđanje i trošenje više novca.
Ali, kako podaci dokazuju, ovaj pritisak da maksimiziramo našu zabavu može stati na put našem uživanju u slobodnom vremenu.
Pored toga, neki ljudi se bore da slobodno vrijeme vide kao vrijedno truda.
Ovi pojedinci - često na poslovima sa visokim stresom i visokim platama - daju prednost produktivnosti do te mjere da ne mogu da uživaju u slobodnom vremenu, često na štetu svog mentalnog zdravlja.
Koliko god da su različiti njihovi problemi sa slobodnim vremenom, obje grupe se bore sa uživanjem u slobodnom vremenu iz istog razloga.
Način na koji doživljavamo i cijenimo slobodno vrijeme se promijenio, problematično.
Razumijevanje ove evolucije i pronalaženje načina da promijenimo naše stavove može biti od koristi za sve - i pomoći ljudima da ponovo počnu da uživaju.
Koncept slobodnog vremena koji se mijenja
„Dokolica je dramatično evoluirala tokom vjekova i u različitim kulturama", kaže Bred Ijon, docent u Školi menadžmenta na Univerzitetu Kvebek u Montrealu.
„Međutim, jedna stvar koja je konzistentna u pogledu dokolice je da je uvek bila u suprotnosti sa poslom."
Prije dvije hiljade godina, koncepti rada i dokolice bili su povezani sa ropstvom i slobodom.
U staroj Grčkoj, objašnjava Ijon, većina rada je bila predata robovima, dok su se bogatiji djelovi društva bavili drugim aktivnostima.
„Dokolica je bila aktivno stanje uma. Dobro slobodno vrijeme podrazumijevalo je bavljenje sportom, učenje teorije muzike, debatovanje sa kvalifikovanim vršnjacima i bavljenje filozofijom.
Dokolica nije bila laka, ali je trebalo da bude zadovoljavajuća."
Ijon vjeruje da je došlo do promjene kada su Rimljani počeli da posmatraju dokolicu kao način oporavka u pripremi za više posla, što je tranzicija koja se značajno ubrzala tokom industrijske revolucije.
Do početka 19. vijeka, promijenila se i vrsta dokolice koja je označavala status.
Bogataši su vodili otvoreno besposlen život.
Popularan primjer je opis mode filozofa Valtera Benjamina oko 1893. godine kao šetnje arkadama sa kornjačom na povocu.
Anat Kejnen, vanredna profesorka marketinga na Kvestrom poslovnoj školi Bostonskog univerziteta, sprovela je opsežno istraživanje o simboličkoj vrijednosti vremena.
Ona objašnjava da danas vidimo još jednu tranziciju: nedostatak slobodnog vremena sada djeluje kao moćan statusni simbol.
„Na Tviteru se slavne ličnosti 'ponizno hvale' da 'nemaju život' i da im je očajnički potreban odmor", ističe ona.
Na radnom mjestu, mnogi i dalje smatraju da je posebna čast biti dio kulture ostajanja na poslu i poslije radnog vremena.
U stvari, oni koji imaju najviše novca da potroše na slobodno vrijeme najvjerovatnije najduže i rade.
„Visoko obrazovani ljudi (poput hirurga, advokata, izvršnih direktora) često traže dobro plaćene poslove koji zahtijevaju visoko produktivne kandidate koji su spremni da rade dugo", objašnjava Ijon.
„To znači da su oni koji se najviše žale da nemaju dovoljno slobodnog vremena imućni i obrazovani."
To podstiče ideju da moramo maksimizirati „hedonističku korisnost" dokolice ili vrijednost uživanja kada zaista dobijemo slobodno vrijeme - i računamo svaki sat.
Maksimizatori slobodnog vremena
Ekonomisti ideju da moramo maksimalno iskoristiti svoje slobodno vrijeme nazivaju povećanjem vrijednosti našeg slobodnog vremena.
U knjizi Trošenje vremena: najvrjedniji resurs, američki ekonomista Danijel Hamermeš objašnjava da je „naša sposobnost da kupujemo i uživamo u robama i uslugama porasla mnogo brže od količine vremena koje nam je na raspolaganju da uživamo u njima".
Ovaj pritisak se manifestuje u našim odlukama.
„Osjećamo se kao da želimo da dobijemo najbolje što možemo dobiti za svoj novac", objašnjava Ijon.
„Zato ulažemo više novca u slobodno vrijeme. Bolji hoteli, bolja filmska iskustva - kao što su IMAX ili Netfliks u 4K - bolje sve."
Sve ovo može dovesti do satima prebiranja u recenzijama marljivog planiranja slobodnih aktivnosti.
To ne mora nužno biti loša stvar, otkrili su istraživači, jer iščekivanje prije putovanja uveliko doprinosi sreći turista.
Ali previše iščekivanja moglo bi da nas pripremi za odmor koji naizgled ne traje.
Novo istraživanje pokazuje da buduće pozitivne događaje procjenjujemo i kao udaljenije i kraće od negativnih ili neutralnih, što nas navodi da se osjećamo kao da je praznik gotov čim počne.
Jednako tako, način na koji jurimo za vrhunskim iskustvima iz slobodnog vremena učinio je rekreaciju stresnijom nego ikad.
Visoka očekivanja mogu biti u sukobu sa našom stvarnošću iskustva, čineći da se osjećamo antiklimaktično dok pokušavamo da smislimo najbolje iskustvo odmora ili slobodnog vremena koje ikada može da podstakne performanse.
U svom istraživačkom radu iz 2011, Kejnen je prvo navela da neki potrošači rade na sticanju kolekcionarskih iskustava koja su neuobičajena, nova ili ekstremna jer nam to pomaže da preformulišemo naše slobodno vrijeme kao produktivno.
Radeći po našem iskustvenom kontrolnom spisku umjesto da jednostavno uživamo u trenutku, piše ona, gradimo svoju „iskustvenu biografiju".
I baš kao tradicionalna biografija, u kojoj pokazujemo svoje najbolje ja, ovaj iskustveni si-vi može postati plodno tle za takmičenje.
Kejnen vjeruje da društveni mediji pogoršavaju naš fokus na produktivno slobodno vrijeme.
Pozivajući se na istraživački rad iz 2021, ona sugeriše da se ljudi okreću signalizirajući status i dostignuća u alternativnim područjima - u ovom slučaju, korišćenjem svog slobodnog vremena.
„Korisnici postavljaju pažljivo odabrane projekcije slajdova o sebi kako prelaze ciljne linije maratona i penju se na Maču Pikču.
Upadljiva potrošnja je nekada bila način da ljudi izlažu svoj novac kroz oskudnu luksuznu robu.
Sada se razmeću kako svoje dragocjeno vrijeme provode samo na aktivnosti koje su zaista značajne, produktivne ili spektakularne", kaže ona.
Ljudi koji mrze slobodno vrijeme
Neki se bore da uopšte uživaju u slobodnom vremenu.
Neki pokušavaju da „hakuju" slobodno vrijeme primjenom tehnika produktivnosti, kaže Ijon, kao što je slušanje podkasta dok džogiraju ili gledanje Netfliks emisija dvostruko većom od uobičajene brzine.
Drugi možda uopšte ne koriste slobodno vrijeme.
Na primjer, samo 14 odsto Amerikanaca uzima dvije nedjelje odmora zaredom, smatrajući da je to u skladu sa kulturom prekomjernog rada.
Ista studija navodi da od 2017. godine 54 odsto američkih radnika nije iskoristilo vrijeme godišnjeg odmora, ostavljajući 662 miliona dana rezervisanih za slobodno vrijeme neiskorišćeno.
Dio problema, pokazuju nova istraživanja, jeste koliko sveobuhvatno internalizujemo poruku da je slobodno vrijeme rasipno.
Selin A. Malkoč, vanredna profesorka marketinga na Poslovnom koledžu Fišer na Državnom univerzitetu u Ohaju i koautorka studije, kaže da određeni ljudi doživljavaju slobodno vrijeme kao manjak vrijednosti, čak i kada to ne ometa njihovo postizanje ciljeva.
Ova negativna uvjerenja o slobodnom vremenu povezana su sa manjom prijavljenom srećom i većom depresijom, anksioznošću i stresom.
Malkoč opisuje dvije vrste slobodnog vremena.
„Završno slobodno vrijeme", gdje su aktivnost i cilj „spojeni" zajedno, kao što je prisustvovanje zabavi za Noć vještica samo iz zabave, odmah se nagrađuje i sam po sebi je krajnji cilj.
„Instrumentalno slobodno vrijeme", kao što je dječija igra i na taj način „odbacivanje" roditeljskih obaveza, što je sredstvo za postizanje cilja i hrani dugoročni cilj.
Sposobnost uživanja u slobodnom vremenu je jači prediktor blagostanja od uživanja u instrumentalnoj dokolici, pokazala je studija.
U jednom od eksperimenata studije, Malkoč i njeni koautori želeli su da vide da li mogu da manipulišu uvjerenjima učesnika o slobodnom vremenu i da ih natjeraju da više uživaju.
Svakoj grupi je predstavljena drugačija verzija članka koji je uokvirio njihovo razumijevanje slobodnog vremena, bilo kao rasipničkog u smislu postizanja ciljeva, neproduktivnog ili kao produktivnog načina upravljanja stresom.
Učesnici su zatim zamoljeni da procijene koliko je članak dobro napisan.
Ali istraživače je više zanimalo ono što je došlo kasnije.
Dali su učesnicima pauzu i pustili im smiješan video o mačkama kako bi vidjeli koliko su uživali.
Nažalost, uspostavljanje naših uvjerenja o slobodnom vremenu funkcioniše samo u jednom pravcu, otkrili su istraživači - u pogrešnom.
Oni koji su čitali članke u kojima je slobodno vrijeme predstavljeno kao rasipničko uživali su u iskustvu 11 do 14 odsto manje od osnovne vrijednosti (kontrolna grupa, koja je čitala o aparatima za kafu).
Oni kojima je nagoviješteno da je to produktivno nijesu doživjeli povećan nivo uživanja.
Drugim riječima, pokušaj da se unaprijedi podložnost učesnika za više uživanja u slobodnom vremenu bio je podjednako efikasan kao da smo tražili od njih da čitaju o kafi, što sugeriše da su naši stavovi duboko ukorijenjeni.
To je otrežnjujući nalaz.
„Imali smo grupu studenata u laboratoriji koji su radili niz uglavnom dosadnih studija - nema ničeg prijatnog u tome", kaže Malkoč.
„A onda im nudimo mentalnu pauzu da pogledaju zabavan video.“
„Činjenica da, iako nijesu mogli da iskoriste te kratke trenutke za nešto bolje, ipak nijesu mogli da uživaju... svjedoči o snazi njihovog vjerovanja."
Malkoč je takođe uporedila uzorke iz različitih naroda.
Učesnici iz Indije i Amerike, obje nacije sa kulturom prekomjernog rada, snažnije su podržali uvjerenje da je slobodno vrijeme rasipničko od učesnika iz Francuske, koja ima društvene norme, „manje ograničavajuće za uživanje u životu i zabavi".
U stvari, dok Malkoč procjenjuje da oko 30 odsto stanovništva u prosjeku podržava vjerovanje da je „slobodno vrijeme rasipno", ovo se u velikoj mjeri razlikuje od kulture do 55 odsto u indijskom poduzorku i čak 15 odsto u francuskom uzorku, objašnjava ona.
Nada za pojačivače i izbjegavače slobodnog vremena
Na sreću, postoje načini da se pomogne objema grupama.
Prvi, bez obzira kom kraju spektra pripadate, je da opustite razmišljanje o produktivnosti.
Kejnen kaže da je način da se to uradi „prihvatanje šire perspektive života i predviđanje dugoročnih žaljenja, jer to omogućava ljudima da više uživaju u sadašnjosti".
Za one koji žele da intenziviraju slobodno vrijeme, Ijon preporučuje korišćenje pravila vrhunca, kognitivne pristrasnosti koja utiče na način na koji pamtimo događaje.
Na primjer, kaže on, u ordinaciji zubara sjećamo se vrhunca (kada je bol bio najjači) i kraja (slatkiša koji bismo dobili kada smo otišli).
Prosječan zbir ovih iskustava prilagođava emocionalni intenzitet.
Dakle, za praznike, on preporučuje da uradite jednu stvar koja je „potpuno luda" u sredini, kao što je bandži džamping, i jednu jednako grandioznu stvar na kraju (na primjer, dan u banji ili obrok za uživanje).
Tako biste unaprijedili cjelokupno iskustvo i maksimizirali hedonističku korisnost u cjelini.
On preporučuje korišćenje pažljivosti kako biste uživali u iskustvima iz slobodnog vremena.
„To proširuje vašu subjektivnu percepciju vremena (tj. osjećate se kao da ga imate više) i poboljšava formiranje pamćenja, što znači da ćete se osjećati ne samo kao da je vaš odmor trajao duže, već ćete ga pamtiti mnogo bolje."
I u skladu sa istraživanjem o iščekivanju, višestruki manji odmori kojima se možemo radovati, a ne jedan veliki, takođe bi mogli maksimalno povećati vrijednost našeg uživanja.
Za one kojima je teško da uzmu slobodno, Kejnen za početak predlaže korišćenje funkcionalnog alibija - praktičnog izgovora za uživanje.
„Posjedovanje 'funkcionalnog alibija' koji artikuliše svrhu aktivnosti (kao što su koristi za zdravlje i produktivnost od preko potrebnog odmora) omogućava mnogim potrošačima da se opuste bez osjećaja krivice", kaže ona.
Borba protiv načina razmišljanja „slobodno vrijeme je rasipničko" takođe može značiti isticanje vrijednosti aktivnosti usklađivanjem sa drugim utilitarnim ciljem, umjesto pokušaja da se slobodno vrijeme preoblikuje kao koncept.
„Odmor treba da bude 'terminalni', ali možemo da imamo različite ciljeve", kaže Malkoč.
Putovanje u Diznilend, na primjer, moglo bi da ima krajnju vrijednost za djecu i da ponudi instrumentalno slobodno vrijeme za roditelje.
„Naterati ih da shvate... da je ovo način da postanu produktivni ili da podstaknu drugu svrhu može im pomoći da spuste gard i uživaju još malo u tome."
Uživanje u slobodnom vremenu može čak biti i naučen odgovor, slično načinu na koji postepeno gradimo izdržljivost u teretani.
Manji odmori - tridesetosatni odmor u hotelu - mogli bi biti dovoljno kratki da takvi pojedinci ostave obaveze iza sebe.
Za duža putovanja, Malkoč predlaže da dopuštanje odlučnim pojedincima da rade kratko vrijeme jednom dnevno zapravo može biti manje stresno nego tražiti od njih da se potpuno isključe.
Za obje grupe - pa čak i one negdje u sredini - uporan strah da vrijeme ne koristimo „kako treba", bilo da imamo ekstravagantno „kolekcionarsko" iskustvo ili samo što smo izuzetno produktivni, može poremetiti samu svrhu slobodnog vremena.
Jer jedini „ispravan" način da provedete slobodno vrijeme jeste da se opustite, spustite gard, napravite lijepa sjećanja i vjerujete da će djelići doći na svoje mjesto.
„Ako odmoru pristupite sa 'moram' razmišljanjem, možda ćete zabrljati", upozorava Malkoč.
„Ne dozvolite da vaše uvjerenje da 'izvučete najbolje iz ovoga' dobije najbolje od vas."
