Tog 27. februara 1993. godine pripadnici Vojske Republike Srpske su na željezničkoj stanici Štrpci u istočnoj Bosni iz voza, koji je saobraćao na liniji Beograd (Srbija) – Bar (Crna Gora), izveli i ubili 20 putnika, civila nesrpske nacionalnosti, na području Višegrada.
Ljudi su bili krivi samo zato što su se drugačijim imenima zvali i na drugi način Bogu molili. I ovaj masakr ide u agendu velikosrpskih zločina koji se skupljaju u čitav jedan arhipelag užasa, a koji su okončani genocidom u Srebrenici.
Najstarija žrtva zločina u Štrpcima, za one koji ne znaju, imala je 59, a najmlađa 16 godina. Žrtve iz Srbije i Crne Gore (građani tadašnje Savezne Republike Jugoslavije) bile su iz Prijepolja, Bijelog Polja, Beograda i Podgorice.
A danas, 31 godinu poslije, kada su saučešće i empatija najmanje što možemo učiniti, neki stavljaju so na rane porodicama ubijenih u Štrpcima. Jer baš na samu godišnjicu Milorad Dodik, taj notorni negator genocida, odlazi u Podgoricu, u Crnu Goru, da sa svojim kolegom i prijateljem, četničkim vojvodom Andrijom Mandićem, prvim čovjekom Crnogorske skupštine, priča o srpskom svetu.
Kad bi mrtvi oživjeli
I kao da to nije dovoljno, taj isti Dodik, kome “hodža araluče” i koji tvrdi da su “potočarski tabuti prazni”, dok u “Srebrenici nije bilo genocida”, dakle taj isti nečovjek diže tri prsta pred okupljenim ljudima koji su protestovali zbog njegovog sramnog dolaska u Crnu Goru, baš na današnji dan.
A slučajnosti kada je Dodik u pitanju slabo postoje ili uopšte ne postoje. Jer je sasvim namjerno gruntovni vlasnik Srba sa zapadne strane Drine došao nakon posjete Putinu da pokaže kako srpski svet itekako polaže prava i ima jatake u Crnoj Gori, a koja se ovako “osvježena” odavno pretvorila u “Južnu Republiku Srpsku” i u kojoj ni lokalni nominalno proevropski Pokret Evropa sad (PES) nema snage čak ni da osudi Dodika i Mandića. O neočetnicima ne treba trošiti riječi. Oni likuju nad ovom političkom paradom srama.
Kako bi pokazali da taj isti velikosrpski nacionalizam na relacijama, na kojima se krv nevinih prolijevala prije 31 godinu i dalje funkcioniše, Dodik je kazao kako mu je, pazite sad, srpski svet “fenomenalna ideja”, dostavivši Mandiću prijedlog sporazuma o specijalnim vezama, dok je Mandić dodao da mu je čast što je bio domaćin predsjedniku Republike Srpske.
“To (srpski svet) podrazumijeva da Srbi promovišu svoja ustavna prava. Pozivam sve ljude srpske nacionalne pripadnosti da se posvete našem nacionalnom identitetu. To nije upereno ni protiv koga”, kazuje Dodik urbi et orbi.
A nisu li Esad Kapetanović, Ilijaz Ličin, Fehim Bakija, Šećo Softić, Rifat Husović, Halil Zupčević, Senad Đečević, Jusuf Rastoder, Ismet Babačić, Tomo Buzov, Adem Alomerović, Muhedin Hanić i Safet Preljević, Džafer Topuzović, Rasim Ćorić, Fikret Memović, Fevzija Zeković, Nijazim Kajević, Zvjezdan Zuličić te jedna nepoznata osoba ubijeni upravo zbog tog srpskog sveta, odnosno velike Srbije kako se tada tepalo krvavom projektu?
Ideja zločinaca iz voza u Štrpcima življa nego ikad
Razmislite malo. Zastanite i razmislite, zašto su ovi nevini ljudi, radnici, studenti, đaci ubijeni? U ime čega? Nisu bili vojnici, obavještajci, nisu bili neprijatelji, nisu bili komandosi, nisu bili, zaboga, stranci. Bili su državljani Srbije i Crne Gore. Svoji na svome, što se kaže.
Da, ubijeni su u ime jedne velikosrpske ideje, koja danas živi jače nego ikad i koja je oblikovana u onom jednom zaleđenom momentu Dodikova podignuta tri prsta, koja bezobrazno visi iznad pobunjene mase u Podgorici.
Eto, to vam je srpski svet, to vam je velika sramota, 31 godinu poslije.
Novinarka Gordana Borović je napisala: “Zamišljala sam sebe da sjedim u tom vozu; da ćaskam sa nekim saputnikom, da voz stane u onoj nedođiji, na nekoj stanici gdje pruga prolazi kroz ono što se danas zove Republika Srpska, da uđe bradata banda i krene sa legitimisanjem i da na osnovu imena, muslimanskog, izvede možda baš tu osobu sa kojom sam do tog momenta ćaskala. I da voz nastavi put, a da te ljude proguta mrak u nekoj strašnoj egzekuciji, dok ih porodica kući čeka. To je nacizam u čistom obliku, koji me kao ništa do tada pogodio osjećajem klaustrofobije i užasa. Mogu samo da zamislim taj vrisak u planinskoj zimskoj tami, u nedođiji, čiji nam predstavnik dolazi u posjetu”.
Zaista, Dodik koji se divi ratnim zločincima i koji je nastavio ideološki kontinuitet sa zlotvorima velike Srbije dolazi u posjetu zemlji čiji su stanovnici u ime njegovih zločinaca i prateće ideologije pobijeni. Na dan godišnjice masakra. Može li bezobraznije, može li sramnije, može li jadnije?
Teško.
Protestne note koje to nisu
Ministarstvo vanjskih poslova Bosne i Hercegovine uputilo je protestnu notu Crnoj Gori uz objašnjenje da je Dodik iskoristio (polu)privatnu posjetu Mandiću u zvanične svrhe. Što i jeste istina, ali ako, sa druge strane, znamo da su ljudi iz aktuelne bosanskohercegovačke vlasti zapravo Dodikovi koalicioni partneri, cijela priča o protestnoj noti je blago rečeno cinična i bizarna.
Sa druge strane, situacija je još gora, jer se crnogorske kolege “prave mrtve” i uopšte ne reaguju. A na inicijativu opozicione Demokratske partije socijalista (DPS) da se Andriji Mandiću zbog skandala izglasa nepovjerenje i da odstupi sa funkcije, javio se vladajući PES koji je protiv toga uz zaključak da se “i Đukanović nekad sastajao sa Dodikom“.
Kakve to veze ima sa logikom i realnošću?
Nikakve, ali to i nije poenta u srpskom svetu.
Poenta je da se i PES, kao tobože proevropska partija, prikazao u neočetničkom svjetlu, a svoj poklič “Evropa sad” iz imena stranke mogli bi okačiti mačku o rep. Zapravo, PES je proevropski koliko je i Dodikov SNSD socijaldemokratski. U uncu jednako.
Jesmo li odustali od budućnosti?
Sa druge strane, i dalje stoji onaj spomenik na stanici Štrpci, koji pita – zašto?
Još jednom vas podsjećam da na njemu piše: “Ko u ovoj zemlji zaboravi stanicu Štrpci i 27. februar 1993. odustao je od budućnosti.”
Dodao bih da se Dodikovom posjetom na dan masakra u Štrpcima, kojom reprezentuje ne samo volju silnika i zločinaca, nego kazuje da se zločin isplati, od budućnosti izgleda kolektivno odustalo i svi zajedno vozom “srpski svet – ruski svet“ idemo u smrt, propast, regresiju, tiraniju, zločine, logore, jad i bijedu.
Kočničara nema, zdravog razuma nema, pijani mašinovođa sa visoko podignuta tri prsta veselo mlatara rukom…
Ko ne pamti istoriju, kažu da mu se ona ponavlja.
Ili kako reče novinarka Gordana Borović: “Štrpci su bili pokretni mini-koncentracioni logor za one nepoželjnog imena, sa ličnom kartom umjesto žutom trakom. Užas nepojmljiv razumu. Slava i spokoj žrtvama”.
Mislite o tome!
