‘U samoći suze rastu, ja ne volim da sam sam’, napisao je Dragan Radulović. Kada sam to recitovala u osnovnoj školi, bila mi je laka pjesmica za naučiti. Međutim, ti stihovi ostali su sa mnom u mojim ranim dvadesetim kada sam počela da živim sama. Skroz sama. Imala sam probrano društvo, kolege, tetke i opet sam bila sama. I pored mamine redovne poruke i skajp poziva iz druge države, bila sam sama. To što sam bila sama i nije toliki problem kad razmisliš, ja se nikad ne dosađujem. Samoća zna biti baš lijepa i oslobađajuća. Moj problem je bila konstantna usamljenost, pa čak i dok šetam sa nekim.
Samoća od malih nogu
Još od doba kad sam bila mali čovjek usađena mi je ideja da nije ok biti sam. Ako si sam u školskom dvorištu, ako se igraš sam ili ako nemaš malo veći krug drugara - ti si čudak i nešto nije u redu sa tobom. To što ti neko od djece ne odgovara nikad nije bio dovoljno dobar izgovor da budeš sam. Osim što su ti roditelji nametnuli da moraš da se družiš, oni to iz najbolje namjere, to je radila i sveukupna okolina, promovišući samoću kao nešto najgore što čovjeku može da se desi. Okolina koja sažaljeva ljude koji ostaju sami ili ih stavlja na stub srama, jer nije ni čudo što su sami. Vjerujem da je to tako jer se usamljenost i samoća poistovjećuju.
Nijesam bila naročito komunikativno dijete, pa ni tinejdžerka. Iz srednje škole, gdje sam pričala sa par ljudi, došla sam do fakulteta a da pola godine ne progovorim ni sa kim od kolega, iako sam jedva čekala da ih upoznam. Jer sam vjerovala da ću konačno naći nekog istih interesovanja. Osim što je teško komunicirati, pogotovo kad ti nije lijepo u tvojoj koži, okolina ti nabije i loš osjećaj ako to socijalizovanje ne uspije.
Osjećaj usamljenosti, jer sam sama, mi se produžio i kada sam počela da živim potpuno sama.
Na koncert solo? Ma nemoguće
Preselila sam se početkom svojih dvadesetih u grad sa više sadržaja, jer sam htjela sebi da nadoknadim sve one tinejdžerske dane kada nijesam otišla ni na jedan koncert, jer nijesam imala sa kim. Osim što sam u tom gradu živjela samo da bih radila, opet nijesam imala da idem sa kim. Iako me niko nije poznavao, moj solo odlazak na koncert u manji klub bi značio da sam odbačena i od zajednice koja me još nije ni upoznala, jer u mojoj glavi naprosto si morao da dođeš sa nekim.
I tako sam ja patila što sam sama i nastavila da propuštam koncerte svojih omiljenih bendova, dok konačno nije došao taj jedan ‘nedostižan’ bend iz školskih dana, da svira u gradu gdje sam u tom momentu živjela. Bila sam srećna zbog te vijesti čitavih minut vremena, a onda tužna ostatak dana, jer sam znala da će biti još jedan koji ću propustiti.
I tako bih sa posla izašla u šest sati, jer nikad ništa nije završeno u pet, i sa prevozom stigla kući do osam. Već sam izgubila i volju i snagu da izađem opet napolje, te ostajem u svom stančiću sama da skrolam internet do iznemoglosti. U jednoj od tih usamljenih skrolačkih večeri naišla sam na fanzin ‘How to go to shows alone’. Nikad prije toga nijesam osjetila kroz pisanu riječ kao da se neko baš meni obraća, kao da baš mene ohrabruje. U fanzinu pisalo je kako da sačuvam sebe od osjećaja neprijatnosti, jer nemam nekog da popunim pauze između bendova čavljanjem. Pisalo je i koji su benefiti, a glavni benefit bio što ću čuti svoj omiljeni bend.
Sledećeg dana sam otišla da kupim kartu za ComeBack Kid i Bane u Domu omladine Beograd, mjesec dana ranije. Jednu kartu, jer idem sama.
Na koncertu sam sama i šta sad?
Neću ni da vam opisujem koliko sam se apsolutno svima hvalila da idem na koncert sama. Ponosno sam veličala svoj čin, kao da sam izmislila toplu vodu, a od ljudi bih dobijala samo dodatnu podršku. Provela sam mjesec dana ponoseći se sobom, da bih na kraju stajala ispred ulaznih vrata stana i plakala sat vremena prije koncerta, jer ne ide mi se samoj. Kad kažem plakala, ne mislim na puštene dvije tri suze, mislim na neutješno jecanje. Kad sam se smirila otišla sam pješke do tamo i ponavljala sebi da idem zbog muzike.
I stvarno jesam išla zbog muzike, ali moja noćna mora se ostvarila onog momenta kada sam došla ispred doma omladine i ugledala grupice ljudi. Osjećala sam se opet kao onaj privjezak koji ide uz nekog, a taj neko poznaje sve ljude i ja na kraju ipak ostanem sama da stojim. Ovog puta osjećaj je bio isti, samo nisam se ni nadala nekom poznatom licu da me ‘spasi’.
Ali onda…
Prišao mi je Dušan kog sam tada i upoznala i ohrabrio me jer sam došla sama. Ekipa na ulazu u prostor me je dočekala kao da se poznajemo sto godina. Kada sam ušla u salu postojale smo samo ja i muzika. Čak mi je bilo i lakše što sam bila sama, jer sam se bez obaveza da nekog ne ‘izgubim’ progurala u prvi red za kompletan doživljaj. Izvrištala sam se pošteno, skakala koliko sam mogla takođe. Na kraju mi je pet bacila djevojka koju sam tada prvi put vidjela. Ne znam njen razlog za to, ali je meni mnogo značilo. Kući sam otišla srećna i od tog momenta nijesam imala problem da negdje odem sama. Nije bilo lako i prijatno stajati sam duži period, ali nijesam imala problem da donesem odluku da negdje pođem sama. Zato danas i imam bogat socijalni život.
Usamljenost i samoća nijesu isto
Otkako sam izašla iz te sale i odšetala do kuće sama, više nikad nijesam imala problem sa svojom samoćom, zapravo sam počela da uživam u istoj. Počela sam da idem sama u šoping, što mi iskreno sad predstavlja veće zadovoljstvo nego da idem sa nekim. Počela sam da idem sama na kafu, pa ponesem tablet da crtam ili knjigu da čitam. Počela sam sama da idem u bioskop, pozorište, na ostale koncerte. Putovala sam sama, a o tome bi tek trebalo pisati, jer je lako putovati sam, ali je trik ostati bezbjedan.
To što negdje odem sama, ne znači da sam usamljena, zapravo imam društvo baš po mojoj mjeri, a to sam ja. Usamljenost je lukavi osjećaj koji se može podvući pod kožu i osobi najokruženijoj ljudima. Kada si sam, ona nekako najlakše dolazi do izražaja i nekako je prirodno lakše prigrliš. To ne bi trebao da bude slučaj, jer je biti sam takva oslobađajuća okolnost, kad radiš ono što želiš koliko ti želiš kad ti želiš i pod tvojim uslovima.
Baš volim svoje prijatelje i sada sam društvenija osoba nego što sam bila sa 21 godinu, ali beskrajno volim i da budem sama. Smatram da sam bolji prijatelj svojim prijateljima samim tim što sam bolji prijatelj sama sebi.
Nije sramota biti ni sam ni usamljen. Jako je teško komunicirati u svijetu telefona i interneta, jer se tako olakšala komunikacija bez da budeš osobi preko puta. Nije sramota nemati nikog u velikom gradu, nisi ‘luzer’ jer jedeš sam užinu u školi.
Biti sam je ok, čovjek se sam rodi i sam umire. Moraš biti ok sa sobom kad si sam, ne bi li bio ok sa ostalim ljudima. Zato uživaj u svakom momentu kad si sam, jer em ima rok trajanja (nikad ne znaš sa kim će život da te spoji), em je nevjerovatan komfor i privilegija da se u tim momentima sve dešava pod tvojim uslovima. Ako provedeš to solo vrijeme kukajući nad ‘nit mačeta nit kučeta’ sudbinom, dok trepneš više nijesi sam i patiš za loše iskorištenim vremenom za sebe. Najbolje uspomene se prave kad si sam, zato izađi danas iz kuće sa namjerom da budeš sam, ali ne usamljen, jer kao što rekoh - imaš sebe. Kakav dobar dan da se bude sam!
