Ne idem u Šipčanik na poziv DPS-a, kako bih se poklonio jednoj partiji ili njenom voždu. Ne idem u Šipčanik kako bih svojim prisustvom abolirao nešto, što lično smatram da je jako pogrešno rađeno, a čije posljedice danas svi skupa kusamo.
U Šipčanik idem zato što 35 godina DPS i 20 godina crnogorske samostalnosti nijesu apstraktni pojmovi.To su vremenske odrednice, istorija jedne političke ideje i države crnogorske koje su opstale i ostale uprkos i za inat svima.
Idem kao čovjek koji hibridni rat prepoznaje – i odbija da mu se pokori
To je 35 godina kontinuiteta političke ideje koja je tokom trajanja znala biti pogrešno primjenjivana, pogrešno tumačena ali koja je ipak sve to nadjačala i danas sa novim ljudima ponovo pronašla, krenula na put, da ruku pod ruku sa sebi sličnim, doprinese napretku ove zemlje crnogorske.
Moj odlazak u Šipčanik u poneđeljnik 22. juna je podrška i proslava jubilarne 20. godine od obnove, suvereniteta i samostalnosti države koja je preživjela vjekove. Države na koju su udarali, ali ne i slomili je ili pokorili, razni Vizanti, Samuili, Nemanjići, Osmanlije, Napoleoni, Austrougari, Švabe, Srbi i domaća fukara koja im je uvijek zdušno pomagala kad je trebalo državi i narodu crnogorskom o glavi raditi.
Idem u inat Dalaj Mandi koji ne šće da čestita Dan nezavisnosti narodu čijom skupštinom predśedava. Nešće da čestita praznik narodu koji se i pored hiljada Dalaj Mandi iz 2006, omladinskih brigada iz 1918, četničkih trojki iz 1941-45, sedmih bataljona iz potonjeg rata 1999, izborio za svoju slobodu i kojiuprkos svima i danas postoji i postojaće dok je vremena i onih koji se imenom crnogorskim kazuju. A ta egzistencija trajanja u vremenu jedne zemlje i njena naroda nije data jednom za svagda. Bila je i ostaje predmet neprekidne borbe i istrajavanja na ovom kršu crnogorskom.
Idem da se nađem sa prijateljima i istomišljenicima, ne i partijskim saborcima, jer ja sam slobodan čovjek neomeđan partijskim regulama. Da se nađem sa ljudima koji dijele moje uvjerenje da Crna Gora jeste i da mora ostati slobodna, suverena i prepoznatljiva država sa vlastitim državnim i građanskim identitetom.
Taj identitet ne brani se samo u parlamentu, sudnicama, ekonomiji, sportu, nauci, obrazovanju i umjetnosti brani se i prisustvom ovakvim skupovima kad te prijatelj pozove da se predstavite u zajedništvu i pošaljete jasnu poruku onim koji bi da vas nema, da vas uprkos svemu i za inat njima ima i da će vas biti još više.
Idem i zato da bih pokazao onima koji bi da me odvrate od toga, onima te im moje prisustvo tamo smeta, da im je džaba cika, vriska i galama. Možemo se mi razlikovati u nijansama, u putevima, možemo se gontat i po koju jaču riječ jedan drugom reći, ali „mainstream“ nam je isti „Crna Gora i njena sloboda“.
Dalaj Manda je jednom rekao da je (tamo) njemu cilj ostao isti, ali su se metodi za ostvarenje tog cilja promijenili. Cilj o kome je govorio je nestanak crnogorske državnosti i crnogorskog identiteta – isti je od 1918, samo se metod promijenio, nekad je bila oružana sila, danas je narativ „Nikad sa DPS-om“.
Taj narativ nije nastao iz iskrene brige za demokratiju, vladavinu prava ili ekonomski prosperitet građana i države koja im dopade da je vode. Da jeste, primjenjivali bi ga i na sebe kao aktuelnu vlast, čija korupcija, kronizam, nepotizam i političko zapošljavanje daleko premašuju čuvenu DPS floskulu kojom se kukalo do Brisela - jedan zapošljeni - četiri glasa.
Vlast od 2020. do danas vlada gore nego što je DPS vladao u svom najostrašćenijem periodu. Krađe su dostigle razmjere koji su ranije bili nezamislive. A oni koji su vikali „lopovi“– danas šute. Srasli sa foteljama nema tog nepočinstva koji neće uradit da fotelje sačuvaju, ako je moguće da je sa sobom u grob ponesu, da imaju đe śes dok budu čekali da se Svetom Petru predstave.
E ti, što nečesovu većinu danas čine, naglasnije arlauču „držʹte lopove“, čime pokušavaju pokriti, prikriti i aktivno učestvovati u rastakanju ekonomskog i institucionalnog bića države crnogorske.
Ovi te arlauču „Nikad sa DPS-om“, a do juče u njemu bijahu i njegova im članska bila bitnija od Viza ili Master kartice, danas bi da ruše DPS zato što ga doživljavaju institucijom, što u odnosu na njih jeste. Što u njemu vide simbol obnove samostalnosti i suvernosti Crne Gore i Crnograca među svjetskim narodima. Zato jer ga smatraju glavnim krivcem crnogorske sabornosti iz vremena obnove i stjecište energije, čije je izvorište, a đe drugo do na Cetinju, među liberalima koji su je obnovili i oslobodili a koja 2006. vrati nezavisnost zemlji i narodu crnogorskom.
Ne ruše oni, ti „ponosni izdajnici crnogorski“ DPS zbog pogrešnih koraka u politici, ekonomiji i rasprodaje državnih resursa. Ne bi da ga sruše nepomenici, ni zbog izgubljenih ratova 1991, 200 glava crnogorskih koje izgiboše nizašto na drubrovačkon ratištu, jer su tad svi bili jedno, a oni su i dan danas ostali isto, da ne pominjem što. Znaju oni sami što su i kako se zovu oni što sa tuđeg ognjišta laju i kidišu na svoje, lijepo im je to rekao Sula Radova, Komanin i serdar crnogorski. Ruše ga jer im se čini da bez toga stuba Crna Gora bi lako pala u srpsko naručje.
Idem da se nađem sa prijateljima i istomišljenicima, ne i partijskim saborcima, jer ja sam slobodan čovjek neomeđan partijskim regulama
Nažalost, kao i uvijek grdno se varaju, jer stub ove države nije jedna partija ili pojedinac, stub je narod koji se crnogorskim imenom od tri vjere kazuje. Stub Crne Gore su ljudi koji je vole bezrezervno i bezuslovno. Ljudi koji svojim činjenjem rade i poručuju da ime i postojanje naroda crnogorskog trajno svjedoči i opominje, da je prijatelj koji mu na vrata pokuca dobro došao, a zlotvor, zlonamjernik koji će nestat kao i mnogi prije njega što se u istorijske almanahe preseliše a ovaj narod i zemlja i dan danas osta i opsta među narodima i državama svjetskim. No, kad to shvate kasno će im biti, jer njih niđe biti neće.
Partije u čijim redovima i dan danas śede politički metuzalemi, koji su izgubili sve što se može izgubit, počev od obraza, a završavajući sa čašću, kako onom ljudskom, tako i onom političkim, misle da spinovanjem i uz pomoć komšija, mogu galamom odvratiti Crnogorce od Crne Gore, odbit prijatelja od prijatelja, ma se bojim grdno prevariše.
Zato ja kao slobodan čovjek nikome ne treba da objašnjavam zašto idem na proslavu 35 godina partije i 20 godina države čiji sam građanin i za koju sam se borio i danas se borim. Nažalost, kako živimo u vremenima u kojim je sloboda govora pod pritiskom narativa, spinova i koordiniranih kampanja krivotvorenja i plasiranja laži i istorijski falsifikata – cijenim bolje je da se ovako jasno, glasno i kaže:
Idem u Šipčanik sa ponosom. Ne da razaram, ne da odobravanjem pokrivam greške. Idem kao svjedok istorije, koji je i sam bio njen dio, na ponos svoju, svojih predaka i svojih potomaka. Jesmo li griješili - jesmo. Griješilo se, jer ljudski je griješiti, ali je čojski priznat grešku, kleknut i zamolit za oprost kad uočiš i spoznaš da učinje nešto što ti ne dolikuje, kako su crnogorski glavari i uradili prema komšijama iz Dubrovnika. Idem kao Crnogorac koji vjeruje da je ova država zaslužila da traje.
Idem kao čovjek koji hibridni rat prepoznaje – i odbija da mu se pokori. Idem kao čovjek koji ima samopouzdanja dovoljno da politički slomi sve Dalaj Mande i Pipune zetske. Idem kao čovjek s kičmom, stavom, smirenošću i uvjerenjem u pobjedu i opstanak imena zemlje i naroda crnogorskog.
Iskreno Vaš, Crnogorac, koji vam se obrati na crnogorskom jeziku, pismom napisanim crnogorskim alfabetom, shodno crnogorskom pravopisu.
