Sjedeći u svom malom stanu na prvom spratu stambene zgrade u naselju Kirovski u Mariupolju, lučkom gradu na Azovskom moru, čije je ime sada postalo poznato po zlu, Irina je znala što mora učiniti. Već je spakovala malu torbu u kojoj je bio novac, nešto nakita koji bi potencijalno mogla zamijeniti za hranu i sklonište, te porodični dokumenti.
Njen 46-godišnji suprug Aleksandar tvrdio je tog jutra da bi mogli ostati dan ili dva da riješe poslove. Irina mu je rekla: “Moramo otići, to je posljednja prilika”. Dok je Irina žurno pakovala kofer, Aleksandar je uzeo njihov auto da ga napuni benzinom na pumpi Western Oila sa zadnje strane stambene zgrade. Kolona automobila bila je dugačka.
Dok je Aleksandar nervozno čekao, noćno nebo iznenada je obasjala zaglušujuća grmljavina, buka koja je bila nepoznata čak i u gradu blizu poprišta osmogodišnjih bitaka između ukrajinskih snaga i proruskih separatista u Donjecku i Luhansku.
Rat je obuzeo Mariupolj i još ga nije pustio
Ovo je priča, koja se temelji na dnevničkim zapisima i intervjuima s onima koji su preživjeli nezamislivo iskušenje izdržljivosti, o brzom i brutalnom razaranju grada u kojem se pokazalo najbolje i najgore od čovječanstva. To je trajna priča puna smrti, bijede i teške boli dokumentovana i ispričana kroz suze.
Dok su Irina i Aleksandar, zajedno s njegovim roditeljima, nećakinjom i njenim dvogodišnjim sinom, vozili sjeverno od Mariupolja na autoputu Volodarskaja, 51-godišnja novinarka Nadja Suhorukova spavala je u svom stanu nešto više od kilometra i po u centru grada.
“Čak i kroz san čula sam buke i eksplozije. A onda je urednica Galja poslala poruku na grupi: ‘To je to ljudi, ustajte!'”, napisala je Nadja u svom dnevniku.
Gradonačelnik Mariupolja se u 8:23 sati obratio svom gradu preko televizije. Pozvao je sve da ostanu mirni. “Zbog trenutne situacije u gradu, rad škola, vrtića i drugih ustanova socijalne infrastrukture, osim bolnica i domova zdravlja, privremeno je obustavljen. Otvaramo i sva skloništa u gradu. Sve komunalne službe i javni prijevoz nastavljaju s radom”, rekao je Vadim Bojčenko.
U roku od 20 minuta, sedam zgrada na lijevoj obali Mariupolja zahvaćeno je vatrom nakon ruskog granatiranja. Njihovo gašenje potrajalo je cijeli dan, a četiri osobe su poginule, uključujući jedno dijete. Novo granatiranje uslijedilo je u 15:17. Tri sata kasnije objavljene su upute kako postupati pod vatrom i uveden je policijski sat između 22 i 6 sati ujutro. Za one koji su htjeli otići, uvedeni su dodatni vozovi.
Širom grada ljudi su mahnito provjeravali krovove tražeći “oznake” nakon što su čuli da su Rusi obilježili zgrade kako bi njihovi mlaznjaci mogli prepoznati mete. Nadja je te večeri napisala: “Ujutro je supruga mog brata skupljala moje male nećake uz zvuk pucnjave. Bojali su se i imali su nemirne reakcije. Djeca su sjedila u hodniku u jaknama i kapama s ogromnim paketima u rukama. To su njihovi paketi za hitne situacije”.
“Boje se vratiti kući”
“Pred mojim nogama ležao je najljubazniji pas na svijetu, koji je takođe bio jako uplašen. Zajedno su napustili neboder i pošli u podrum privatne kuće. Tamo je sigurnije za vrijeme granatiranja. Boje se vratiti kući”, napisala je Nadja. Do sljedećeg hladnog jutra mnogi su se u Mariupolju probudili i otkrili da nema struje. Do kraja dana oko 40.000 ljudi živjelo je u mraku.
Oštećeni su dalekovodi na lijevoj obali grada. Zvaničnici su tvrdili da je riječ o privremenom kvaru. Gradsko vijeće je takođe odlučilo uzeti vodu iz akumulacije jer je glavni dovod iz rijeke Siverskij Donjeck prekinut. U 20:17 sati ruski projektil pogodio je školu. Bila je prazna.
Sljedeće večeri, vijeće je ponovno uvjeravalo stanovništvo da će sve biti u redu, te da tramvaji i autobusi rade normalno. Četiri sata kasnije, javni prijevoz je “privremeno zaustavljen” radi javne sigurnosti. Selo Sartana, nekoliko kilometara sjeveroistočno od Mariupolja, bilo je snažno granatirano.
Bojčenkov ton se promijenio. Napadi su postali “zločin protiv čovječnosti”. Radilo se sve što se moglo učiniti da svjetla i grijanje ostanu upaljeni. Sljedećeg jutra internet je bio isključen. Ljudi su preko Vibera primali anonimne poruke, najvjerojatnije od ruskih hakera, u kojima su ih obavještavali da će sva komunikacija uskoro biti prekinuta.
Stanovnici Sartane evakuisani su iz svojih domova u Mariupolj, za koji su vjerovali da je relativna sigurnost. Do podneva je bilo izvještaja o izravnoj vatri na civile. Bombe su padale na stambene blokove u središnjoj Aveniji Peremohi i Horlivskoj ulici. Tog dana u 14:26 sati objavljena je sudbonosna najava – Donjecko regionalno dramsko pozorite pretvara se u sklonište. Gradsko vijeće je do 21:35 moralo negirati i da će Mariupolj uskoro ostati bez vode.
“Pljačkaši i saboteri biće eliminisani na licu mjesta”
Policijski sat je produžen, a saboteri su uhapšeni. Proširili su se izvještaji o pljački. Gradom se širio nered. “Vojska, teritorijalna obrana i policija djelovaće strogo kako to zahtijeva ratno vrijeme. Pljačkaši i saboteri biće eliminirani na licu mjesta”, rekao je Bojčenko.
Dana 28. februara Nadja je napisala: “U kući nemamo skloništa, a postojeća skloništa su vrlo daleko. Jednostavno ne možemo stići tamo. Stoga se tokom granatiranja zajednički hodnik pretvara u Nojevu barku. Zajedno s ljudima, tu su mačka, dva psa, zamorac i drski hrčak koji provode strašne trenutke”.
“U hodniku vlada apsolutno jedinstvo, čak i među onim susjedima koji se prije nisu podnosili. Stopostotno međusobno razumijevanje među onima koji su bili ogorčeni što životinje seru po ulici. Sad nikoga nije briga. Naše ukrajinske mačke i psi su savršeni”, piše Nadja.
Do 1. marta granatiranje je bilo neprestano, zagušujući pokrivač buke i straha. “Prošetali smo psa pod granatiranjem i slikali mamine visibabe u dvorištu. Došlo je proljeće”, napisala je Nadja. Ali napetost je rasla: “Želim spavati cijelo vrijeme. Konstantno. Kao da se u mene uselio pospani slon. Glava mi pada čak i tokom strašnog granatiranja”.
Tog dana je svima naređeno da isključe bojlere, friižidere, rerne, kuvala za vodu, klima uređaje i grijalice kako bi rasvjeta ostala upaljena. Semafori su bili ugašeni. “Svjetlo je prekinuto, nema vode, nema ni topline. Mrtva tišina u Mariupolju. Činilo se da je grad u ruševinama.”
Dana 2. marta zabilježeno je 14 sati neprekidnog granatiranja.
“Jednoj ženi otkinuta je ruka, noga i glava”
Pogađali su porodilište i stambene blokove. Bio je to, rekao je gradonačelnik, najteži i najbrutalniji dan. Svjetla u Mariupolju se više neće upaliti.
Dana 5. marta naizgled je dogovoren humanitarni koridor. Ljudi su mogli otići svojim automobilima. Usput su one koji su bježali Rusi podrugljivo zasipali topničkim granatama u regiji Zaporižja, sjeverozapadno od grada. Onima koji su se nadali bijegu rečeno je da trče natrag u sklonište. Isto se dogodilo sljedećeg dana. I opet. I opet.
Do 7. marta, Mariupolj je dobio najnepoželjniju počast, ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski ga je nazvao “gradom herojem”. Nijedna ulica nije bila netaknuta. Tijela su zatrpana zemljom ili nepokopana trunula među pepelom, staklom, plastikom i metalnim krhotinama. Prazne oči gledaju u užasnutu djecu.
“Jednoj ženi otkinuta je ruka, noga i glava. Sigurna sam da ću uskoro umrijeti. To je pitanje dana. U ovom gradu svi neprestano čekaju smrt. Samo bih voljela da nije tako strašno”, napisala je Nadja.
Porodice koje su stisnule u podrumima u centru grada ostavljene su da piju vodu iz lokvi ili skupljaju kapljice iz odvodnih cijevi, te dijele ostatke hrane spašene iz izgorjelih domova. Jedini spas su volonteri koji su punili bačve prljavom vodom iz kanala kako bi ih raznosili od podruma do podruma.
“Od dehidratacije umrlo šestogodišnje dijete”
U Mariupolju je 8. marta od dehidracije umrlo šestogodišnje dijete. Bila je zakopana ispod ruševina u kojima je ubijena njena majka i otkrivena je prekasno. Sljedećeg dana bombardovana je dječja bolnica.
Broj civilnih žrtava službeno je bio 1207, ali kao da se izruguje ovoj strašnoj brojki, ruski pilot bacio je bombu na pozorište koje se koristilo kao sklonište za 1300 ljudi i bilo je jasno označeno riječju “djeca” bijelom bojom s obje strane.
Oko 1000 njih bilo je pod pozornicom. Uprkos svim naporima, od tada se o njima ništa nije čulo. Samo oni smješteni drugdje u ogromnoj zgradi uspjeli su isteturati, a neki su držali svoju mlohavu djecu u naručju. Gradsko vijeće je u petak saopštilo da je najmanje 300 ljudi poginulo jer se pojavila snimka pokolja unutra neposredno nakon napada.
Mihail Veršinjin, načelnik odjela patrolne policije u regiji Donjeck, rekao je za The Guardian: “Bili smo nekih 200 metara od pozorišta, dogodio se vazdušni napad i velika eksplozija. I onda još jedna velika eksplozija… Išli smo susjednom ulicom i nismo znali da je kazalište pogođeno. Jedan od mojih vojnika svjedočio je onome što se dogodilo neposredno nakon eksplozije. Vidio je ljude kako nose svoju krvavu djecu . To ga je jako pogodilo i nije mogao nastaviti kad je to vidio. Slomio se”.
Nadiia, koju su dosad bombe već istjerale iz njenog doma i preživljavala je zajedno s nećacima podrumu ispod stambenog bloka u centru grada, više se nije mogla odvažiti šetati psa. “Otvorila sam ulazna vrata, izgurala psa van i gledala kako ona prvo trči niz stepenice, pokušavajući pronaći mjesto među krhotinama na sprženoj zemlji. Potom je čučnuo, ali onda se u blizini začuo fijuk i eksplozija granate i pas je potrčao natrag.
Pričekali smo minutu i započeli iznova. Stajala sam na vratima i plakala”, napisala je u dnevniku.
Dana 14. marta pisala je o gorko-slatkim emocijama dok su neki u skloništu donijeli odluku da rizikuju bijeg.
“Pored nas je bila jedna porodica – odrasli sin i njegova ostarjela majka.
“Mama, molim te, mama! Želim živjeti! Ne želim umrijeti!”
Bili su vrlo mirni i suzdržani, počastili su našu djecu slatkišima i kolačićima, dali su nam maslac i mast, jer će uskoro otići. Naša djeca su bila toliko uplašena da gotovo ništa nisu jela. Ali slatkiše i kolačiće odmah su pojela. Bilo je to pravo blago i malo veselja u sumornoj tamnici koja je brujala od eksplozija. Čak su se i zabavljali”.
“Prvi put od početka rata, sedmogodišnja Varja me je zamolila da joj pričam o Pepi Prase i čak mi je povjerovala kada sam joj obećala kupiti bilo koju lutku čim izađemo iz podruma. Malena mi je samo pojasnila: ‘Trgovine su sve opljačkale, kako ćeš mi to kupiti?’. Odgovorila sam da niti jedan dućan igračaka nije dirnut i da su sve lutke na mjestu.
Pogledala sam njeno okruglo lice, zgužvanu kosu, mali nos, vrat omotan šalom i pomislila: ‘Što ako je varam?’. Poljubila sam joj obraze i prljave ruke, a srce mi je poskočilo od bola. Nisam bila sigurna da ćemo izdržati večeras”.
Nadja je nastavila: “Njen brat Kiril jedva je razgovarao s nama. Jako se uplašio kada smo bili u podrumu druge privatne kuće i došlo je do direktnog pogotka u krov. Krov se zapalio i svi su morali otići. Bježali smo u garažu pod strašnom vatrom. Okolo je sve eksplodiralo, a Kiril je povikao: ‘Mama, molim te, mama! Želim živjeti! Ne želim umrijeti!'”.
“Moja komšinica je rekla da je Bog napustio Mariupolj”
Ukrajinski vojnici u Mariupolju su brojčano pet puta slabiji, a ruševina koja je ostala od grada vjerojatno će pasti za nekoliko dana. U gradu je ostalo oko 100.000 civila.
Još u februaru, na početku rata, Irini su trebala tri dana da stigne do relativne sigurnosti zapadnog grada Lviva. Od tada pomaže u organizaciji bijega. Neki uspiju proći. Drugi ne. Dvije žene koje su pratile osmoro djece, u dobi od jedne do osam godina, nestale su prije četiri dana.
“Moja komšinica je rekla da je Bog napustio Mariupolj”, napisala je Nadja 18. marta. Sljedećeg dana, komšinica i njen sin rizikovali su izlaganje ruskom topništvu kako bi pobjegli u Odesu, oko hiljadu kilometara zapadno na Crnom moru, gdje sada kruže ruski ratni brodovi.
“Stalno govorim sebi da više nisam u paklu, ali stalno čujem kako avioni tutnje, preplašim se na svaki glasan zvuk i uvučem glavu u ramena. Bojim se kad netko ode. Tamo, u paklu, nisu se vratili svi koji su otišli”, napisala je ukrajinska novinarka.
