Vjerovatno najznamenitiji moj predak, zvao se Vuko Mitrov Čavor. Kao dijete sam gledajući njegove medalje zamišljao neustrašivog junaka, kakvih je samo Crna Gora mogla iznjedriti.
Svi dobronamjerni građani Crne Gore konačno imaju zajednički imenitelj: pristup Evropskoj uniji sa novom, kredibilnom, demokratski izabranom vlašću, koju će oni sami masovno podržati
Njegovu blistavu kolekciju ordena krase zlatna Obilića medalja, kao i krst svetog Ðorđija 3. reda, odličje sa ruskog dvora, dodjeljivano u rijetkim slučajevima – umjesto druge zlatne Obilića medalje. Ali, potrudio se moj predak da priča o njegovim odličjima dobije i pravu crnogorsku dimenziju: legenda kaže da je prilikom uručivanja svoje prve zlatne Obilića medalje izjavio da je ne može prihvatiti, jer je na bojnom polju vidio saborca koji je bio zaslužniji od njega.
Na kraju su je dobili obojica. Sudbina je htjela da Vuko Mitrov ne dobije muškog nasljednika, već dvije kćeri, jedna od kojih će se kasnije udati za čuvenoga alaj barjaktara, Iva Nikolina Martinovića.
Iako već 30 godina živim na Novome Zelandu, priče poput ove o Vuku Mitrovome, kao i desetine i stotine drugih koje sam kao dijete slušao po kraj ognjišta u đedovoj kući na Lovćenu, čini me onim što danas jesam: potomak slobodnih ratnika.
Nauka o identitetu mi je pomogla da shvatim zašto se radi o zlata vrijednom nasljeđu. Prije svega, shvatio sam da su moj i naš identitet neraskidivo vezani za Crnu Goru i njenu riznicu epskih borbi, velikih pobjeda, i dobrovoljne žrtve za najuizvišeniji ideal naše zajednice – za slobodu.
Od bitke kod Tuđemila, sve do bitke na Sutjesci, stoji skoro čitavi milenijum, ispunjem blistavim trenucima jednoga naroda koji je jedino pristajao živjeti uzdignuta čela, ‘u svojoj volji i slobodi’. Ne radi se samo o istoriji koju ćemo naučiti i zaboraviti; priče koje pričamo o sebi i svojim precima su dio nas. One su temelj našeg identiteta, kompas naše budućnosti.
Mi, međutim, danas imamo ogroman problem. Opstanak naših priča i našeg identiteta je ugrožen, vrijednosni temelji društva narušeni, kompas budućnosti zaboravljen. Mi od avgusta 2020. živimo teokratiju Srpske pravoslavne crkve i njenih izvršitelja u današnjoj vlasti, koji s razlogom bježe od teme našeg identiteta – jer ga ne predstavljaju. Jer ga žele izbrisati, ugušiti, osramotiti, uprljati, a njegove zasluge preoteti. Njihov kodeks krupnih laži (e.g. srpska pobjeda na Vučjem dolu), kao i nulte moralne suštine, ogleda se u društvenom posrnuću koje su Crnoj Gori priredili – i zbog toga moraju platiti politički ceh.
Poslije dugih šest godina njihove vlasti, devastacije države, njenog pravnog poretka, društvene kohezije, poslije otvorene revitalizacije četništva, poslije desanta i okupacije Cetinja 2021. godine, poslije masovnih ubistava zbog kojih naš prijestoni grad pati, ostavljen i zaboravljen, poslije veleizdajničkog akta potpisivanja Temeljnog ugovora, i poslije jedne cijele epohe koju su označile štetočine, šarlatani i cirkusanti na pozicijama vlasti – dosta je!
Poslije lažnog ‘oslobođenja’ iz avgusta 2020, čijim tekovinama nijedan iskren čovjek ne može dati prelaznu ocjenu, danas svi dobronamjerni građani Crne Gore konačno imaju zajednički imenitelj: pristup Evropskoj uniji sa novom, kredibilnom, demokratski izabranom vlašću, koju će oni sami masovno podržati.
Opstanak naših priča i našeg identiteta je ugrožen, vrijednosni temelji društva narušeni, kompas budućnosti zaboravljen
Njima u susret bi morao izaći pokret emancipatorskih snaga, čija okosnica moraju biti neuprljani intelektualci, umjetnici, privrednici, i drugi istaknuti pojedinci zajedno sa našom dijasporom. To bi morali biti pojedinci od kredibiliteta u čije ljudske, profesionalne i patriotske kvalitete ne smije biti sumnje. Jer kao što nam naša istorija uporno ukazuje, na najjačima i najodlučnijima je da „vade kestenje iz vatre” i održe Crnu Goru, i da po zavjetu Stege iz davne 1796. pokažu da neće izdati.
Elem, kako na političkom satu Crne Gore stoji pet do dvanaest, pred progresivnim snagama je jasan zadatak: spretna politička artikulacija proevropske agende u susret izborima 2027. Jer Crna Gora kao teokratska pokrajina ‘srpskog sveta’ u EU ne može biti primljena i njen je prvi zadatak da na predstojećim izborima pokaže da kao takva ne želi kucati na vrata dugo željenog učlanjenja.
Pozivam sve slobodnomisleće ljude u Crnoj Gori i dijaspori da imenom i prezimenom preuzmu odgovornost, budu spremni za saradnju, i budu spremni da odlučno doprinesu da naša zemlja stvori šansu da sa novom, istinski demokratskom vlašću sljedeće godine uzdignute glave započne proces i formalnog pridruživanja familiji evropskih naroda.
(Autor je doktor primijenjene lingvistike, doktorirao je 2020. na Oklandskom Univerzitetu, na temi identiteta)
