Kada dođe do značajne štete na zaštićenim vrstama i staništima, zemljištu, kopnenim i morskim vodama odgovornost za troškove preduzimanja preventivnih i/ili mjera remedijacije snosi operater čija je djelatnost dovela do takve štete, u skladu sa principom „zagađivač plaća“. Ovaj pravni mehanizam propisan je Zakonom o odgovrnosti za štetu na životnu sredinu koji prenosi Direktivu 2004/35/EZ o odgovornosti za štetu u životnoj sredini u crnogorski pravni poredak.
O njegovoj praktičnoj primjeni, izuzecima, procedurama i izazovima, bilo je riječi na radionici „Jačanje kapaciteta za primjenu i sprovođenje Direktive o odgovornosti za štetu u životnoj sredini“, održanoj danas u Podgorici. Radionicu su organizovali Ministarstvo ekologije, održivog razvoja i razvoja sjevera i projekat Centar za strateško-pravno savjetovanje za Crnu Goru (PLAC), koji finansira Evropska unija.
Radionicu je vodila Tanja Pucelj-Vidović, ekspertkinja projekta PLAC, koja je predstavila pravni okvir primjene instituta odgovornosti za štetu u životnoj sredini u slučajevima značajne štete, ukazujući na domet primjene, zakonska ograničenja, izuzetke i važnost preciznog tumačenja propisa, kao i slovenačka iskustva u praktičnoj primeni.
„Institut odgovornosti za štetu u životnoj sredini u smislu Direktive i Zakona o odgovornosti za štetu na životnoj sredini ima strogo ograničen pravni domet. On je usmjeren na štetu koja je značajna prouzrokovana profesionalnim djelatnostima koje predstavljaju rizik po životnu sredinu i zdravlje i finansijsku odgovornost operatera koje ih obavljaju. Kada određeni događaj ne potpada pod pravni okvir odgovornosti za štetu u životnoj sredini u smislu Direktive, rješenja za zaštitu cjelovitosti prirodnih vrijednosti moraju se tražiti kroz druge mehanizme zaštite i instrumente ekološkog prava. Upravo zato je razumijevanje zakonskih granica primjene i upotreba drugih, komplementarnih, instrumenata jednako važno kao i samo sprovođenje ovog zakona“, naglasila je Pucelj-Vidović.
Učesnici su tokom radionice razmatrali zakonske zahtjeve iz Direktive i Zakona o odgovornosti za štetu u životnoj sredini, materijalnopravne i proceduralne korake koje nadležni organi treba da preduzmu u slučaju štete, kao i prava i obaveze operatera, te mogućnosti za uključivanje zainteresovane javnosti.
Poseban dio radionice bio je posvećen praktičnim primjerima iz evropske i nacionalne prakse, koji su omogućili detaljnu diskusiju o izazovima u utvrđivanju značaja štete, izboru mjera remedijacije, određivanju troškova sprovođenja mjera, kao i o zakonskom osnovama oslobađanja od odgovornosti za snošenje troškova remedijacije.
Ova radionica predstavlja doprinos jačanju institucionalnih i stručnih kapaciteta u oblasti zaštite životne sredine i usklađivanju crnogorskog pravnog sistema sa pravnom tekovinom Evropske unije u oblasti životne sredine i doprimosi ispunjavanju mjera iz Akcionog plana za ispunjavanje završnih mjerila u Poglavlju 27.
