Dok je civilizovani svijet u čudu i bez riječi, dok nijemo posmatra kako gore ukrajinski gradovi, likuju svi oni koji sebe dobrovoljno ispisuju iz tog kruga. Drže se skupovi, tribine, demonstracije podrške moskovskom samodršcu, kliče se njegovoj vojsci, slavi se uništenje, viče se ,,ura“ na svaki pogodak rakete. Među onima koji se oduševljeno priklanjaju tiraniji ovih dana je i Crna Gora ili bar njen dio. Onaj dio koji ne želi da bude svoj, da bude ono što jeste, već želi da se pretvori u nešto drugo i tuđe.
Vođeni sopstvenim nespokojem oduška sebi nalaze u poistovjećivanju sa ogromnom Rusijom. U tome ne vide ni stepe, ni tajge, ni sibirska prostranstva, ni široke rijeke, ni veličinu kulture Rusije, samo golu moć i zveket oružja. Ma koliko da se pozivaju na Dostojevskog, Čajkovskog, Gogolja, Gagarina, za čudo niko ne pominje Tolstoja, od svih njih oni vide samo lik jednog hazjajina, onog koji trenutno vedri i oblači Kremljem. I onda se oni čude nama. Još od početka ovog ludila koje je zadesilo Ukrajinu slušamo udaranje u talambase i prsi junačke uz nazočne folklorne kletve, pozivanje na Svetog Petra Cetinjskog, kako bi nas nagovorili da pristanemo uz njih. Od skoro su počeli da nam drže i propovijedi.
Dok nas je „oveselio“ idejom da možemo postati mala Ukrajina, valjda samo da stigne mig iz Moskve, dobri helikopterski mitropolit pozvao se, praveći samo njemu znane istorijske paralele, na ikonoborstvo. Političko-religijski pokret, koji je u Vizantiji trajao od VIII do IX vijeka, za centralnu svoju temu imao je spor oko svetih slika. Ikonoklasti, pobornici pokreta, smatrali su da ikone, freske i druge slike ne mogu predstavljati likove svetaca niti im se treba odavati poštovanje. Smatrajući Boga nedjeljivim i nespoznatljivim, odbacivali su sve prikaze drugih svetaca kao idolopoklonstvo. Ovaj pokret teško je pogodio i podijelio vizantijsko društvo, a odjeknuo je širom hrišćanstva. Rasprave oko poštovanja ikona znale su poprimiti i nasilni oblik, jer vjersko nije odvajano od državnog. Svoje odjeke ikonoklazam našao je i u drugim religijama, naročito islamu, gdje je i danas zabranjeno prikazivanje ljudskog lika. Razni jeretički pokreti još i prije zvaničnog ikonoklazma bili su zagovornici osude ikona. Kao zvanična carska politika održao se nešto duže od stoljeća, da bi konačno bio napušten i osuđen 843. godine.
Iako relativno kratkog trajanja, ikonoborstvo je raspodijelilo pravoslavni svijet i ostavilo trajne posljedice. U vrijeme najžešćih sukoba, proganjani su sveštenici, paljene crkve, dizani ustanci, rušene relikvije. I pored zvanične osude na Sedmom vaseljenskom saboru u Nikeji 787. godine, zabranu poštovanja ikona carevi su održavali brutalnom silom. U tu svrhu, prepravljane su dogme, spaljivane knjige i ljudi koji misle drugačije.
Mada je malo ko mislio da to može da se desi, početkom XXI stoljeća, ponovo nam se podmeću priče o borbi za vjeru. Služeći se oprobanim komunističkim geslom „neprijatelj nikad ne spava“ uvjeravaju nas da je pravoslavlje ugroženo od mrskog Zapada. Da je Kijev, ta vjekovna tvrđava pravoslavlja i duhovna vertikala Istoka Evrope, taj koji se mora kazniti. Taj Kijev, čija je Duhovna akademija kroz stoljeća odnjedrila generacije sveštenika i duhovnika, među njima i brojnih sa naših prostora, sada je optužen za ikonoklazam. Suprotstavljajući se volji moskovskog samodršca u borbi za vlastito postojanje, ovaj veliki centar pravoslavlja, po interpretacijama slijećućeg mitropolita, počinio je smrtni grijeh. Otrgnuvši se od sveprožimajućeg zagrljaja Kremlja, sa željom da bude svoj i slobodomisleći, Kijev je u očima svih poslušnika, postao odmetnički. Bez obzira što je tu njegovu odluku priznao, vaseljenski patrijarh, a sa njim i polovina pravoslavnog svijeta, poklonici jednoumlja i carističkih ideja, to su doživjeli kao izdaju. Zato nam slijećući mitropolit i propovijeda o tome kako je sada u toj pobunjenoj Ukrajini najteže pripadnicima ruske pete kolone.
Kao vjerni sljedbenik nadriistorika Rakovića (po sopstvenom priznanju!) Mićović nema sažaljenja za bol i patnje ukrajinskog naroda, niti vidi razorno dejstvo ruske soldateske. Stoga, kako bi opravdao nepočinstva moskovskog samodršca, pokušava da povuče kvaziistorijske paralele sa ikonoborstvom. Nažalost, po njega, i to radi loše, valjda u skladu sa uzorima. Potpuno brkajući lončiće, nastoji nam objasniti kako je sasvim prihvatljivo rušiti domove Ukrajinaca, jer se to radi u odbranu pravoslavlja. U stilu svojih prethodnika iz devedesetih, koji su nam propovijedali svu potrebu „rata za mir“, i on sada govori o tome da se mora braniti „ugroženo“ pravoslavlje.
Samo ne želi da nam objasni kako to da kad pričaju o miru, sve veći mitraljezi se prislanjaju. Kao što su nekada carevi ikonoklasti gazili svaku volju i osjećanja naroda, i danas se gazi pravo Ukrajinaca da žive slobodni i svoji na svome. I to je jasno cijelom svijetu! Jedino izgleda onima koji ne žele to da vide i koji zazi vaju da se i kod nas slično desi. Jedino oni žale ukrajinsku petu kolonu, jer i sami su na istom zadatku.
