„Utisak o nedavnoj - ponovljenoj oslobađajućoj presudi u slučaju 'Deportacije', još je oporiji ukoliko se ima u vidu dosadašnji tok procesa i posljednje presude u slučajevima 'Bukovica', 'Morin', 'Kaluđerski laz', kao i samo nečinjenje u drugim slučajevima sa nesumnjivim elementima zločina iz perioda posljednje jugoslovenske ratne drame, smatra Rifat Rastoder, doskorašnji potpredsjednik Skupštine Crne Gore, funkcioner SDP-a, publicista i nekadašnji novinar.
On je u razgovoru za Portal Analitika kazao da su u samoj Crnoj Gori i u ime Crne Gore na drugim područjima, počinjeni neki zločini tokom posljednjeg rata na području bivše Jugoslavije, od kojih se niko od crnogorskih političkih i državnih predstavnika ne bi smio distancirati, .
„U posebnom prilogu Specijalnog tužioca Izvještaju Vrhovnog državnog tužioca o radu Državnog tužilaštva za 2011. godinu, govori se o četiri takva slučaja koja su još u postupku. A u stvari ih je znatno više“, veli Rastoder, ističući i da ne služi na čast ni crnogorskom, ni srbijanskom tužilaštvu što u, inače, obimnu optužnicu protiv haškog optuženika Milana Lukića nije nije uvršten i slučaj Štrpci.Komentarišući, kao nekadašnji novinar, činjenicu da nijedan novinar niti urednik nije procuiran za širenje vjerske i nacionalne mržnje, rastoder kaže da je očigledno da su „Međunarodni tribunal i druge instance imale prečeg posla“.
„A od domaćeg sudstva se - ako već nije kadro da apsolvira ni druge još gnusnije zločine – nije ni mogao očekivati drugačiji rezultat“, konstatuje sagovornik Portala Analitia.
ANALITIKA: Tokom posljednjih ratova na području ex Jugoslavije, bili smo svjedoci surovih i brutalnih etničkih čišćenja, počinjenih od zvaničnih vojnih i paravojnih jedinica. Srebrenica je u tom smislu, sa ubijenih 8.000 Bošnjaka, najstrašniji primjer. Kakvu presudu Haga očekujete za optuženog generala Vojske Repubike Srpske, Ratka Mladića?
RASTODER: Za svaku iole razumnu osobu, već svaki naredni dan života sa sviješću o počinjenom zločinu bio bi velika kazna. Za onoga ko je počinio nedjelo kakav je genocid počinjen u Srebrenici nad preko 8000 civila među kojima je bio značajan broj staraca, čak i djece a koji, očigledno, nije ni spreman da se suoči sa suštinom nedjela, teško da uopšte i ima primjerene kazne. U svakom slučaju, ako ništa drugo, a ono zbog nauka drugima, logično bi bila da bude najveća moguća.
ANALITIKA: Vi podsjećate u knjizi da je i u Crnoj Gori tokom rata izvršeno nekoliko zločina koji nisu do kraja apsolvirani. Nedavno su devetorica bivših pripadnika MUP-a Crne Gore oslobođeni optužbe za deportaciju 1992. godine. Optužnica ih je teretila za ratni zločin protiv civilnog stanovništva, mada je mijenjana tokom procesa. Kako gledate na tu presudu?
RASTODER: Da preciziramo. Kao što sam napisao u knjizi „Dan sjećanja“, u samoj Crnoj Gori je, kao i u ime Crne Gore na drugim područjima, počinjen i jedan broj zločina od kojih se niko od političkih i državnih predstavnika ne bi smio distancirati.
U posebnom prilogu Specijalnog tužioca Izvještaju Vrhovnog državnog tužioca o radu Državnog tužilaštva za 2011. godinu, govori se o četiri takva slučaja koja su još u postupku. A u stvari ih je znatno više.
Jer, zločini zasigurno jesu: i ratnohuškačka kampanja koja je prethodila i sve vrijeme pratila učešće Crne Gore u tragičnom pokušaju ostvarenja novog velikosrpskog nacionalnog projekta, uništavanje imovine, policijska i vojna tortura nad stanovništvom hrvatske, albanske i, naročito, bošnjačke (muslimanske) nacionalnosti, i etničko čišćenje područja Bukovice kod Pljevalja, i deportacija izbjeglica iz BiH srpskim paravojnim formacijama u BiH (Republici Srpskoj), i učešće, nadasve, angažovanje policijskih i snaga Teritorijalne odbrane u neslavnom pohodu na Dubrovnik, i formiranje, a posebno tortura nad zarobljenim civilima sa dubrovačkog ratišta u tzv. Sabirnom centru „Morinj“ kod Risna, i otmica i likvidacija najmanje 19 putnika, od kojih osam iz Crne Gore iz voza Beograd – Bar u željezničkoj stanici Štrpci kod Priboja, i likvidacija više desetina izbjeglica sa Kosova, u selu Kaluđerski laz kod Rožaja, itd, itd...
Ne dovodeći u pitanje pretpostavku bilo čije personalne nevinosti, a imajući u vidu nepobitne činjenice da je u konkretnom slučaju – deportacije na desetine izbjeglica paravojnim formacijama u drugoj - međunarodno priznatoj državi, te njihovoj kasnijoj likvidaciji samo zbog pripadnosti određenom narodu ili vjeri, jasno je da se radi o procesu koji će, naravno ukoliko bi se tako i završio, ostati samo kao još jedan od priloga tamne stranice crnogorskog sudstva ili tužilaštva, svejedno.
ANALITIKA: Pomenutoj presudi je, u samo nekoliko dana, prethodilo oslobađanje iz pritvora Predraga Strugara, jednog od optuženih za zločine nad izbjeglicama albanske nacionalnosti sa Kosova počinjene u Kaluđerskom lazu. Sedmoro optuženih za zločin u Bukovici, tokom '92 i '93. godine, oslobođeni su prošle godine u oktobru. Veliki odjek u javnosti imale su i oslobađajuće presude Haškog tribunala hrvatskim generalima Gotovini i Markaču. Pa oslobađajuća presuda za bivšeg komandanta OVK i premijera Kosova, Ramuša Haradinaja...
RASTODER: Utisak o nedavnoj - ponovljenoj oslobađajućoj presudi u slučaju „Deportacije“, tim prije je oporiji ukoliko se ima u vidu dosadašnji tok procesa i posljednje presude u slučajevima: „Bukovica“ , „Morinj“, „Kaluđerski laz“, itd, kao i samo nečinjenje u drugim slučajevima sa nesumnjivim elementima zločina iz perioda posljednje jugoslovenske ratne drame.Jednako kao i u već pomenutim slučajevima - ne dovodeći u pitanje bilo čiju pretpostavku personalne nevinosti ili krivice - najoštrije osuđujem i gnušam se svakog zločina i zločinca ma odakle bio i ma kojem narodu ili vjeri pripadao. Dakle, jednako kao kada se tiče Crne Gore, tako i Hrvatske, BiH, Srbije, Kosova i bilo gdje drugdje, pridružujem se zalaganjima da se počinioci zločina, ukoliko to zaista nijesu pomenuta lica, privedu sudu pravde.
ANALITIKA: Milanu Lukiću je prije nekoliko dana u Hagu potvrđena presuda na doživotnu zatvorsku kaznu. Lukić se pominjao i pominje kao organizator otmice u Štrpcima. Međutim, to nije bio dio njegove haške optužnice, već zločini počinjeni u Višegradu od 7. juna 1992. do 10. oktobra 1994. godine. Kako to komentarišete; kako ocjenjujete činjenicu da je za Štrpce odgovarao samo Nebojša Ranisavljević, i to pred Višim sudom u Bijelom Polju?
RASTODER: Hvala bogu da je monstrum koji je spaljivao žive ljude konačno iza rešetaka. Naravno, ne služi na čast ni crnogorskom, ni srbijanskom tužilaštvu što i slučaj otmice i likvidacije najmanje 19 putnika iz voza „Lovćen“ na liniji Beograd – Bar nije uvršten u, inače, obimnu optužnicu protiv pomentuog osuđenika. I to je samo još jedan od dokaza da smo još kao društvo daleko od optimuma svijesti i volje da se istinski suočimo sa istinom o dešavanjima čak i iz najbliskije prošlosti.
ANALITKA: Podsjećate takođe da se u Crnoj Gori sudilo za zločin počinjen kod Plužina još 1993, svirepo ubistvo porodice Klapuh iz BiH. Najveći prostor u Vašoj knjizi zauzima Deklaracija crnogorskog Parlamenta kojom je prihvaćena Rezolucija Evropskog parlamenta o obavezi sjećanja na žrtve Srebrenice, kojom su, pak, osuđena i sva druga zlodjela počinjena tokom sukoba 1991 – 2001. godine na prostorima bivše SFRJ. Međutim, uz spomenik tim žrtvama na podgoričkom Pobrežju, imate li nade da će nekoga stići i pravda za zločine počinjene u Crnoj Gori?
RASTODER: Pošto krivica za zločin ni po odredbama domaćeg, i pogotovu međunarodnog prava ne zastarijeva, a imajući u vidu da je sud pravde mnoge stigao i poslije višedecenijskog izbjegavanja, nadati se da će stići i ove naše. I zarad Crne Gore i zarad svih nas koji činimo njeno realno društveno i državotvorno biće, borićemo se da zločine i zločince do kraja razobličimo.
ANALITIKA: Možete li dati jedan stav o tome – da li je moguće ozdravljenje društava na Balkanu, bez objektivnog i samokritičkog posmatranja prošlosti, te bez adekvatne kazne za počinioce nedjela i ratnih zločina?
RASTODER: Dok god se istinski ne suočimo sa istinom o sopstvenoj prošlosti što posebno podrazumijeva razobličavanje u prvom redu „sopstvenih“ zločina i zločinaca, nema ni sigurnog svijetla u balkanskoj krčmi. Sve do tada, svaka naredna generacija potomaka, kao i mi, isto kao i naši preci, svaki put iznova posrtaće pod teretom bremena kojekavog nasljeđa predrasuda i mitova. Nemoralno bi bilo i dalje zatvarati oči pred tom činjenicom.ANALITIKA: U predgovoru Vaše knjige kažete da institucionalno sjećanje i podsjećanje na zločine i na žrtve zločina, samim žrtvama zločina i njihovim porodicama nije potrebno, ali da je neophodno upravo zbog počinioca i onih koji su ćutanjem saučestvovali u njihovom vršenju. Svjedoci smo, međutim, javnog relativizovanja žrtava. Da li tom relativizovanju doprinosi i revizija prošlosti, i to ona vezana najviše za Drugi svjetski rat, te uspješna ili manje uspješna revitalitalizacija tada poražene ideologije?
RASTODER: U mnogim slučajevima se danas ne radi o reviziji prošlosti, koja u principu ne bi morala a priori biti negativna. Naprotiv, u većini tih slučajeva se radi o pokušaju retušuiranja istine o prošlosti i istovremenoj revitalizaciji ideologije koja je bila i ostala u osnovi brojnih ranijih, kao i novijih zločina. Upravo zbog tih i takvih, kao i opšteg nauka da se ne dozvoli ponavljanje zla, potrebno je i institucionalno sjećanje na žrtve, i stalno podsjećanje na počinjene zločine.
ANALITIKA: Bivši ste novinar. Svjedok ste i vremena u kojem su neke nekadašnje kolege zdušno učestvovale u širenju vjerske i nacionalne mržnje. Niko od njih nigdje nije procesuiran - molimo Vas za Vaš komentar.
RASTODER: Otvarate jednu od bolnijih strana crnogorske i, bezmalo, ukupne jugoslovenske zbilje s kraja osamdesetih i početka devedesetih godina minulog vijeka.
Ali, istina je – ubjedljivo veći dio ondašnjih a, uglavnom, i sadašnjih novinara bio je u prvim borbenim redovima. Bili su, najneposredniji graditelji atmosfere za nesmetani početak ubijanja i države i ljudi drugačije vjere ili uvjerenja. Doduše, oni su u suštini bili samo izvršioci volje raznoraznih - formalnih i neformalnih - centara moći. Kreatori i tog dijela zla bili su, uglavnom, izvan novinarstva. To, naravno nikome ne može služiti za alibi. Ali, je očigledno da su Međunarodni tribunal i druge instance imale prečeg posla a od domaćeg sudstva se - ako već nije kadro da apsolvira ni druge još gnusnije zločine – nije ni mogao očekivati drugačiji rezultat.
Gordana BOROVIĆ
