Nova vlast nije došla na reformskom, već na kleronacionalističkom talasu u čijoj osnovi je težnja da se radikalno promijeni građanski identitet države kako bi ona kroz nekoliko faza postala onakvom kakvom je zamišljaju velikosrpski nacionalisti: jedna od provincija „srpskog sveta“ – ocijenila je u intervjuu Pobjedi poslanica Socijaldemokratske partije (SDP) Draginja Vuksanović-Stanković.
Ona je istakla da je sada, kada je prošlo nešto više od godinu dana otkako je konstituisana nova vlast, Crna Gora podjeljenija nego ikada, jer DF, kao realizator politike zvanične Srbije, nameće teme kojima se želi urušiti građansko i multikulturalno biće države.
"Sve je tu, od nekih aktera devedesetih i novih nada velikosrpske politike, do identične retorike koja je pratila te užasne ratne godine. Crna Gora je danas postala i stjecište političkog i kulturološkog regionalnog taloga čiji nas akteri sve češće obilaze da nam objasne kako Crna Gora i Crnogorci ne postoje", kazala je Vuksanović-Stanković.
Kriza unutar partija parlamentarne većine traje maltene otkada je vlast formirana. Mogu li lideri stranaka vlasti postići neki dogovor ili će ta neslaganja dovesti do novih izbora ili, možda, neke nove koalicije?
Vuksanović-Stanković: Nemate danas primjer nigdje u svijetu da postoji Vlada koju podržava maksimum 15-ak odsto parlamenta. I to nikoga ne zabrinjava. Niti premijer, koji zna da nema podršku - traži glasanje o povjerenju, niti Demokratski front, koji jasno kaže da Vlada nema podršku - traži pad takve Vlade?! Imamo paradoks da većina u vlasti bojkotuje parlament, pa se danas ne može održati sjednica Skupštine, sem o onim pitanjima koja odgovaraju DF-u i srodnim partijama.
U svakoj normalnoj zemlji gdje ima minimuma političke i odgovornosti prema građanima vanredni izbori bi bili jedino rješenje ili eventualno otvaranje razgovora o formiranju tehničke Vlade za pripremu izbora. Zbog frapantne nefunkcionalnosti i vlasti i kompletne administracije trpe građani koji sada čekaju što će međusobno istrgovati partije vlasti, odnosno da li će ih one adrese van Crne Gore koje su ih nakon izbora okupile, sada uspjeti nekako da konsoliduju. Jasno je da je ovo stanje neodrživo, te da ovo svojevrsno političko mučenje mora prestati i okončati se na neki od demokratskih načina.
Kome bi u ovom trenutku odgovarali novi izbori, a kome ne?
Vuksanović-Stanković: Ako slijedimo logiku, izbori ne mogu odgovarati onima koji su Crnu Goru doveli u najveću političku i bezbjednosnu krizu u posljednje tri decenije. Zato se i izbjegava jedini demokratski scenario – a to su izbori, jer su svjesni da pred građane nemaju sa čim izaći budući da su iznevjerili sve što su obećali da će da urade. Sve anomalije bivše vlasti su nastavljene, s tim što su u Crnoj Gori instalirali marionetsku uslužnu vlast koja niti ima snage, niti znanja da vodi zemlju, već je bruka na svakom koraku opasno se igrajući sa svim temeljnim civilizacijskim vrijednostima teško izborenim u prethodnom periodu.
Protekla je godina otkako su održani parlamentarni izbori i formirana nova većina. Kako vidite godinu dana nove vlasti, kakve je promjene donijela Crnoj Gori i crnogorskom društvu?
Vuksanović-Stanković: Političke promjene su bile neophodne, ali načinom na koji su one izvedene kompromitovana je sama ideja promjena, a što je još opasnije - ta vlast je suštinski postala puki izvršilac nacionalističke, političko-ideološke agende DF-a. Nova vlast nije došla na reformskom, već na kleronacionalističkom talasu, u čijoj osnovi je težnja da se radikalno promijeni građanski identitet države, kako bi ona kroz nekoliko faza postala onakvom kakvom je zamišljaju velikosprski nacionalisti – jedna od provincija „srpskog sveta“.
Ko to nije vidio tog 30. avgusta ili par mjeseci nakon toga, valjda mu je sada sasvim jasno koja je to glavna linija procesa kojom se Crna Gora želi odvesti pod novom vlašću. Crna Gora je danas podjeljenija nego ikada upravo zato što ključni konstituent vlasti – DF, kao realizator politike zvanične Srbije, nameće isključivo teme kojima se želi urušiti građansko i multikulturalno biće države. Najbolji primjer za to je činjenica da u najosjetljivijim identitetskim i bezbjednosno-obavještajnim resorima imate najekstremnije velikosrpske kadrove (Bratić i Vukšić), te da su upravo to ključne linije razaranja bića Crne Gore.
Sve je tu, od nekih aktera devedesetih i novih nada velikosrpske politike, do identične retorike koja je pratila te užasne ratne godine. Crna Gora je postala danas i stjecište političkog i kulturološkog regionalnog taloga čiji nas akteri sve češće obilaze da nam objasne kako Crna Gora i Crnogorci ne postoje.
Kako komentarišete ponašanje Ure i Demokrata koji se deklarativno zalažu za građansku državu, a u stvari su u koaliciji sa protagonistima ,,srpskog sveta“?
Vuksanović-Stanković: Ura i Demokratska Crna Gora su svojevoljno pristale da budu uslužni servis velikosrpske politike u novom pakovanju.
Posebno potenciram poziciju Ure zbog nekadašnje profilacije te stranke i ljudi u njoj, a koja danas postaje, čak više nego bilo ko drugi, strateški politički partner DF-a i najrigidnijih i najekstremnijih nacionalističkih krugova. To sljepilo - da se ne vidi kakav se ambijent stvara i kuda sve ovo vodi - teško je objasniti racionalnim razlozima. Zbog mržnje prema bilo kome, personalno ili partijski, voditi državu u ambis to više nije stvar politike, razuma, već, u slučaju nekih pojedinaca, nekih drugih okolnosti. Radi se o moguće našem ovdašnjem specifikumu – ,,da zbog Petra zamrziš Svetog Petra“.
Koliko je izvjesno formiranje procrnogorskog, građanskog, evropskog bloka u šarenolikoj ponudi među opozicijom, koji bi odgovorio na rastući velikosrpski nacionalizam i radikalizam?
Vuksanović-Stanković: Procesi koji se dešavaju neminovno zahtijevaju jasan odgovor svih onih snaga koji se protive provincijalizaciji, ekonomskoj kolonizaciji i ukupnoj kulturološkoj regresiji društva i države. Mislim da politička i kleronacionalistička agresija kojoj svjedočimo mora imati ne samo politički, već prije svega društveni odgovor. Ovdje nijesu u pitanju dominantno partije, jer proces koji se dešava nije isključivo partijsko-politički, već udara na osnovne vrijednosti ovoga društva. Ovdje je, po mom sudu, potreban najširi odgovor svih progresivnih društvenih snaga, jer je svima poznata destruktivna snaga velikosrpskog nacionalizma, ideologije četništva, negiranja genocida i slavljenja ratnih zločina i zločinaca.
Uloga SPC u Crnoj Gori nije duhovna već političko-asimilatorska
Zbog najavljenog ustoličenja mitropolita Crkve Srbije u Cetinjskom manastiru u Crnoj Gori porasle su tenzije. Nedavno ste kazali da ako parlamentarna većina želi mir u Crnoj Gori, odustaće od planiranog ustoličenja na Cetinju i taj čin preseliti neđe drugo – van Cetinja. Možete li to pojasniti?
Vuksanović-Stanković: Cetinje, kao mjesto veličanstvenog otpora velikosrpskoj politici u najtežim vremenima devedesetih, ne može ćutke posmatrati da se u njemu odigrava simbolično potčinjavanje i pokoravanje Crne Gore.
Samo potpuno neznaveni ili krajnje zlonamjerni ne razumiju suštinu ogorčenosti velikog broja građana Crne Gore, a posebno Cetinja, zbog svega što se dešava vezano za trodecenijsku ulogu i status Srpske pravoslavne crkve (SPC), čega je najavljeno ustoličenje samo kap u prepunoj čaši.
Negiranje i vrijeđanje Crnogoraca i drugih nesrpskih naroda, slavljenje ratnih zločinaca, promocija četničke ideologije, udaranje na multietničnost kao temelj ovog društva, uz neizostavno služenje interesima druge države u kojoj se suprotno crnogorskoj tradiciji i elementarnom dostojanstvu i izabrao mitropolit Crkve Srbije Joanikije II, suština je djelovanja ove crkve u Crnoj Gori više od tri decenije. Ovo je protest ne samo protiv ustoličenja koje je jasna provokacija Beograda, već i protiv užasne nepravde prema crnogorskom narodu od strane crkve druge države čija misija nije duhovna već političko-asimilatorska.
Zato je SDP apelovao na organizatore ovog čina da odustanu od ceremonije na Cetinju, koja se s pravom doživljava kao akt provokacije, posebno imajući u vidu aktuelni politički kontekst i vjekovnu nepravdu prema jednom narodu kojem se otima njegovo kulturno i istorijsko nasljeđe kao posljedica nasilne aneksije 1918. godine, što je čin bez presedana u evropskim okvirima.
