Jedini način da se prevaziđe skepticizam Pariza, Haga ili Berlina jeste da Crna Gora eliminiše svaki argument koji bi je prikazao kao uvoznika nestabilnosti. Mi nemamo luksuz da budemo država sa fusnotom. Da bi se skeptici razoružali, Crna Gora mora demonstrirati potpunu usklađenost sa vanjskom i bezbjednosnom politikom EU, bez „ali“ i bez „možda“.
Svaki put kada Podgorica pokaže dvoumljenje oko sankcija Rusiji, kada dozvoli upliv trećih strana u svoj bezbjednosni sektor, ili kada izaziva nepotrebne tenzije sa Hrvatskom, ona hrani taj skepticizam. Upravo taj odnos prema Zagrebu služi kao indikator da prioritet nije da Crna Gora bude pouzdan partner, već remetilački faktor lojalan ideologijama koje su direktno odgovorne za smrt i stradanje na Zapadnom Balkanu 90-ih godina - kaže u intervjuu za Pobjedu profesor fakulteta Džons Hopkins u Vašingtonu, Siniša Vuković.
Ističe da se prepreka ne prevazilazi molbama, već potpunom promjenom paradigme
„Moramo postati atraktivna opcija – strateški benefit za Uniju, a ne problematičan akter kojeg Brisel mora konstantno da pacifikuje i kome mora da dadilja. U interesu EU mora biti da nas ima, a ne da nas trpi“, kaže Vuković.
Brisel tvrdi da ostajemo predvodnik u integracijama. Jeste li saglasni sa ocjenom da ova vlada može dovršiti pregovore, ali nas ne može uvesti u EU?
Vuković: Ta ocjena pogađa u samu srž onoga što bih nazvao tehnokratskom iluzijom crnogorskog procesa. Moramo napraviti hirurški preciznu distinkciju između administrativnog kapaciteta i političkog kredibiliteta. Ne smijemo ignorisati činjenicu da Crna Gora u posljednjih nekoliko godina već trpi posljedice političke nestabilnosti kroz evidentna kašnjenja i zastoje u pristupnom procesu. Suočavamo se sa opasnim presedanom: ne samo da su neka poglavlja bila suštinski blokirana, već postoji realna mogućnost da se ona koja su ranije bila privremeno zatvorena sada ponovo otvore. Razlog za to je značajna sumnja u Briselu da je Crna Gora uspjela da održi konzistentnost postignutog kvaliteta kompatibilnosti sa pravnom tekovinom EU. Dakle, mi ne samo da stagniramo, već razikujemo reviziju onoga što smo smatrali završenim poslom.
Čak i pretpostavka da ova Vlada, koristeći povoljan geopolitički trenutak, može ispuniti tehnička mjerila i štiklirati obaveze predstavlja hipotetički najbolji scenario, koji nije zagarantovan. To je više aspirativna projekcija Brisela nego stvarna ambicija donosilaca odluka u Podgorici. Na djelu imamo strategiju inertnosti, gdje se ulaže napor tek dovoljan za apsolutni minimum, kako bi se održao privid da se proces kreće naprijed. Međutim, članstvo u Evropskoj uniji nije samo birokratska mehanika; to je pitanje vrijednosne kompatibilnosti. Paradoks leži u tome što strukture koje trenutno dominiraju mogu dovesti proces do administrativnog kraja, ali ne mogu preskočiti finalni prag – ratifikaciju.
Da li će parlamenti država članica, poput Poljske, baltičkih zemalja, Danske i mnogih drugih koje su duboko zabrinute zbog ruskog malignog uticaja, dati zeleno svjetlo državi čiji ključni donosioci odluka ideološki gravitiraju sferama uticaja koje su antagonističke prema Briselu? Vlada može završiti posao na papiru, ali nedostatak autentične privrženosti zapadnoj bezbjednosnoj i političkoj arhitekturi predstavlja strukturnu prepreku.
Da li će parlamenti država članica, poput Poljske, baltičkih zemalja, Danske i mnogih drugih koje su duboko zabrinute zbog ruskog malignog uticaja, dati zeleno svjetlo državi čiji ključni donosioci odluka ideološki gravitiraju sferama uticaja koje su antagonističke prema Briselu? Vlada može završiti posao na papiru, ali nedostatak autentične privrženosti zapadnoj bezbjednosnoj i političkoj arhitekturi predstavlja strukturnu prepreku.
Iz Evropske unije dobijamo hvalospjeve za napredak i ovo jeste najbolji Izvještaj EK do sada, ali slike koje dolaze iz Crne Gore nose bolnu simboliku. O crnogorskoj budućnosti u EU u Briselu i Vašingtonu govori čelnik proruskog bivšeg DF-a Andrija Mandić. Je li realno da nas takvi političari uvode u EU?
Vuković: To je klasičan primjer kognitivne disonance u kojoj se trenutno nalazi međunarodna zajednica, ali posljedično i crnogorsko društvo. Na djelu je rizična strategija zapadnih partnera koju možemo nazvati pacifikacija kroz integraciju – nadanje da će institucionalni okvir EU pripitomiti radikalne elemente. Međutim, u Crnoj Gori je mnogo važnije fokusirati se na ono što politički akteri rade, a ne na ono što govore. Njihova djela jasno ukazuju da su njihove preferencije usmjerene ka remećenju odnosa sa EU, prvenstveno kroz destruktivan odnos prema Hrvatskoj. To je lakmus test koliko će Crna Gora biti pouzdana kao članica. Tenzije između trenutnih političkih elita na vlasti i Hrvatske nijesu opipljive i transakcione prirode, već su duboko vrijednosne. One proizilaze iz činjenice da te elite prihvataju revizionistički narativ po kojem je Crna Gora bila žrtva Hrvatske, a ne obrnuto, što je u direktnoj suprotnosti sa istorijskim činjenicama i modelima tranzicione pravde.
Politička transformacija o kojoj govorite, gdje lideri bivšeg DF-a postaju garanti evropeizacije, stoga više liči na političku mimikriju nego na suštinsku evoluciju. Nije realno, pa ni logično, očekivati da arhitekte antizapadne politike budu iskreni izvođači radova na evropskom projektu. Opasnost ovakvog pristupa je normalizacija ekstremizma. Kada Brisel hvali tehnički napredak dok ignoriše ideološku pozadinu i stvarna djela onih koji taj napredak navodno vode, on šalje poruku da su vrijednosti sekundarne u odnosu na stabilnost.
Često govorimo o preprekama na putu Crne Gore ka EU, fokusirajući se na unutrašnje probleme. Ali unutar same EU, neke države članice i dalje su skeptične prema proširenju. Kako se ta prepreka može prevazići?
Vuković: Skepticizam unutar EU nije monolitan; on varira od zamora od proširenja do konkretnih bezbjednosnih rezervi. U trenutnim geopolitičkim okolnostima, proširenje se više ne posmatra samo kao ekonomski ili demokratski proces, već kao bezbjednosni imperativ. Jedini način da se prevaziđe skepticizam Pariza, Haga ili Berlina jeste da Crna Gora eliminiše svaki argument koji bi je prikazao kao uvoznika nestabilnosti. Mi nemamo luksuz da budemo država sa fusnotom.
Da bi se skeptici razoružali, Crna Gora mora demonstrirati potpunu usklađenost sa vanjskom i bezbjednosnom politikom EU, bez „ali“ i bez „možda“. Svaki put kada Podgorica pokaže dvoumljenje oko sankcija Rusiji, kada dozvoli upliv trećih strana u svoj bezbjednosni sektor, ili kada izaziva nepotrebne tenzije sa Hrvatskom, ona hrani taj skepticizam. Upravo taj odnos prema Zagrebu služi kao indikator da prioritet nije da Crna Gora bude pouzdan partner, već remetilački faktor lojalan ideologijama koje su direktno odgovorne za smrt i stradanje na Zapadnom Balkanu 90-ih godina.
Prepreka se ne prevazilazi molbama, već potpunom promjenom paradigme. Moramo postati atraktivna opcija – strateški benefit za Uniju, a ne problematičan akter kojeg Brisel mora konstantno da pacifikuje i kome mora da dadilja. U interesu EU mora biti da nas ima, a ne da nas trpi.
Može li se crnogorsko društvo samo oduprijeti uzavreloj atmosferi koja je nizom dezinformacija svjesno kreirana u medijima, a koje su proizvele islamofobiju i poziv na linč? Kako komentarišete ova dešavanja?
Vuković: Ovo čemu svjedočimo nije stihijski proces, već operacionalizacija hibridnog ratovanja usmjerenog na društvenu koheziju. Crnogorsko društvo je sistemski gurnuto u stanje permanentne tenzije, gdje se dezinformacije koriste kao oružje za radikalizaciju. Incidenti poput onog na Zabjelu i izlivi islamofobije su simptomatični za društvo u kojem je kultura nekažnjivosti postala standard, a govor mržnje legitimno političko sredstvo. Društvo se teško može samo oduprijeti odozdo ako institucije sistema odozgo ne funkcionišu ili, još gore, ako tiho ohrabruju takvu atmosferu.
Otpornost društva zavisi od povjerenja u institucije. Kada građani vide da pravosuđe ćuti, a da političke elite relativizuju nasilje ili ga koriste za identitetsko prebrojavanje, stvara se vakuum koji popunjavaju ekstremisti. Odgovor mora biti institucionalan i beskompromisan – ne samo osuda, već sankcija. Bez toga, rizikujemo da etnička distanca, koja je u Crnoj Gori istorijski bila niska, postane nepremostiv jaz.
Koliko je za ovu uzavrelu atmosferu u Crnoj Gori odgovoran zvanični Beograd? Hoće li situacija biti sve gora kako budemo bliži ulasku u EU?
Vuković: U teoriji rješavanja sukoba postoji koncept spojlera, odnosno kvaritelja igre – aktera koji vide mirovni proces ili integraciju kao prijetnju svojim interesima. Zvanični Beograd, kroz doktrinu „srpskog sveta“, uspješnu i suverenu Crnu Goru u EU vidi kao gubitak svoje strateške dubine i uticaja. Izjave o nemanju pojma su diplomatski teatar. Na terenu, infrastruktura uticaja – od medija do političkih proksija – radi punom parom. I da, apsolutno treba očekivati da će se pritisci pojačavati kako se budemo bližili cilju. To je logična dinamika: što je Crna Gora bliža nepovratnom vezivanju za Zapad, to su ulozi za Beograd (i Moskvu) veći da taj proces sabotiraju ili barem obesmisle.
Očekujte asimetrične udare – ne tenkove, već identitetske tenzije, institucionalne blokade i fabrikovanje kriza poput pitanja dvojnog državljanstva. Cilj je pokazati Briselu da je Crna Gora nefunkcionalna i da je region nemoguć za integraciju bez aminovanja regionalnog hegemona.
Povjerenje se gradi godinama, a ruši preko noći
Crna Gora je bila primjer dobrosusjedske saradnje. Odnosi sa Hrvatskom su sada prilično narušeni... Može li nas ova situacija usporiti na putu EU integracija?
Vuković: Ovo je udžbenički primjer diplomatskog autogola. Crna Gora je deceniju i po pažljivo gradila imidž jedine države bez problema sa susjedima, što je bio njen najjači komparativni adut u Briselu. Narušavanje odnosa sa Hrvatskom – državom članicom koja posjeduje mehanizam veta – nije nespretnost, već namjera.
Insistiranje na temama koje iritiraju Zagreb (poput rezolucije o Jasenovcu u datom momentu) služi bilateralizaciji pristupnog procesa. Time se stvara alibi: kada pregovori zapnu, krivica se neće tražiti u Podgorici zbog neispunjenih reformi, već u Zagrebu zbog navodne blokade. To je opasna igra. U međunarodnim odnosima, povjerenje se gradi godinama, a ruši preko noći. Usporavanje je neminovno ako Hrvatska procijeni da Crna Gora više nije dobronamjeran susjed, već ispostava politike koja ima pretenzije prema njenoj istoriji i teritoriji. Ignorisati tu činjenicu je političko sljepilo.
