Ukoliko je potrebno tražiti političke aktere koji su obilježili dane kada je Crna Gora obnavljala nezavisnost, ali i razdoblja koja su prethodila i slijedila nakon 2006. godine, nema sumnje kako je jedan od istaknutijih bio Filip Vujanović.
Tokom nekih od najturbulentnijih dana, i kada je u pitanju crnogorsko višestranačje i kada je riječ o crnogorsko-srpskim odnosima, bio je predsjednik i premijer, pri čemu je bio direktno involviran u sve ključne procese koji su vodili ka transformaciji. I onoj koja se tiče državno-pravnog statusa i drugim.
Iz tih, ali i mnogih drugih razloga, gotovo je izlišno i pojašnjavati zbog čega upravo Vujanović djeluje kao idealan sagovornik u kontekstu 20. godišnjice obnove nezavisnosti. No, u razgovoru za Portal Analitika, dotakao se i brojnih drugih tema.
Jer, dok o referendumskim danima ovih dana podsjećamo nadugo i naširoko, kao da u ‘pozadini’ ostaje dio priče o vremenu koje im je prethodilo. A upravo će Vujanović reći kako nije bilo lako – ni kada je u pitanju put ka Beogradskom sporazumu, niti kada je riječ o nezavisnosti na drugim poljima, koja je ostvarena i prije 2006. godine.
Iz Vujanovićeve političke karijere pamtimo i stavove sa kojima katkad nijesu bili saglasni ni u matičnoj mu Demokratskoj partiji socijalista, a još češće njeni koalicioni partneri, pa smo razgovarali i o tome, ali i o još nekoliko tema koje su dijelile, a mnoge i dalje dijele Crnu Goru.
Otud, razgovor sa nekadašnjim predsjednikom i premijerom nije tek intervju, već i svojevrsno putovanje kroz vrijeme – često turbulentno, koje je katkad znalo djelovati i beznadežno.
ANALITIKA: Obnova nezavisnosti, 20 godina kasnije, djeluje kao svojevrstan graničnik između dvije političke i društvene epohe u našoj državi. Djeluje da smo te 2006. 'raskrstili' sa kontinuitetom koji je tekao petnaestak godina a koji je sa sobom nosio mnogo balasta u sklopu ondašnje federacije, te da je Crna Gora dobila novu šansu. Da li smatrate da je iskoristila?
VUJANOVIĆ: Odlična je konstatacija da je referendumski dan "svojevrstan graničnik između dvije političke i društvene epohe u našoj državi" i da je to bila šansa, koju je Crna Gora iskoristila. Šansa koju je zaslužila. Šansa nakon užasnog raspada bivše Jugoslavije. Užasnog vremena tokom kojeg se jedino u Crnoj Gori nije ratovalo.
Međutim, šansa da unutar ondašnje SR Jugoslavije bude izbjegnut rat 1999. propuštena je na Mirovnoj konferenciji u Rambujeu, koja je neuspješno završena 23. februara te godine. Crna Gora na njoj nije učestvovala, ali se jasno i odlučno protivila NATO bombardovanju, insistirajući na političkom rješenju krize na Kosovu. Neuspjeh konferencije doveo je do NATO bombardovanja SRJ, čiji su rezultat bile hiljade žrtava i ranjenih, a stotine hiljada izbjeglih sa Kosova, uz ogromna materijalna razaranja.
Podsjetiću da je i u Crnoj Gori bilo devet žrtava bombardovanja – dvoje vojnika, građanka Tuzi, te šest građana Murina. Tužno, tragično i za vječno sjećane i poštovanje nevino stradalih. Ali, u tih 78 dana bombardovanja, građani Crne Gore nijesu bili u skloništima ili u podrumima. Uz puno strijepnje i brige, bili su posvećeni redovnim obavezama.
Iako je zbog Beogradskog sporazuma pala Vlada, znali smo da bez njega ne bi bilo ni referenduma, ni nezavisnosti
U godinama do referenduma smo - postepeno i pažljivo - u samoj Crnoj Gori, u odnosima sa Srbijom i u međunarodnoj zajednici stvarali uslove za obnovu nezavisnosti. Bili smo vođeni željom da omogućimo referendum jednakih šansi za sve, čiji će se rezultat prihvatiti i poštovati.
Kad smo se vratili iz Beograda – dočekali su nas kao veleizdajnike
ANALITIKA: Ukoliko govorimo o referendumu, teško je da možemo pominjati samo 2006. godinu. Jer, tu je i 1997, pa 1999, pa 2001, pa 2002... I svaka je djelovala kao korak ka nezavisnosti, možda spor, ali naposljetku je taj cilj ostvaren na demokratski način, bez bilo kakvih sukoba. Kakva su Vaša sjećanja na taj period i na samo predreferendumsko razdoblje?
VUJANOVIĆ: U predreferendumskom periodu i nakon njega bio sam ili premijer ili predsjednik Republike, a te dužnosti je obavljao i Milo Đukanoviċ. Upravo sa njim sam u ime Crne Gore potpisao Beogradski sporazum 14. marta 2002. godine.
Nakon potpisa vratili smo se iz Beograda i bili dočekani kao izdajnici ili veleizdajnici. Naravno, znali smo da bez tog sporazuma ne bi bilo ni referenduma, ni obnove nezavisneCrne Gore.
Zbog Beogradskog sporazuma, podsjetiću, pala je Vlada, čiji sam bio predsjednik, a koja je u namjeri da obnovi nezavisnost – i Crne Gore i bliske nam Srbije – predlagala državni suživot koji je nužno vodio ka nezavisnosti. Ta Vlada, koja je imala najširu koaliciju sa primjerenim nazivom – "Da živimo bolje" – zagovarala je da se strpljenjem i postepenošċu može doċi do cilja.
Strpljenjem i postepenošċu, ali i jasnim državnim odnosom u kome će se dati ravnopravna šansa i onima koji nijesu za nezavisnu Crnu Goru, nego državu koja ċe biti u posebnim - ravnopravnim i jednakopravnim - odnosima sa Srbijom. Poštujuċi upravo potrebu strpljenja ipostepenosti, Vlada Crne Gore dala je tri ponude državnog sužuvota sa Srbijom.
Prvu ponudu, 24. maja 1999, kroz Novo demokratsko uređenje Državne zajednice Crne Gore i Srbije. Tom ponudom se napuštao koncept zajedničke države (SR Jugoslavije) na koju nas je obavezivalo referendumsko izjašnjenje građana iz 1992. Koncept te zajednice uvažavao je potrebu snažne ideje integracije u Jugoistočnu Evropu. Iskazanoje i opredjeljenje za "šire atlantske integracije", što je bilo veoma značajno jer je u toj koaliciji bila i Narodna stranka. Dakle, samo dva mjeseca nakon početka NATO bombardovanja, Crna Gora je znala da je za njenu zaštitu najbolje da bude u tom vojno-političkom savezu.
Nijesmo mi ni Česi, ni Slovaci, ni Nordijci. Mi smo Balkanci koji se teško dogovaraju, a lako ruše dogovore, nekad i uz ozbiljne i nepredvidive rizike
Drugu ponudu, 5. avgusta 1999, kroz Platformu o novim odnosima Crne Gore i Srbije. Platforma je nudila da u usaglašenoj politici odbrane i spoljne politike obezbjedimo puni povratak u međunarodnu zajednicu, ukljucujuċi i evropske i evroatlanske integracije. Tu sam ponudu doživljavao kao krajnje korektnu, iako sam smatrao da bi u državnom suživotu zahtijevala više međusobnog povjerenja i uvažavanja koje nam je - i tada i sada - veoma nedostajalo.
Treċa ponuda data je 27. decembra 2000. godine. Ona je nudila je drugoj federalnoj jedinici Savez nezavisnih drżava Srbije i Crne Gore, po modelu koji je za uzor imao "Plišanu revoluciju" kojom je Čehoslovačka transformisana u Češku i Slovačku. Bile su to dvije nezavisne države, koje su sačuvale i unaprijedile svoje prijateljstvo na dobro dva naroda i dvije zemlje. Ta ponuda je predstavljena nakon promjene vlasti u Srbiji, odnosno po dolasku Vojislava Koštunice na čelo zajedničke države.
Naravno da sam sa maksimalnom emocijom bio naklonjen tom modelu dogovora. Smatrao sam da Crnogorci, kao većina u građanskoj Crnoj Gori, i Srbi, kao ubjedljiva većina u nacionalnoj Srbiji, imaju spremnosti i volje da slijede taj sjajan primjer sporazuma Čeha i Slovaka. Bilo je mnogo razloga koji su se suprotstavljali takvoj iluziji, ali ako obavljate važne državne dužnosti - obavezni ste da birate najbolje puteve sve dok se ne uvjerite da je to iluzija.
Srbija je odbila i predlog Saveza nezavisnih država. Po mom osjećaju uradili su to prebrzo i bez dovoljno strpljenja. Dodaću i - bez dovoljno povjerenja u taj model i bez potrebne spremnosti da mu da šansu, da bude provjeren.
Da, zahvaljujući tom modelu, sve nastavi da funkcioniše slično Savezu nordijskih država, gdje je svaka zemlja nezavisna, pri čemu – prijateljski, dogovorno i uz međusobno povjerenje i podijeljenu odgovornost – obavljaju poslove od zajedničkog interesa. Ali – nijesmo mi ni Česi, ni Slovaci, ni Nordijci. Mi smo Balkanci koji se teško dogovaraju, a lako ruše dogovore, nekad i uz ozbiljne i nepredvidive rizike.
Uvođenje marke bio jedan od ključnih koraka
ANALITIKA: Dakle, na političkom planu – predloženi modeli i platforme nijesu ‘prošle’. Ipak, osvrt na to, nazovimo ga predreferendumsko doba, govori i kako su paralelno tekle brojne ekonomske, odnosno transformacije fiskalnog sistema. Preciznije, djelovalo je kao da Crna Gora i na tom polju polako pravi korake ka nezavisnosti?
VUJANOVIĆ: Bila je to, najprije, transformacija koja će obezbijediti punu ekonomsku održivost Crne Gore. Ekonomski eksperti i analitičari bi konstatovali da je takva transformacija bila i ‘ulaznica’ za nezavisnost. Ulaznica koja je ujedno predstavljala i svojevrsnu odbranu od finansijske i cjeloukupno ekonomske destrukcije tadašnje vlasti u Srbiji.
Ekonomska transformacija počela je preuzimanjem spoljnotrgovinske i carinske nadležnosti, a nastavljena je uvođenjem nove valute u platni promet.
Sjetićemo se da je emisija dinara bila u neograničenoj nadležnosti Srbije, bez moguċnosti Crne Gore da utiče na nju. Srbija je to koristila kako bi ogromnom emisijom novca i mrežom uličnih trgovaca novcem bezvrijedne dinare mijenjala za vrijedne inostrane valute - dominantno njemačke marke i dolare. Da bi preživjeli, naši građani su devizne ušteđevine ili lošije pozajmnice pretvarali u dinare, a Srbija je te devize "izvlačila" iz Crne Gore.
Najbolji način da zaštitimo devize građana i sačuvamo ih da ostanu u Crnoj Gori bilo je uvođenje njemačke marke u platni sistem. To je bilo izuzetno osjetljivo i zahtijevalo je podršku i razumjevanje i Bundesbanke i prihvatanje od strane međunarodne finansijske zajednice.
Za podršku i razumijevanje Bundesbanke imali smo savezništvo i naklonost našeg uglednog bankara Momčila Cemoviċa, a za međunarodno prihvatanje dominantno se pobrinuo tadašnji predsjednik Republike Milo Đukanoviċ.
Cemovićeva podrška otvorila nam je, široko i krajnje prijateljski, vrata kod guvernera Bundesbanke, koji se saglasio da, uz dinar, kao valutu možemo uvesti i marku. Bio je to monetarni podvigi mogao je uspjeti samo ako bi guverner državne banke moćne Njemačke, uz obezbjeđenje podrške u toj zemlji, pomogao da se savlada otpor i u evropskoj finansijskoj zajednici. A taj moćni guverner obezbjedio nam je i podršku druge vrste.
ANALITIKA: Kakvu podršku druge vrste?
VUJANOVIĆ: Nakon što je Vlada donjela odluku o dvovalutnom sistemu, trebalo je obezbjediti adekvatnu količinu kovanog novca, jer je bilo jasno da će nam u trgovini biti potrebni sitni apoeni. Bila nam je potrebna nova krupna usluga guvernera Bundesbanke. I naišli smo na razumjevanje za razmjenu i papirnog i kovanog novca. Ali, tada je trebalo obezbjediti transfer kovanog novca iz Njemačke za Crnu Goru.
Taj transfer mogao je biti obezbijeđen isključivo transportom kontejnera kovanog novca teretnim avionima od Njemačke do Crne Gore. Tražili smo saglasnost kontrole letjenja u Beogradu, kako bi avion preletio teritoriju Srbiju, naravno, ne saopštavajući o kakvom teretu je riječ. Ipak, odbili su prelet.
Potom smo se okrenuli drugim avio-konekcijama i jedina dobra u regiji bila je ona u Ćilipima. A to je podrazumijevalo da ispunimo dva uslova. Prvi je bila saglasnost hrvatskih vlasti, a drugi prelazak granice, koju je kontrolisala Vojska Jugoslavije.
ANALITIKA: Koristili smo marke, pa znamo da su ti uslovi očito ispunjeni. Kako?
VUJANOVIĆ: Najprije, treba reći da je samo nekoliko važnih i časnih prijatelja i zvaničnika u Hrvatskojznalo šta teretni avion iz Njemačke zapravo doprema za Crnu Goru. Imali smo beskrajno povjerenje u njih i znali smo da će potisnuti neprijatno sjećanje, koje je i dalje bilo živo, a ticalo se učešċa naših vojnika i rezervista na dubrovačkom ratištu.
Nakon njihove saglasnosti, trebalo je pronaći način da kontejneri sa kovanicama bezbjedno budu transportovani preko granice. U to vrijeme, uz VJ, granicu su kontrolisali i pripadnici MUP-a Crne Gore. I uspjeli smo – uz saznanje samo nekoliko policajaca na graničnom prelazu, uspjeli smo da kontejnere sa kovanicama, koje su bile prekrivene robom opšte potrošnje, u jednom velikom šleperu dopremimo u Crnu Goru.
U toj noći izuzetno rizičnog transfera, naš bezbjednosni sektor položio je težak ispit - i obavještajni i kontraobavještajni. Da li bi ga položio danas? Neću da prognoziram.
Put od dvovalutnog sistema do eura je važan dio istorije
ANALITIKA: Za Crnu Goru je, reklo bi se sa današnje tačke gledišta, bio kratak put od marke, a zapravo tada još dvovalutnog sistema, do eura?
VUJANOVIĆ: Pošto je počela trgovina u dvovalutnom sistemu, počeli su nedjeljni sastanci najodgovornijih u našem bankarsko-finansijskom sektoru, koje je diskretno i strpljivo organizovao Đukanović. Prikupljani su neophodni podaci, pouzdano i povjerljivo, a mi smo u Đukanovićevom kabinetu na nedjeljnoj osnovi utvrđivali da njemačka marka u Crnoj Gori potiskuje dinar. I tako su stvarani uslovi da opet imamo samo jednu valutu – i to euro.
Podsjetiću, dominantnu ulogu u lobiranju za uvođenje marke i dvovalutni sistem imao je Đukanović, a ja sam kao premijer, svojim kontaktima, podržavao tu njegovu misiju, koja je u startu djelovala kao nemoguća. Ali, imali smo sreće, to lobiranje započeo je u Evropi, na jednom međunarodnom ekonomskom forumu u Grčkoj, a nakon niza susreta završeno je u Americi, gdje je ishodovana saglasnost za dvovalutni sistem.
Najzad, istorija prelaska sa dinara na euro trajala je nešto duže od dvije godine. Počela je u novembru 1999, kada je marka postala paralelno sredstvo plaćanja, a završena je odlukom od 1. januara 2002, kada je euro uveden kao jedino platno sredstvo. I to razdoblje doživljavam kao važan dio istorije ukupne ekonomske transformacije kojom su, kako sam već naglasio, takođe stvoreni uslovi za obnovu nezavisnosti.
Sporazum zavisio od dva sporna pitanja, Đinđić naljutio Solanu
ANALITIKA: U kojoj je mjeri bilo teško doći do nezavisnosti, pa i prilike da građani odlučuju o njoj? Jer, bila je naša regija i dalje politički 'trusna', zvanični Beograd baš i 'nije pomagao', a naposljetku je ostao utisak da ni Brisel, sa preduslovom od 55%, nije bio sasvim 'naklonjen'... I naravno - iako u opoziciji, crnogorski blok za zajedničku državu nije bio nimalo za potcijeniti, a što su potvrdili i ozbiljnom kampanjom koju su vodili.
VUJANOVIĆ: Najprije bih odgovorio kratkim konstatacijama. Bilo je i teško i osjetljivo i rizično ishodovati referendum, čiji će rezultat prihvatiti u Crnoj Gori, u Srbiji i u međunarodnoj zajednici. Evropska unija, koja je zastupala i promovisala stav međunarodne zajednice, bila je iznad svega korektan partner i Crnoj Gori i Srbiji.
Referendumska formula nije bila u skladu sa temeljnim principom da svaki glas jednako vrijedi, ali je bila u skladu sa očekivanjem da se referendumski ishod prihvati, da bude sačuvana stabilnost i omogućen skladan odnos Crne Gore i Srbije i njihov prosperitet.
Solana prekinuo neproduktivnu raspravu i kazao da ćemo se vidjeti sjutradan, kako bismo potpisali sporazum ili da je sve propalo
U nastavku sjećanja na obnovu naše državne nezavisnosti moram se vratiti i na završni dan pred potpisivanje Beogradskog sporazuma. Sastali smo se u tadašnjoj Palati federacije – Đukanović i ja kao predsjednici Republike i Vlade, te predsjednik SRJ Vojislav Koštunica, potpredsjednik Vlade SRJ Miroljub Labus i visoki predstavnik EU za zajedničku vanjsku i sigurnosnu politiku Havijer Solana.
Na iznenađenje svih, početku sastanka nije prisustvovao premijer Srbije Zoran Đinđić. Kada su nam saopštili da je u Majdanpeku, Solana je odlučno i uz mnogo ljutnje kazao da ga pozovu i da se što prije priključi sastanku. I taj je sastanak trajao jako dugo, pri čemu smo se svi maksimalno uključivali, uz iskrenu želju da postignemo sporazum.
I već smo duboko ušli u noć kada smo konstatovali da ne možemo do dogovora samo o dva pitanja. Djelovalo je ‘samo’ ali – bilo je to suštinski beskrajno važno. Mi iz Crne Gore insistirali smo na zadržavanju eura i na tome da poslanici u zajedničkom parlamentu budu birani u republičkim skupštinama. Sa druge strane, i iz Srbije i sa saveznog nivoa insistirali su na vraćanju dinara kao zajedničke valute, te na neposrednim izborima.
Kako je vidio da nema dogovora, Solana je prekinuo neproduktivnu raspravu i kazao da ćemo se vidjeti sjutradan, kako bismo potpisali sporazum. Ili – ukoliko se ne dogovorimo – da je pokušaj sporazumijevanja propao.
U međuvremenu, Đinđić se priključio sastanku, te smo dogovorili da odemo u Labusov kabinet i da razgovaramo o pitanju eura, a da Đukanović i Koštunica istovremeno pokušaju da pronađu rješenje o izboru poslanika.
Meni je bilo lako – Đinđić je odmah saopštio da “nema šanse” da euro u Crnoj Gori bude zamijenjen dinarom. Pošto smo to riješili, pošao sam u kabinet Koštunice, gdje su pregovori i dalje bili bezuspješni. No, nakon duge rasprave, gotovo spasonosno uključila se jedna savjetnica Vojislava Koštunice – predložila je kompromis, da prve izbore sprovedemo kroz republičke parlamente, a druge neposredno, na nivou zajednice.
Tako je i potpisan Beogradski sporazum. SR Jugoslaviju je zamijenila Državna zajednica Srbija i Crna Gora. Obezbijedili smo pravo na referendum o obnovi nezavisnosti, uslove za brzo priznanje, pri čemu smo postigli sporazum u regionu koji je prepoznat po nesporazumima, često i tragičnim.
Pokazali smo da se teško približavamo i još teže mirimo
ANALITIKA: Kako gledate na učinjeno od 2006. do 2020, kada je vlast predvodila DPS?
VUJANOVIĆ: Nakon referenduma, Crna Gora je ostala podijeljena. Duboko i veoma vidljivo. Pokazali smo da se teško približavamo i još teže mirimo. Nikad nijesam imao iluziju iskrenog pomirenja, ali sam se uvijek nadao mogućnosti suživota u razlikama. Vjerovao sam da smo u stanju da naše društvo učinimo građanskim. Da poštovanje Crne Gore i građanske pripadnosti stavimo iznad nacionalne.
Smatrao sam i smatram da svim narodima u Crnoj Gori sva prava i vrijednosti moraju biti uvaženi. Bez osjećaja bilo kakve ugroženosti, sa potrebom očuvanja identiteta, prepoznatljivosti i osobenosti svakog naroda i svih građana.
Uvijek sam želio da svi narodi imaju jednaku i široku mogućnost integracije, a da nijedan ne osjeća rizik asimilacije.
Upravo 2006. uveden naziv Pravoslavna crkva u Crnoj Gori
ANALITIKA: Najzad, drugo postreferendumsko razdoblje slijedi od 2020. godine. Sve je, čini se, krenulo Zakonom o slobodi vjeroispovijesti, a završeno je trećom Vladom u pet godina. Kako uopšte gledate na, čini se, predubok jaz koji je nastao 2019. i 2020. između ondašnje vlasti i Srpske pravoslavne crkve, ali i na djelovanje te vjerske zajednice u periodu nakon referenduma?
VUJANOVIĆ: U odnosu na vjerske zajednice smatram da, uvijek i bez izuzetka, treba poštovati princip njihove odvojenosti od države. Taj je princip izričito propisan i članom 14 Ustava Crne Gore i konstatuje, uz odvojenost, da su vjerske zajednice ravnopravne i slobodne u vršenju vjerskih obreda i poslova. To naravno znači i obavezu vjerskih zajednica da ne utiču na vođenje drźavne politike.
Veoma je važan stav Pravnog savjeta Mitropolije Crnogorsko-primorske i Eparhije Budumljansko-nikšićke od 16. avgusta 2005, kojim su ukazali "da javna glasila i elektronski mediji često koriste izraz SPC, zlonamjerno i protivpravno, time zamjenjujući naziv Mitropolije Crnogorsko-primorske. Ovo čine namjerno i tendenciozno da bi građane i vjernike koji se osjećaju Crnogorcima odvojili od svoje vjekovne Crkve". Taj stav je važan jer su njime Crnogorci, i kao građani i vjernici, bili maksimalno uvaženi.
Slijedeći taj stav - saopšten samo devet mjeseci prije obnove nezavisnosti države - Sveti Arhijerejski Sabor SPC je, svega pet dana nakon referenduma, donio odluku AC br.95/zap.208, kojom je "poštujuċi ugled Mitropolije Crnogorsko-primorske i njenu istorijsku ulogu u životu Crne Gore, formiran Episkopski savjet Pravoslavne crkve u Crnoj Gori uz konstataciju da se Mitropoliji Crnogorsko primorskoj vraća titula arhiepiskopa i da mitropolit rukovodi Episkopiskim savjetom".
Ta odluka Svetog Arhijerejskog Sabora SPC je bila odrednica pozicije Crkve koja je dobilanaziv Pravoslavne crkve Crne Gore, te Episkopski savjet na čelu sa mitropolitom, a on je u isto vrijeme dobio titulu Arhiepiskopa Cetinjskog.
Punih 14 godina odnosi države i Pravoslavne crkve u Crnoj Gori zasnivali su se na jasnom i iskrenom poštovanju principa odvojenosti. Kao primjer, navešću formiranje dva koordinaciona odbora od strane Vlade – za pripremu obilježavanja 800 godina Đurđevih Stupova i 1.700 godina Milanskog edikta, te za osveštavanje grandioznog Hrama Hristovog vaskrsenja u Podgorici.
Podsjetiću i da je taj hram dominantno finansirala Vlada, a u njeno ime je time pažljivo i odgovorno koordinirao potpredsjednik Krunoslav Vukčević, na čiji je rad beskrajno ponosan bio i sam mitropolit Amfilohije.
U oba pomenuta odbora, ja sam kao predsjednik države bio koordinator, a uz ostale, članovi su bili mitropolit, episkop Budimljansko-nikšićki i ministar kulture, te gradonačelnik Podgorice i predsjednik Opštine Berane.
No, ozbiljan nesporazum države i Pravoslavne crkve u Crnoj Gori, koji je doveo do litija, nastao je usljed namjere države da manastire i crkve i ostale vjerske objekte, koji su spomenici kulture, tretira kao dio kulturne baštine Crne Gore. To je posljedično značilo i da se na UNESCO-voj listi materijalnih dobara tretiraju kao kulturna baština Crne Gore.
Dakle, nije postojala želja, a ni mogućnost, da se Pravoslavna crkva liši svojine, već su – u dimenziji kulturne baštine – ti vjerski objekti pripadali Crnoj Gori. Jer, u suprotnom, onda bi oni, preko SPC, u UNESCO bili tretirani kao kulturna baština države Srbije.
Uostalom, Hrvatska je u ugovoru sa SPC i Mitropolijom Zagrebačko-ljubljanskom izričito konstatovala da je kulturna baština vjerskih objekata u toj zemlji kulturna baština Hrvatske.
Amfilohijev legat gubi na značaju, kao i princip odvojenosti države i crkve, koja postaje važan faktor političkog života Crne Gore
Očigledno je da je Pravoslavna crkva u Crnoj Gori 2020. lakše, javno i masovno, eksponirala strah od "oduzimanja svetinja", nego država svoju potrebu da kroz dimenziju spomenika kulture vjerskih objekata njih kod UNESCO-a tretira kao kulturnu baštinu Crne Gore.
Ishodište ove razlike znatno je uticalo na to da Sveti arhijerejski sabor SPC na redovnom zasjedanju 29. maja 2021. donese odluku o ukidanju Eparhijskih savjeta, Pravoslavnoj crkvi u Crnoj Gori vrati naziv Mitropolije Crnogorsko-primorske i u svemu joj da jednak tretman sa ostalim mitropolijama SPC. Nedavno je čak Mitropolija Crnogorsko-primorska dobila još jednog mitropolita.
Pritom, SPC daje takav status Mitropoliji Crnogorsko-primorskoj iako je ona nakon ukidanja Pećke partijaršije 1766.pa do odricanja od autokefalnosti 1918.čuvala pravoslavlje na ovim prostorima. Čuvajući pravoslavlje, imala je ogroman ugled, a autokefalnosti se odrekla u korist SPC, odlukom Svetog arhijerejskog sinoda Crnogorske pravoslavne crkve na čelu sa mitrofanom Banom.
Kratko vrijeme nakon smrti mitopolita Amfilohija, dominantno njegovo dostignuće - svojevrsni legat - gubi na značaju. Na značaju gubi i princip odvojenosti države i crkve, koja postaje važan i uticajan faktor političkog života Crne Gore.
Mržnja prema DPS-u postala motiv zajedništva dobrog dijela vlasti
ANALITIKA: Reklo bi se kako je u novije vrijeme i opozicija prošla kroz određeni vid katarze. Kada je u pitanju DPS, čini se da kritika na vrijeme kada ste vršili vlast ne fali. Kako vam sve to djeluje?
VUJANOVIĆ: I lako i brzo se pokušava zaboraviti da je DPS sa koalicionim partnerima tokom NATO bombardovanja zaštitio i građane i imovinu Crne Gore. Potom i da je obezbijedio obnovu nezavisnosti Crne Gore. Pa i ulazak u NATO i liderstvo u evropskim integracijama, uz značajne investicije i razvoj.
Negativan odnos - da ne kažem mržnja prema DPS-u – postao je kohezioni faktor znatnog dijela vlasti, motiv njihovog zajedništva i odlučnost da se DPS ne vrati na vlast. Čudna politička realnost. Kako će građani na sve to reagovati pokazaċe naredni izbori.
Siguran sam da ćemo biti sljedeća članica EU
ANALITIKA: Mislite li da je realno da Crna Gora postane članica EU do 2028. i da li bi time, zapravo, bilo 'zaokruženo' sve što je započeto prije 20 godina?
VUJANOVIĆ: Siguran sam u to. Crna Gora će biti članica Evropske unije. Prva nakon juna 2013. godine i prijema Hrvatske.
Odbor stalnih predstavnika država članica EU 22. aprila je odobrio formiranje Radnegrupe za izradu Ugovora o pristupanju Crne Gore. Podsjetiću, prethodna Radna grupa formirana je radi pripreme Ugovora o pristupanju Hrvatske, a potpisan je u decembru 2011.
Dakle, prošlo je skoro 15 godina od prethodnog ugovora. Prošlo je, a bolje je reći – izgubljeno je mnogo vremena za proširenje. Zato proces treba ubrzati. Crna Gora će bitinova članica. Bićeprimjer ostalim aspirantima i pomoći da EU bude jača, stabilnija i globalno uticajnija.
ANALITIKA: Iza Vaše karijere ostaje utisak kako ste bili jedna od pomirljivijih figura u crnogorskoj politici, da ste često izlazili sa odmjerenim stavovima, pa i po cijenu odstupanja od većinskog mišljenja u DPS-u. Još su češća bila mimoilaženja sa tadašnjim ključnim partnerima iz SDP-a. Pamtimo da su Vas suverenistički glasači znali i kritikovati, poput 'čuvene' situacije sa phimnom, ali i da su sve sondaže godinama ukazivale da ste najbolje ocijenjeni politički akter u Crnoj Gori. Kada 'podvučete crtu', kako vidite sopstveni angažman u crnogorskoj politici?
VUJANOVIĆ: Sve bih to ilustrovao jednom situacijom. Već sam opisao sa koliko je nerazumijevanja prihvaćen potpis Beogradskog sporarazuma. Sjećam se da je Predsjedništvo DPS donijelo odluku da njegovi članovi održe sastanak sa opštinskim odborima i objasne motive potpisivanja i perspektivu obnove nezavisnosti. Ja sam, recimo, bio na sastanku u Opštinskom odboru Podgorice.
Ako želite da budete predsjednik svih građana, onda morate pokušavati da nalazite kompromise i zajednička rješenja
Sastanak je trajao satima i bio vrlo neugodan a moja objašnjenja bila su daleko od prihvaćenih. Ni u DPS-u nije bilo razumijevanja. SDP nas je optuživao da smo prekršili koalicioni sporazum i šansu za obnovu nezavisnosti. LSCG je otkazao povjerenje Vladi i išli smo na izbore.
Međutim, ako želite da budete predsjednik svih građana, onda – u dugo i duboko podijeljenoj Crnoj Gori – morate pokušavati da nalazite kompromise i zajednička rješenja.
Raduje me utisak o mojoj odmjerenosti i pokušaju da pomirim suprotstavljene stavove. Mislim da je upravo to i misija predsjednika države.
ANALITIKA: Na kraju - šta mislite, gdje bi Crna Gora bila danas da je kojim slučajem u maju 2006. za nezavisnost bilo 54,9 odsto ili, kako bismo izbjegli scenario 'sive zone', 49,9?
VUJANOVIĆ: Bilo bi to loše rješenje, koje bi samo produžilo čekanje obnove nezavisnosti.
I kroz ovaj intervju, uostalom, vidite koliko je bilo izazova i rizika u obnovi nezavisnosti države koja će trajati vječno, na ponos svih nas. Čuvajmo našu nezavisnost kao najveću državnu vrijednost.
