On je pojasnio da je plan Z-4 napravljen da spriječi upotrebu sile, riješi pitanje Srba u Hrvatskoj i prevenira akciju „Oluja“.
"Da malo pojasnim: kad je Milan Panić došao za predsjednika Vlade SRJ formirana je jedna specijalna komisija za međunarodno-pravna i politička pitanja, od istaknutih međunarodno-pravnih i ustavno-pravnih eksperata sa ciljem da se riješe glavna pitanja koja su proizišla iz raspada jugoslovenske države. Na čelu komisije je bio tada potpredsjednik Savezne vlade SRJ akademik Ljubiša Rakić. U okviru njegovog kabineta je funkcionisala ta komisija: tu je predsjednik komisije bio doktor Milan Šahović, Ljubivoje Aćimović, Vojin Dimitrijević, Vladan Vasilijević, a nažalost sam samo ja u životu od svih njih", ispričao je Vučinić Pobjedi.
Kako je dodao, sekretar je bio Đorđije Đoko Orlandić, a u radu je učestvovao i šef kabineta potpredsjednika Rakića, ambasador Milan Miško Begović. Po potrebi, u rad komisije su se uključivali i tadašnji ministri u Panićevoj vladi, profesori Tibor Varadi i Momčilo Grubač.
Komisija je izradila veliki broj visokostručnih pravno-političkih mišljenja o najvažnijim pitanjima koja su proizišla iz raspada SFRJ - pitanje sukcesije, pitanje priznanja novih država i njihov prijem u OUN, pitanje režima na Prevlaci, pitanje položaja Srba u Hrvatskoj, pitanje kršenja međunarodnog humanitornog prava i kažnjavanja ratnih zločina, kao i pitanje formiranja jednog međunarodno-krivičnog suda za ratne zločine.
"Plan „Z-4“ je prvo izradila naša komisija o tome kako da se sistemski i trajno riješi položaj Srba u Hrvatskoj, a da ne dođe do upotrebe oružane sile. Plan je prvo napravljen u našoj komisiji, a onda je poslat međunarodnoj zajednici. Rukovodstvo Hrvatske, sa Franjom Tuđmanom na čelu, iako sa gunđanjem i nevoljno – prihvatilo je plan „Z-4“ koji je napravljen po ugledu na najbolja iskustva autonomija u Evropi – Alandska ostrva, Južni Jutland, područje Alto Adiđe i Trento na granici Austrije i Italije", istakao je Vučinić.
Kako je rekao, „Z-4“ je davao veoma široku političku, kulturno-prosvjetnu, policijsku i finansijsku autonomiju Srbima u Hrvatskoj. Čak je bilo predviđeno da Srbi koriste dinar a ne kunu - jer ih je to, kako je rekao Vučinić, asociralo na NDH i zločinački - genocidni režim.
Kad su Tuđman i hrvatsko rukovodstvo prihvatili „Z-4“, plan je ponuđen srpskim krajinama u Hrvatskoj.
"Tada su Mile Martić i Milan Babić vrlo bahato rekli: „Nas ne interesuje nikakva nakaradna autonomija, nas interesuje Velika Srbija“. Vjerovatno pod pritiskom rukovodstva bosanskih Srba na čelu sa Radovanom Karadžićem i rukovodstva SPC. Mi smo poslije nezvanično, ali dosta pouzdano, informisani da je Slobodan Milošević pobjesnio kad je to odbijeno. Kad je rukovodstvo Hrvatske čulo da su Martić i Babić odbili taj plan, otvorili su šampanjac jer je to bilo „zeleno svjetlo“ za oružanu akciju", ispričao nam je Vučinić.
On je izričit da je neprihvatanje plana „Z-4“ jedna od najvećih grešaka velikosrpskih elita jer je taj plan napravljen sa konstruktivnim ciljem – da se spriječi upotreba sile i da se riješi pitanje Srba u Hrvatskoj i izvrši mirna reintegracija okupiranih područja u pravni sistem Republike Hrvatske.
"Istorija je već pokazala što je dovelo do neprihvatanja plana „Z-4“", poručio je Vučinić.
Vučinić smatra da su neprihvatanjem plana „Z-4“ srpske vođe dale legitimitet Hrvatskoj da vojnom akcijom pod kontrolu stavi svoju teritoriju.
"U tom smislu „Oluja“ je bez dileme legitimna jer je to bilo oslobađanje okupirane teritorije. To ne znači da se u toj akciji nijesu desili teški ratni i zločini protiv čovječnosti. Cilj plana „Z-4“ je upravo bio da to spriječi", zaključio je Vučinić.
Lider Hrvatske građanske inicijative (HGI) Adrijan Vuksanović na godišnjicu „Oluje“ čestitao je Dan pobjede i domovinske zahvalnosti Republike Hrvatske. U svom pismu je plan „Z-4“ nazvao nakaradnim – što mu je Vučinić zamjerio.
Vučinić kaže da Vuksanovića izuzetno cijeni kao čovjeka i političara, ali da smatra da za takvu ocjenu ima više kvalifikovanih ljudi koji bolje od njega razumiju složena međunarodno i ustavno-pravna pitanja koja se odnose na različite vrste teritorijalnih autonomija.
