Deset slobodarskih vjekova – Tuđemili, Carev Laz, Vučji Do, Krusi, Martinići, Grahovac, Mojkovac, Belveder, baklje slobode za Trinaestojulski Virpazar, za Čevo, Košćele, Brajiće, za svekoliku Crnu Goru, za četiri ratne godine u borbi za slobodu, braneći prag, ognjište, familiju, ginući širom tadašnje zemlje od okupatora i vazda pripravnih domaćih izdajnika.
Bilo je tako na Jelinom Dubu i na Stražici, na Kupresu i Prozoru, Neretvi i Sutjesci, na Ljubinom grobu... Bilo je to vrijeme viteškog prkosa, ponosa i časti.
Trinaestog jula uvijek sa posebnim sjajem. Jer, tada je zapaljena luča koja je partizanskom borbom vrnula Crnoj Gori u krvi oteto ime, državu, slobodu.
Ustao je narod, na čelu petokraka, u prvom stroju komunisti i mladež crnogorska. To je tada prva buktinja u mrakom pokrivenoj Evropi.
Bila je to naša Trinaestojulska Crna Gora, koja je pobijedila i 21. maja 2006. godine, kada je nezaboravnom snagom i voljom naroda ponovo postala nezavisna i međunarodno priznata zemlja.
Ipak, osam decenija nakon pobjede nad fašizmom 13. jul slavimo i tumačimo na različite načine.
Savez boraca NOR-a i antifašisti Crne Gore u saradnji sa Glavnim gradom Podgorica akademijom „Crvena zastava slobode“ pored Spomenika partizanu borcu na Gorici, zajedno sa antifašističkim organizacijama bivših jugoslovenskih republika i susjedne Albanije. U Kolašinu, ratnoj prijestonici i kolijevci obnove crnogorske državotvornosti velika svečanost, u drugim mjestima na spomenike i spomen-obilježja cvijeće, vijenci, sjećanje i poštovanje.
Na drugoj strani ,,država“ slavi Dan državnosti. Ustanak protiv fašizma se pominje uzgred. Da se zaboravi 30.000 poginulih, da se četničke perjanice proglase za antifašiste, da im se podignu spomenici, da se državna nagrada svijetlog imena rukom četničkog vojvode uruči pjesniku bez knjige iz iste čete.
I dalje, da u crkvama i hramovima koje su gradili naši preci stoluju strani sveštenici, da se podigne crkva đe se nađe zgodno mjesto, da jedino slavlje bude svetosavlje, da crnogorskog jezika, nacije i crkve nestane, da budemo tuđe katunište i kupalište.
I kada slobodoumni narod počne da ustaje, slijedi odgovor „vazda budnih čuvara režima“. Biber-sprej u očima „buntovnika“, saslušanja, prijetnje. O tajnim operacijama ni riječi. To je beščašće.
Podsjetimo na riječi Kemala Ataturka, koji je od carstva stvorio modernu Tursku: ,,Narod koji zaspi, nestane, ili se probudi kao rob“. Časna i čojska Crna Gora svih vjera i nacija, koja nije nikada trgovala svetim parčetom zemlje koji se zove domovina, nije nikome robovala, i neće nikada ni pred novim naletom starog talasa ,,popuznuti i nestati“. Nikada neće Crna Gora bit Ravna Gora, već slobodna zemlja od ,,timora do plavoga mora“, od Durmitora do Lovćena.
Mi imamo slobodarski i partizanski 13. jul, a to je sada svaki dan u godini, jer treba antifašističku Crnu Goru odbraniti, i tako će ona ,,kao prije, kao vazda svijetu sjati“.
Podsjetimo se i poruke crnogorskog, a svjetskog pjesnika Njegoša: „Svak se rodi da po jednom umre, čast i bruka žive dovijeka“.
Na prsima viteške i vječne Crne Gore ostaje da blista 13. jul – orden narodne hrabrosti u borbi za slobodu, u vremenu časti i otpora beščašću.
