Životinjski svijet je neobično i čudesno, a ponekad i prilično surovo mjesto. Postoje mravi koji uzgajaju biljne vaši i gušteri koji se od predatora brane tako što iz očiju izbacuju krv.
Neki sisari mogu da odlože trudnoću, čime svojim mladuncima pružaju veće šanse za preživljavanje, dok pojedine vrste rakova hodaju okolo sa sunđerima na glavi, navodi BBC ScienceFocus.
Iako su mnoga od ovih ponašanja neobična, za njih postoje objašnjenja. Sunđeri, na primjer, predstavljaju jedinstven, ali efikasan oblik kamuflaže. Međutim, neka ponašanja i dalje zbunjuju naučnike – bilo zato što nije sasvim jasno zašto ih životinje ispoljavaju, bilo zato što nije poznato kako to rade.
Predstavljamo pet oblika ponašanja životinja koje još ne razumijemo u potpunosti.
Raže iskaču iz vode i padaju na stomak
Mobulide – porodica koja obuhvata tri vrste manta raža i sedam vrsta takozvanih đavoljih raža – koriste svoja trouglasta peraja kako bi klizile kroz vodu i iskakale iz nje. Ove ribe mogu da iskoče i dva metra iznad površine okeana, okrenu se u vazduhu, a zatim padnu na stomak, uz glasan pljusak.
Ponekad čitava jata raža priređuju pravi spektakl.
Doktorka Marta D. Palasios iz organizacije Mobula Conservation opisala je jedan posebno impresivan prizor.
„Odjednom vidite stotine njih kako istovremeno iskaču iz vode, poput kokica. Izgledalo je kao da voda ključa i da su sve spremne da iskoče“, kaže ona.
Ali zašto to rade? Naučnici još nijesu sasvim sigurni.
Neki pretpostavljaju da raže iskaču kako bi pokazale svoju fizičku sposobnost i privukle partnera. Međutim, takvo ponašanje zabilježeno je i van sezone parenja, kao i kod mladih jedinki i gravidnih ženki, a ne samo kod polno zrelih životinja.
Drugo objašnjenje je da na taj način uklanjaju parazite, poput riba priljepuša. Udarac stomakom o površinu vode mogao bi da pomogne u njihovom uklanjanju, bilo neposrednim kontaktom s vodom, bilo posredno, izazivanjem mišićnog refleksa zbog kojeg se paraziti odvajaju.
Ipak, Palasios smatra da je najvjerovatnije objašnjenje da raže na ovaj način komuniciraju. Nije, međutim, uvijek jasno šta pokušavaju da poruče, a značenje može da zavisi od grupe, doba dana ili godišnjeg doba.
„Možda na određenom području ima mnogo zooplanktona“, kaže Palasios, ukazujući na činjenicu da se mnoge mobule hrane u grupama.
Druga mogućnost je da na ovaj način povećavaju brojnost grupe kako bi smanjile opasnost od predatora, poput ajkula čekićara i orki.
„To je poput signala drugim grupama u okolini da mogu zajedno da putuju“, objašnjava Palasios.
Kitovi nose perike od morskih algi
Primijećeno je da kitovi na glavi nose nešto nalik šeširima i perikama napravljenim od morskih algi.
Naučnici ovo neobično ponašanje nazivaju kelping. Ono podrazumijeva da se kitovi igraju algama, valjaju po njima ili se o njih trljaju.
Ponekad to rade sami, a ponekad u grupama. Snimci pokazuju da mogu da provedu i više od sat vremena zabavljajući se gomilom algi, ali još nije poznato zašto to rade.
„Kada se životinje igraju, to je često zato što uvježbavaju ponašanje koje će im biti važno u odraslom dobu“, objašnjava doktor Luk Rendel, stručnjak za učenje i ponašanje morskih sisara sa Univerziteta Sent Endruz.
„Ali izgleda da ovdje to nije slučaj.“
Nedavno istraživanje pokazalo je da je više od 50 odsto kitova kod kojih je zabilježeno ovakvo ponašanje bilo odraslo.
Iako biolozi još nijesu utvrdili uzrok, moguće je da na ovo ponašanje utiče više faktora.
„Pretpostavljam da su u osnovi ovog ponašanja osjećaj, interakcija i radoznalost. To viđamo i u mnogim drugim primjerima“, kaže Rendel.
Jedan od takvih primjera je zajednica orki koje su osamdesetih godina prošlog vijeka usvojile neobičan trend balansiranja lososa na glavi.
Grbavi kitovi učestvovali su u 95 odsto slučajeva zabilježenih u istraživanju.
Naučnici pretpostavljaju da je razlog možda to što se grbavi kitovi češće snimaju, pa je veća vjerovatnoća da će njihovo ponašanje biti dokumentovano.
Osim toga, grbavi kitovi imaju najviše dlaka među kitovima usatim, uključujući izuzetno osjetljive dlačice nalik brkovima.
Da li se kitovi igraju algama jednostavno zato što im prija taj osjećaj?
Moguće je i da ovakvo ponašanje ima zdravstvene koristi.
Pretpostavlja se da trljanje algama može da pomogne u uklanjanju parazita, poput vitičara, kao i da neke vrste algi sadrže antimikrobna jedinjenja koja mogu da ublaže infekcije kože. Moglo bi se reći da je to svojevrsni tretman lica morskim algama.
Istraživači koji proučavaju ovo ponašanje primjećuju da ono često djeluje svrsishodno, a ne samo kao igra.
Rendel se pita i da li postoji društvena komponenta, budući da se kitovi često igraju algama u grupama.
Međutim, prikupljanje podataka o ovim životinjama nije jednostavno jer najveći dio života provode daleko od obale. A osim ako nijeste doktor Dulitl, ne možete jednostavno da ih pitate.
„Imamo veoma ograničen uvid u njihove živote. To su složene životinje sa složenim ponašanjem koje ne razumijemo uvijek u potpunosti“, kaže Rendel.
Vrane organizuju sahrane
Američke vrane često se okupljaju oko mrtvih pripadnika svoje vrste. Sve počinje kada jedna ptica pronađe tijelo i oglasi se alarmnim pozivom, nakon čega joj se pridružuju ostale.
Na neki način djeluje prikladno što ove ptice organizuju „sahrane“. Uostalom, na engleskom se za grupu vrana koristi i izraz murder, što znači ubistvo.
Međutim, ova okupljanja nijesu tihi i dostojanstveni događaji kakve obično povezujemo sa sahranama.
Naprotiv, veoma su bučna i praćena graktanjem, kreštanjem, a ponekad čak i nekrofilnim ponašanjem.
Profesorka Klaudija Vašer, bihejvioralna ekološkinja sa Univerziteta Anglija Raskin, objašnjava da je to „veoma slično grupnom uznemiravanju predatora“.
Razlog bi mogao da bude to što naučnici smatraju da je osnovna svrha ovakvog okupljanja prikupljanje informacija.
„To je zapravo način da se upozore svi članovi grupe i skrene pažnja na situaciju“, kaže Vašer, objašnjavajući da mrtva vrana predstavlja signal moguće opasnosti.
Ovu pretpostavku podržavaju istraživanja koja su pokazala da se kod vrana aktiviraju djelovi mozga povezani sa složenijim donošenjem odluka kada vide tijelo mrtve vrane ili čuju alarmni poziv.
Druga istraživanja pokazuju da vrane sporije prilaze hrani ako je u blizini primijećena mrtva vrana, kao i da glasno upozoravaju na ljude koji su viđeni pored tijela.
Vjerovatno nije pomoglo ni to što su dobrovoljci u jednom istraživanju nosili maske koje podsjećaju na Majkla Majersa iz horor filma „Noć vještica“.
Ipak, iako sahrane obično povezujemo sa tugovanjem, prerano je tvrditi da vrane osjećaju nešto slično ljudskoj žalosti.
„Svakako postoje elementi sahrana kod ptica iz porodice vrana“, kaže Vašer, ali upozorava da životinjama ne treba automatski pripisivati ljudske osobine.
„Ne možemo pouzdano da utvrdimo funkciju tog ponašanja, pa samim tim ne možemo ni da kažemo da li ptice tuguju ili su tužne.“
Vrane nijesu jedine životinje koje reaguju na smrt. To čine i brojne druge vrste, uključujući slonove i delfine.
Zajedničko mnogim od ovih životinja je to što se oslanjaju na društvene veze i dugoročne odnose.
„Vrane imaju složene društvene sisteme u kojima postoje prijateljstva. Unutar tih grupa stvaraju partnerske odnose i, naravno, kada izgube društvenog partnera, to je teška situacija na koju jedinke reaguju promjenama u ponašanju“, kaže Vašer.
Dosadašnja istraživanja uglavnom su bila usmjerena na reakcije ptica na mrtve vrane koje nijesu poznavale, pa nije jasno da li bi njihovo ponašanje bilo drugačije kada bi u pitanju bio blizak član grupe.
Podjednako je neobično i pitanje zašto pojedine jedinke agresivno kljucaju mrtvu pticu ili pokušavaju da se pare sa njenim tijelom.
Lenjivci rizikuju život svaki put kada obavljaju veliku nuždu
Lenjivci su poznati po sporosti i tromosti. Zato naučnike zbunjuje činjenica da ove životinje jednom sedmično kreću na svojevrsno putovanje samo da bi obavile veliku nuždu.
Iako gotovo čitav život provode u krošnjama drveća, lenjivci se spuštaju na zemlju kako bi obavili nuždu.
„Odlazak u toalet je ogromna misterija“, kaže Amelija Simeu, biološkinja i analitičarka podataka u Fondaciji za očuvanje lenjivaca.
„Oni svakog dana imaju veoma ograničenu količinu energije koju mogu da potroše. Trošiti je na spuštanje do zemlje i ponovno penjanje, umjesto na čuvanje energije, njegu krzna, traženje hrane ili brigu o mladuncima, većini nas djeluje potpuno besmisleno.“
Čitav poduhvat može da traje tri sata, tokom kojih lenjivac rizikuje da postane nečiji plijen.
Zato se nameće pitanje: zašto se uopšte spuštaju kada bi nuždu mogli da obave sa drveta?
Postoji nekoliko teorija.
Ovakvo ponašanje primijećeno je i kod dvoprstih i kod troprstih lenjivaca, koji potiču od predaka što su živjeli na zemlji.
Da li je ova navika možda evolutivno nasljeđe njihovih kopnenih predaka?
Pretpostavlja se i da bi odlazak na šumsko tlo mogao da pomogne varenju, jer bi zemlja mogla da dopuni njihovu ishranu, koja se uglavnom sastoji od lišća.
Neka objašnjenja povezuju ovo ponašanje sa odbranom i komunikacijom.
Obavljanje nužde na zemlji moglo bi da bude manje upadljivo i tako smanji mogućnost privlačenja pažnje predatora, naročito zato što se većina njihovih prirodnih neprijatelja nalazi na drveću.
Druga mogućnost je da na taj način ostavljaju mirisne tragove.
„Kada je ženka lenjivca u tjeranju, ona se svakog dana spušta na zemlju“, kaže Simeu.
„Zato možemo samo da pretpostavimo da to ima neke veze sa razmnožavanjem i slanjem signala potencijalnom partneru.“
Postoje i neobičnije teorije.
Da li lenjivci rizikuju život kako bi đubrili svoje omiljeno drvo?
„Mislim da bi to podrazumijevalo nivo kognitivnih sposobnosti za koji smo prilično sigurni da ga nemaju“, kaže Simeu.
Ili se objašnjenje krije u njihovom simbiotskom odnosu sa moljcima koji žive u njihovom krznu?
Ovi insekti zavise od izmeta lenjivaca za razmnožavanje, dok lenjivci imaju korist od njihove brojnosti, jer moljci podstiču rast algi.
„Najvjerovatnije su se moljci evolutivno prilagodili lenjivcima, a ne obrnuto“, objašnjava Simeu.
Koji god razlog bio, spuštanje na zemlju nije svakodnevna obaveza.
Metabolizam lenjivaca, baš kao i njihov način života, izuzetno je spor, pa je dovoljno da ovaj put pređu jednom sedmično.
Ipak, Simeu naglašava:
„Lenjivci su mnogo aktivniji nego što im ljudi priznaju.“
Čvorci stvaraju ogromna jata koja se kreću kao jedan organizam
Masovna okupljanja čvoraka u letu mogu da djeluju gotovo nestvarno.
U sumrak se stotine hiljada ovih ptica okupljaju i formiraju ogromne crne oblake na nebu.
Jato se kreće kao jedinstvena cjelina, dok pojedinačne ptice gotovo neprimjetno poniru, uzdižu se i mijenjaju pravac, leteći nevjerovatnom brzinom i izbjegavajući sudare koji bi mogli da budu katastrofalni.
„Neki ljudi to nazivaju baletom na nebu“, kaže profesorka En Gudinaf sa Univerziteta u Glosterširu.
„Ja na to više gledam kao na vizuelni izraz muzike, u kojoj imate mnogo pojedinačnih nota koje mogu da se raspoređuju i preuređuju na gotovo beskonačno mnogo načina. Zato nikada nećete vidjeti dva potpuno ista leta jata čvoraka.“
Ovi prizori toliko su neobični i nastaju tako iznenada da je jedan britanski ornitolog nekada vjerovao da ptice međusobno komuniciraju telepatijom.
Danas naučnici mnogo bolje razumiju kako ptice usklađuju kretanje.
Prema vodećoj teoriji, svaka ptica prati kretanje sedam najbližih susjeda.
Kada jedna promijeni pravac ili brzinu, ptice u njenoj blizini brzo se prilagođavaju, stvarajući gotovo trenutni talas koji se širi kroz čitavo jato i izaziva zajedničku promjenu kretanja.
Ipak, postoje i druga objašnjenja.
Prošle godine istraživači su iznijeli pretpostavku da neuronske mreže omogućavaju čvorcima da se orijentišu u odnosu na druge ptice koristeći karakteristike okruženja, dok zajedničko kretanje spontano nastaje kada više ptica na ovaj način međusobno reaguje.
Kada je riječ o razlogu formiranja ovakvih jata, široko je prihvaćeno mišljenje da su ovi spektakularni letovi složen, ali efikasan način odvraćanja predatora.
„Tako smanjujete vjerovatnoću da postanete večera za sovu ili sivog sokola“, kaže Gudinaf.
Za to postoji nekoliko razloga.
Ogroman broj ptica smanjuje vjerovatnoću da će baš određena jedinka biti uhvaćena, dok veći broj očiju povećava šansu da predator bude primijećen na vrijeme.
Istovremeno, ovakvo kretanje zbunjuje ptice grabljivice, koje obično usmjeravaju pažnju na određenu metu.
To postaje izuzetno teško kada je meta jedna od 750.000 ptica koje se nepredvidivo kreću.
Postoje i druge teorije.
Jedna od njih je da veći broj ptica omogućava toplije zajedničko prenoćište.
U tom smislu, masovni letovi mogli bi da budu svojevrsna reklama kojom ptice drugim jedinkama ukazuju na određeno mjesto za noćenje.
„Kako pojedinačna jata funkcionišu, kako se ptice kreću između njih i koliko je taj proces promjenljiv – to su stvari koje još ne razumijemo u potpunosti. Još ne znamo ni ko na kraju daje signal za spuštanje na prenoćište“, kaže Gudinaf.
„Može li se to na neki način predvidjeti ili je zaista potpuno nasumično?“
Za sada, odgovor još nemamo.
