Kada bi se sačinjavala lista najvećih zvijezda iz zemalja sa prostora nekadašnje Jugoslavije, ona bi se sigurno na njoj nalazila. Ona je, prije svega - pjevačica, ali i glumica, model, aktivistkinja... Jednom riječju – Severina.
Ove Nove godine ponovo je gost Budve, tačnije Hotela „Splendid“, u kome će se potruditi da najdužu noć u godini svojim nastupom učini još zabavnijom. Jer, kako kaže, jedino je bitno dobro zabaviti publiku koja zbog toga i dolazi na njene nastupe, bilo da su na otvorenom, u sali ili hotelu. U ekskluzivnom razgovoru za Portal Analitika, hrvatska zvijezda Severina Vučković otkriva što je ponovo dovodi u Crnu Goru.
- Ljubav! Ljubav prema Crnoj Gori. Sve je tamo lijepo. Čini mi se da od 2008. godine, kada sam prvi put nastupila, pokušavam da nadoknadim sve ono što nisam gostovala prije u Crnoj Gori. Izuzetno mi je drago da tu nastupam zato što mislim da je ta ljubav obostrana. A ta ljubav publike i mene – ne može se objasniti – kaže ona i dodaje:
- Vjerovatno bi ta ljubav prema Crnoj Gori mogla da se opiše kao ljubav prema dobrom prijatelju. Možda zbog toga što sam tu i stekla neke dobre prijatelje. Moj posao nas je povezao, ali je on tu bio ona srećna okolnost da se dogode poznanstva koja traju i zbog kojih sam veoma srećna kao osoba.
„Bože, kakva diva!“: Severina kaže da nije izbirljiva kada je riječ o prostoru u kome nastupa, ali da postoje i ona mjesta gdje nikada ne bi nastupala.- Čak sam bila na nekim od njih, jer kada čovjek puno radi, onda i griješi. Odlazi tamo gdje, možda, nisu najbolji uslovi, niti okolina. Ono što je meni važno jeste da ljudi žele da se zabave i da zato dolaze na moj koncert ili bilo što što se naziva koncetom, jer nekad to može biti i za pet ljudi. Bitno mi je da imam odličnu tehniku, razglas, rasvjetu,
jer to upotpunjuje cijelu čaroliju. Kaže da se u proteklih više od dvije decenije, koliko je na sceni, ponekad desilo „da izgirava veliku divu“, ali „samo zato što su ti prostori zaista bili grozni“.
- Možda tako izgledam na slikama, kada me pogledate. Pa i ja sama ponekad pomislim: „Bože, kakva diva“, ali zaista nisam taj tip. Bilo je par mjesta gdje sam, prosto, htjela da nestanem, ali kada izađete na pozornicu, onda zaboravite na sve. Vremena se mijenjaju tako da se mijenjaju i prostori u kojima se nastupa. Ostaje samo ono što nosimo sobom, a to je dobra energija.
Dimitrijeve oči mirnog susjeda: Sticajem okolnosti (ili ne), Severina se u „crnogorskom“ umjetničkom kontekstu pojavljuje već dugo. Sredinom septembra nekonvencionalnim performansom je otvorila izložbu Dimitrija Popovića „Saloma“ u zagrebačkom Muzeju Mimara. Upravo je ona Dimitriju bila inspiracija za čuveni biblijski lik, a o radu sa poznatim crnogorskim umjetnikom kaže:
- Sjećam se da sam 1993. godine vidjela u novinama portret koji je radio za Terezu Kesoviju i zapitala sam se: „Da li ću ikada imati ovakav portret“. Iako ne volim portrete, jer me, nekako, podsjećaju na osobe kojih više nema, ipak sam zaželjela da ga imam. Kad mi je prije dvije godine prijateljica za rođendan poklonila upravo portret koji je naslikao
Dimitrije, za mene je to bilo veliko iznenađenje. Za mene je to bilo dovoljno. Međutim, kada mi je on ponudio saradnju, da budem Saloma, odmah sam pristala – prisjeća se ona.
Severina dalje kaže kako su Dimitrijeve „oči mirnog susjeda“ i izgled „poput boga - sijede brade, bezazlenog smiješka“, pretvorile u „oči strastvenog umjetnika“ kada je stala pred njegov foto-aparat.- Ostati tako zabilježen u jednom vremenu je velika stvar za mene, kao osobu i kao umjetnika. Naročito kada vas portretiše Dimitrije. Bila mi je čast i zadovoljstvo da sa njim radim – zaključuje jedna od Dimitrijevih muza.
Dragocjena poznanstva: Prije pet godina, pak, sarađivala je sa Jagošem Markovićem, u čijoj je režiji Severina izvodila monodramu „Čekajući svog čovika“. Rad sa zahtjevnim rediteljem kaže da nije ni osjetila.
- Možda sam ja navikla na disciplinu: veliki sam radnik i kada me neko pritisne, onda ja dajem duplo više, brže, bolje. Moram priznati, samo smo se smijali, zafrkavali, ali i radili, naravno. Naše poznastvo počelo dok sam igrala „Karolinu Riječku“. Nazvala me Mani Gotovac, bila je tada bila intendant Riječkog kazališta i zamolila me da „povedem jednog čovjeka, Jagoša, od Opatije do pozorišta“.
Severina kaže kako joj je prvi susret sa Markovićem ujedno bio i vrlo neprijatan - zbog ostataka liganja koje su se prethodno prosule u njenom automobilu. Ona dodaje i da se Jagoš tome smijao, a kada su stigli u pozorište od nje zatražio da učestvuje na audiciji za komad koji je tada pripremao.- Tako je naše poznanstvo počelo - prijateljski. Imali smo malo proba, desetak, i to ne na sceni, već u jednom klubu, i samo dvije probe na sceni. Nakon predstave, kritičari su rekli da sam izvela izuzetno tešku monodramu i da je to bilo briljantno, a ja sam se onda retroaktivno prepala – priča Severina i dodaje da je Jagoš od „onih ljudi koje upoznate i oni ostanu zauvijek vaši“.
- Srećna sam zbog toga. Život mi je, eto, u zagrljaj donosio neke krasnem ljude, koji oplemenjuju i čine me boljom.
Trema koja podmlađuje: Danas, kada joj se bliži četrdeseta i iza sebe ima preko dvadeset godina profesionalnog bavljenja muzikom, Severina najviše cijeni to što je ostala slobodna.
- U životu ne možete znati šta će vam se desiti. Čak i za osobe koje su poznate, sve je ljudski. A „sve što je ljudsko, nije nam strano“. Ono što su mene neki učeni ljudi govorili kada sam bila mala, jeste da treba uvijek da budem slobodna. I mislim da mi je najvažnija stvar u životu - sloboda. I ono pred čime ne smijemo pokleknuti u životu, to je da neko oduzme našu slobodu.
Iako je nekada mislila da je porazno biti na sceni i pjevati u osmoj deceniji života, više tako ne misli. Naprotiv, osjeća se kao da je sada - na početku.
- Možda su to prvi znaci starenja, kada kažete sa 40 godina da ste tek na početku. Ali, ja pred svaki koncert imam sve veću i veću tremu, koja je nekada toliko nepodnošljiva, da je svima mojima teško raditi. Kada izađem na pozornicu, sve prođe – kaže Severina i dodaje da je iz intervjua koji je svojevremeno dao reditelj Gorana Tribuson, saznala da je on „ostario“ jer „u njegovim godinama, a ima pedeset i neku, uopšte nema tremu“, pa se sada trudi da „tremu zadrži što duže“.- Najvažnija je sposobnost i ono što muzikom zaista želite da prenesete svijetu. Da li sam prava osoba da pričam o tome šta prenosim svojim pjesmama, ne znam, jer u njima idem iz krajnosti u krajnost. Ali, svako sam otkriva zašto mu se nešto sviđa – zaključuje Severina, koja je, bez sumnje, uspjela da osvoji brojnu publiku širom ex-Yu prostora.
Kristina JERKOV
