Prva decenija novog crnogorskog milenijuma protekla je u znaku odbacivanja ratnog nasljeđa devedesetih. Uz promjene političkih retorika, nacionalnih obilježja, državnih granica, tušta i tma zakona, ide i mijenjanje garderobe - džemperi iz ’89. i maskirne uniforme iz ’92, ostale su u prošlom milenijumu. U prethodnoj deceniji, skinute su ratne uniforme, a obučena su italijanska šrevcovana odijela, kravate i pjaćoti cipele. Nije da te promjene nisu prošle bez unutrašnjih lomova i teškoća u prilagođavanju, uglavnom zbog toga što je te promjene pokrenuo pritisak spolja, a ne potrebe iznutra.
Nije to neka novina u višemilenijumskom trajanju crnogorskog bića. Tako je jedan od Petrovića, bilježeći jedno „istoričesko sobitije“ s kraja XVII vijeka, zapisao priču o vojvodi Drašku, vrlom Crnogorcu koji se vratio iz zapadnog susjedstva, prepun sablasti, kulturnih šokova i kese pune novca. To su ostale karakteristike crnogorskih odnosa prema Zapadu u narednih 200 godina, a kako niko ne voli da mu se neprijatna istina saopšti u lice, i ne čudi što se prema potomku tih Petrovića danas ovako svete potomci njegovih Crnogoraca koje je tako fino oslikao. Nije da se Crnogorci nisu promijenili, ali promijenio se i Zapad, pa ostaje pitanje kako danas reagujemo kada dođemo u kontakt sa svim onim stvarima po kojima se Zapad razlikuje od nas...
Opet neki mladi, lijepi i pametni: Državni vrh je jedna od lokacija najotpornijih prema promjenama. I dok se naveliko priča o odlascima sa političkim funkcijama i demantijima, polako i teško primijetno se dešava ponovna smjena generacija koje predvode institucije države.
Generacija rođenih u sedamdesetim polako zauzima ključna mjesta i svi su izgledi da će taj proces ići do kraja i u svim sferama društva - počevši od ministara, poslanika, gradonačelnika, sudija, urednika medija, pa sve do ambasadora. Pružanje šansi i otvaranje za mlade je pohvalno, ali iskustvo AB revolucije, neumitno tjera na oprez. Mora se insistirati da priliku zasluže oni sa znanjem, kućnim vaspitanjem, moralnim kodeksom, profesionalnim iskustvom i samo-kontrolom. Postojeće alternative u vidu izraubovanih opozicionih političara i preambicioznih barjaktara nevladinog sektora – do sada nisu pokazali ništa više, sem naglašene želje da zamijene postojeće rukovodioce, ali ne i da promijene loše društvene prakse.
U svemu tome, pitanje lične koristi ili ličnih kompleksa prevazilazi značaj opšteg interesa, kojeg su im puna usta. Šansu treba dati onima koji pokazuju drugačiji sistem vrijednosti, koji su negodovali na negativne društvene pojave i sa kojima na vlasti, tajkunima neće biti lagodno u ovoj deceniji.
Ljudska prava su za sve: Novu deceniju obilježiće i novo shvatanje ljudskih prava. Devedestih su svi oni koji nijesu bili makar „Crnogorci srpskog porijekla“, imali sasvim dovoljno argumenta da dobiju azil u bilo kojoj civilizovanoj državi. Sljedeću deceniju krug neugroženih se proširio na pripadnike manjinskih naroda, koji su bili spremni da zaborave zla iz ‘90ih i priđu uz skute Vođi, ne tražeći ništa drugo osim uklanjanja osjećaja ugroženosti. U novoj deceniji svi ćemo imati ljudska prava, pa „čak“ i oni, za koje ministar Dinoša ne bi volio da postoje. Evropa je upravo to, a ako neko ne shvata, onda mu je mjesto na skupu radikalne dijaspore ili u izolovanom selu koje tek treba da dobije struju.
Koga plaćamo da nam bude servis: Državna uprava u protekle dvije decenije je bila nepresušna baza za zapošljavanje partijskih vojnika i rodbine.
Novu deceniju obilježava početak trenda depolitizacije javne uprave i lokalne samouprave. Nakon što hiljade prekobrojnih i nesposobnih ostanu bez posla, otvoriće se prostor za one koji znaju. Ono što neizostavno slijedi je smanjenje broja zaposlenih u državnoj upravi lokalnim samuoprava i zapošljavanje po principima mnogo drugačijim od onih do sada. U protivnom, javna administracija neće biti u stanju da garantuje kvalitet državnih servisa i usluga, dok paralelno svijest crnogorskih građana o tim istim servisima i njihovim pravima nezaustavljivo raste, tako da će lom biti neizbježan. Koliko je proces nezaustavljiv, govori i podatak da je predsjednica Vrhovnog suda, nakon brojnih nipodoštavanja kritika na račun pravodsuđa, pa čak i od strane State departmenta, prije neki dan prihvatila sve ono što je Evropska komisija napisla, i navela 12 tačaka u cilju depšolitizacije, profesializacije i efikasnosti.
Zelena decenija: Prethodne dvije decenije su bile katastrofalne za prirodnu okolinu. Ova generacija je nepovratno uništila brojne prostore, koji su bile ogroman potencijal za dvije strateške grane Crne Gore – turizam i proizvodnja zdrave hrane. Betonirana obala, smanjenje površina nacionalnih parkova zbog tolerisanja divlje gradnje, urbanizacija Bjelopavlićke ravnice, najave potapanja spektakularnih kanjona, su samo neki od primjera destruktivnosti ove generacije.
Vodene površine zatrpane plastikom, školska dvorišta prepuna smeća, izvorišta prepuna medicinskog otpada, primitivne deponije, neplanske sječe šuma, neke su od manifestacija primitivne svijesti modernih Crnogoraca, koji bježeći sa sela, umjesto da promijene svoje navike, uništavaju sve zeleno. Ozelenjavanje svijesti će biti najveći izazov, koji će teško dati rezultate u ovoj deceniji.
Korupcija, organizovani kriminal, vladavina prava: Kada god treba da čujemo neko od stranaca da komentariše situaciju u Crnoj Gori, može se očekivati da će naglasiti neka od ovih riječi. Kada predstavnici istih tih država i organizacija, u Crnoj Gori budu radili ne ekonomskoj ili kulturnoj diplomatiji, znaćemo da smo zrelo društvo, jakih institucija i svjesnih građana.
Zar neko može da pretpostavi da naši ambasadori idu po tribinama, okruglim stolovimja ili medijima u nekoj zreloj demokratiji i govori o tome šta ta država treba da radi ili u čemu neko njeno ministarstvo ili organ pravosuđa griješi. Ova decenija treba da bude decenija u kojoj će se naš ambasador u bilo kojoj evropskoj ili sjeverno-američkoj državi baviti poslom, kao i ambasador te zemlje u Crnoj Gori. Indikativno je, doduše, primijetiti da su kod nas najćutljiviji ambasadori zemalja, čije kompanije su kroz krajnje sumnjive poslove došle u poziciju da ubiraju enormne prihode.
Stanje će se normalizovati kada ne budemo imali državne privatnike, taster poslanike, popove koji svakoga dana čitaju Sveto pismo a ne dnevnu štampu, kada Tužilaštvo bude istraživalo sve gdje vide postojanje kršenja Zakona, a ne ono što neće naljutiti nekog od moćnika ili kada shvate podgorički momčići da se ne sudi pištolju za ubistvo, te ne treba da ode Tomo, nego onaj što ga je upotrebljava...
Umjesto zaključka: Vojvoda Draško je krajem XVII vijeka bio glas prosječnog Crnogorca. Početkom XXI vijeka, tek treba da vidimo da li je većina crnogorskih građana sposobna da se nasmije vojvodi Drašku, kao što mu se smijao onaj stari dobri Petrović prije dva vijeka. Ili ćemo sa čuđenjem ustuknuti pred pričama o stvarima koje se dešavaju na Zapadu, tvrdoglavo se držeći naših starih boljki. Potomak onog Petrovića bi na tu temu imao što da ispriča...
