„Gospodina Abazovića upoznao sam davno, dok sam bio zaposlen u redakciji Vijesti. Prije par godina obišao je štand Fokalizatora na Internacionalnome sajmu knjiga u Podgorici, koji organizuje Glavni grad, i pokazao interesovanje za jednu našu promociju i jedno naše izdanje. Iz ta dva veoma kratka susreta ipak sam mogao da zaključim da je u pitanju tip intelektualca i građanskoga aktiviste koji je proaktivan u odnosima. Razumije se da pažljivo pratim javni diskurs premijera, i zato mogu da primijetim da je značajan dio političke retorike u zemlji prilagodio onome što su vladajuće teme crnogorskoga društva“, ocjenjuje Vojinović.
Međutim, smatra da to nije dovoljno za diplomatske sastanke visokog ranga.
„Ali, ako je nekome u Crnoj Gori simpatično kad se lupa šakom o sto, gestikulira ili otvoreno prijeti hapšenjem, sasvim je jasno da to nije nastup koji bi bio adekvatan za diplomatske sastanke visokoga ranga. Tamo dominiraju kompleksniji igrači, među kojima ima i onih sa sličnom retorikom, ali na kojoj su, po svemu sudeći, doktorirali u svojim velikim zajednicama, i u kojima im pomažu ozbiljni timovi za javne nastupe“, naglašava profesor.
„Predusretljivost“ i „uslužnost“ obično su, kako dodaje, posljedica neke posebne diplomatske taktike.
„U što u konkretnom slučaju – da budem jasan – ne vjerujem. Pa ako isključimo tu mogućnost, ostaje nam da mislimo da je u pitanju efekat prvog značajnijeg izlaska jednoga političara na međunarodnu pozornicu. A tamo predstavnike Crne Gore čekaju predstavnici nacija koji umiju da čuvaju vlastite nacionalne interese, i koji pomalo na Crnu Goru gledaju kao na posrnulu srnu, da ne kažem da je gledaju kao plijen“, objašnjava Vojinović.
Zapitao se profesor i ko to čini da se tako gleda na Crnu Goru.
“U svakom slučaju ne oni crnogorski državnici koji su uvijek i svuda bili dočekivani adekvatno protokolima. A śetimo se onoga neslavnog dočeka bivšeg premijera Crne Gore na beogradskome aerodromu. Bijahu li u farmerkama kad su ga pokupili? I đe je taj čovjek danas? Dakle, može nama pasti na pamet da se igramo sa ugledom Crne Gore tokom procedura i protokola, ali se taj način rada vrati kao bumerang. Ozbiljne diplomate imaju spreman odgovor na takve slabosti“, kategoričan je Vojinović.
Osvrnuo se i na pozdravnu poruku predsjednika Srbije na Samitu, te na način na koji se obratio premijeru Abazoviću i predsjedavajućem Savjeta ministara BIH Zoranu Tegeltiji.
„Nema toga što bih rekao o javnom diskursu predśednika Srbije Aleksandra Vučića a što nije već saopštio satiričar Zoran Kesić. Zrno patetike, zrno prijetnje, zrno zagrljaja, zrno šamara – no precizno dozirano, sa pripremljenim scenarijem kao podlogom. Pa, dozvolite, ako vas boli to što vam govori, pa on vrlo svjesno želi da vas boli. I onda vam je bolje da se naviknete, ako baš volite status otete persone“, ocijenio je Vojinović.
Ono na što se nije obratila posebna pažnja, dodaje, jeste da je podtekst ovoga obraćanja proistekao iz nemoći da se kontroliše baš svaki segment crnogorskoga puta u EU.
„Vučić dobro zna da stvari ne zavise samo od njega i njegovih najbližih saradnika u Crnoj Gori. I to je ono svojstvo Crne Gore nad kojim su mnogi polomili zube, a nije da nijesu imali jake čeljusti. Zato njemu kao nije prećerano stalo do našega „dolaska“. I zato on to kao zbog nas, a ne sebe radi, saopštava baš tako. I onda nas mami kao đecu. Ako „dođemo“, moći ćemo da se igramo samitovanja do mile volje… Eto u kakvoj je poziciji premijer. Kao u usmenoj pripovijeci „Tamni vilajet“. Ako prihvati igru, pokajaće se, ako ne prihvati, opet će se kajati. Nimalo zavidna pozicija“, zaključuje profesor Vojinović.
