A neki učitelji, nastavnici, profesori/ce će uvijek da se pamte, a prosvjetni radnici imaju tu privilegiju da žive kroz živote svojih učenika kada su u školi, tako i u godinama nakon toga.
Jedan od njih je i Vojin Vojo Raković, nekadašnji Titov gardista, istaknuti društveno-politički i kulturni radnik, dugogodišnji profesor, prvo Osnovne škole “Vukašin Radunović”, zatim Gimnazije “Panto Mališić”, a kasnije veoma uspješni direktor Srednje Medicinske škole “Dr Branko Zogović” kome pripadaju i zasluge za osnivanje te školsko-obrazovne ustanove, sada daleke 1996.godine, na čijem čelu je bio do penzionisanja 2008.godine.
Rođen je u Kurikućama 1943.godine u teško ratno doba i bio je jedno od devetoro djeceu porodici Radoja Rakovića u Desinom dolu. To teško vrijeme ga je i natjeralo da se bori kroz život, kako bi sebi i svojoj porodici stvorio uslove za bolje sjutra. Četiri razreda osnovne škole završio je u Lubnicama, Gimnaziju u Beranama, Višu Pedagošku školu u Nikšiću, na odsjeku geografija i istorija, a Prirodno matematički fakultet, Univerziteta u Beogradu, smjer geografija 1974.godine.
Pored profesorske karijere, Berane, kao i širi prostor sjevera Crne Gore, ali i učenici iz pograničnih gradova Srbije iBIH, koji su pohađali u značajnom brojuSrednju medicinsku školu, pamtiće Vojina po njegovoj nepokolebljivoj borbi i doprinosu da ta školska ustanova ima značajno mjesto u crnogorskom obrazovanju, čiji nekadašni svršeni srednjoškolci čine i sada okosnicu srednjeg medicinskog kadra ne samo u crnogorskim zdravstvenim ustanovama ,već i u okruženju.
Ugledni i omiljeni profesor i direktor, a prije svega dobar čovjek sa prepoznatljivim manirima, uvijek spreman na razgovor išalu, napustio nas je u 77. godini života, nakon duge ibogate profesorske karijere uz koju se javnosti predstavljao ne samo kao briljantan rukovodilac tako značajne škole, nego još i više kao vrlo prepoznatljiv i uticajan intelektualac širokih pogleda i rezona koji su neporečivo korespondirali sa opšteprihvaćenim, ljudskim i civilizacijskim pogledima i standardima življenja.
To je bio Vojo. Vaspitavan na uspomenama svojih predaka,a od svoje rane mladosti bio je ličnost jasnih i čvrstih moralnih opredjeljenja. Unjegovoj plemenitoj duši bilo je mjesta za svakog čovjeka, rođaka, prijatelja…
Bio je ličnost neosporne dobrote, blage prirode i pune plemenitosti-osoba koja je zračila svojom toplinom i dobrotom. Poštovao je svačije mišljenje, a prema svemu je prilazio stvaralački i kritički, iako je svaku pozitivnu ideju brzo uočavao i prihvatao.
Tokom njegovog dugogodišnjeg staža u prosvjeti vezane sui mnoge anegdote po kojima ga se sjećamo svi mi koji smo bili sa njim u društvu, od učenika do profesora i brojnih drugih njegovih saradnika, jer kada je bilo i teško, znao je da nas oraspoloži i nasmije, da nam pruži optimizam i vedrinu.
To je bila njegovacrta koja ga je karakterisala, iako jenaizgledbio previše“opasan “ i ozbiljan. Zbog toga je bio iskreno omiljen ne samo kod učenika isvojih kolega, nego ikod svih Beranaca i svugdje gdje su ga poznavali. Bio je prije svega čovjek sa posebnim ljudskim osobinama koji je cijenio iskren i otvoren odnos, i u takvim situacijama pružao je bezrezervnu podršku.
Sve što je radio,radio je srcem, sa puno emocija, što je posebnoplijenilo i zbog čega su ga ljudi doživljavali kao pouzdanu i posvećenu osobu. Čvrsto i hrabro je koračao kroz život inije dozvoljavao da ga brojne teškoće i problemi pokolebaju, pa tako iu toku svoje bolesti , nije želio da poklekne.
Ostaće u vječnom sjećanju svih nas koji smo ga znali, bili njegovi učenici, kolege i saradnici, a posebno njegova porodica, supruga Smiljka, sin Dejan, kćerka Tijana, zet Radei njihova djeca, kao i ostala mnogobrojna rodbina.
Naša trajna obaveza je da zauvijek sačuvamo sjećanje na njegov dragi i plemeniti lik.
Neka mu je laka crnogorska zemlja koju je mnogo volio. Neka mu je vječna slava i hvala.
