Članica Koordinacionog odbora GI „21. maj“, Marijana Laković-Drašković,kazala je da je zaštita ljudskih prava i sloboda jedan od osnovnih zadataka svake države.
„Stepen ostvarivanja tog zadatka u životnoj realnosti je mjera demokratičnosti svake države, a i uspješnosti njenog razvoja. To je parametar kojim se obezbjeđuje progresivnost nekog sistema, institucija svake države i na osnovu kojih se i države dijele na demokratske i nedemokratske“, istakla je Laković-Drašković.
Poručila je da nema demokratije ukoliko se ne poštuju razlike.
„Zaštitu i ostvarivanje ljudskih prava i sloboda, bez diskriminacije po bilo kom osnovu, očekuju svi naši građani i građanke, a očekuje i Evropska unija, jer pretendujemo da budemo članica EU.Tako da imamo sijaset kriterijuma koje treba da ispunimo u oblasti ljudskih prava koji su jedna od ključnih oblasti iz Poglavlja 23 koje obuhvata pravosuđe i ljudska prava“, rekla je Laković-Drašković.
Direktorica Crnogorskog ženskog lobija, Aida Petrović,kazala je da nakon dvije ipo decenije bavljenja ženskim pravima ne zna kako doći do rodne ravnopravnosti, a da su žene diskriminisane u porodici, na poslu i u politici.
„Žene su devedesetih godina krenule u priču sa ženskim ljudskim pravima, ženskom organizacijom SOS telefon za porodično nasilje. Žene su bile mnogo jače i više smo ih imali u smislu da dolaze u organizacije, otvaraju nove organizacije. Sada je to sve zamrlo. Svako se bori za sopstvenu egizistenciju“, rekla je Petrović.
Smatra da bi se više žena trebalo angažovati kad su u pitanju ženska prava, navodeći da je „jedino udruženim snagama moguće pomaći stvari sa mrtve tačke, koje se nisu pomakle već godinu“.
Petrović je ocijenila da se nalazimo tridesetak godina unazad što se tiče ženskih ljudskih prava.
Predsjednik Upravnog odbora organizacije Queer Montenegro, Danijel Kalezić,ocijenio je da je situacija u državi takva da je mržnja dominantna.
„Svi tražimo razloge da usmjetimo mržnju prema nekom drugom. U tom kontekstu je i prema nama koji smo iz LGBT zajednice bila pojačana mržnja u online prostoru i na internetu, na nivou govora mržnje, kad je počela primjena Zakona o životnom partnerstvu lica istog pola“, rekao je Kalezić.
Govoreći o poštovanju ljudskih prava LGBTIQ osoba, Kalezić je ukazao i dalje nisu adekvatno sankcionisani govor mržnje i zločin iz mržnje.
„To je nešto na čemu mora biti rađeno kako bi se ostvario iole dalji napredak“, ocijenio je Kalezić.
Podsjetio je da je primjena Zakona o životnom partnerstvu lica istog pola stupila na snagu 15. juna, ali da Vlada još uvijek nije uskladila 26 zakona, što je neophodno za ostvarivanje specifičnih prava koje im taj akt garantuje.
„Mislim da kao društvo imamo neki potencijal ubuduće s obzirom na sve šta je urađeno i postignuto unazad deset godina, da pređemo sledeći korak i da prihvatamo ljude onakvi kakvi jesu, kad malo ozdravimo kao društvo u smislu građanskog koncepta i da shvatimo da je potrebna suštinska podrška i prihvatanje, a ne deklarativno“, rekao je Kalezić.
Magistrant Pravnih nauka, Anis Šljuka,ocijenio je da se OSI danas nalaze u nezavidnom socio-ekonomskom položaju u društvu, što je, kako smatra, pored uslova koji su nastupili ovom pandemijom, „rezultat nerada i nedovoljne brige predstavnika izvršne vlasti“.
„Kada kažem brige, ne kažem da treba posmatrati model pristupa invaliditetu kroz prizmu milosrđa, nego jednakosti i primjene svih donešenih regulatornih propisa“, pojasnio je Šljuka.
Govoreći o zapošljavanju OSI, Šljuka smatra da u poslednjih godinu dana postoji nezainteresovanost predstavnika izvršne vlasti da uključe OSI u proces zapošljavanja.
„Za OSI rad nije samo jedan proces ekonomskog osnaživanja. Za OSI rad je način za društvenu integraciju i očuvanje kognitivnih radnih sposobnosti“, naveo je Šljuka.
Ocijenio je da inertan odnos koji sadašnja vlast pokazuje prema OSI negativno utiče na tu populaciju, „i vratio nas je deset godina unazad koliko nam je trebalo da se izborimo za primjenu posmatranja invalidnosti kroz prizmu ljudskih prava i sloboda“.
Nacionalna koordinatorka iz Centra za romske inicijative, Šejla Pepić,kazala je da je prisutna dvojna diskriminacija kad su u pitanju Romkinje i Egipćanke – jer su žene i jer su Romkinje i Egipćanke.
„One se suočavaju sa brojnim problemima. Prije svega unutar same RE populacije. Tu mislim na stereotipe koje mi trpimo od same RE populacije, a kasnije se te predrasude i sama diskriminacija manifestuju u samom društvu. Kada mi nemamo pomoć od naše zajednice, kako ćemo mi naići na pomoć od većinske populacije“, navela je Pepić.
Govoreći o najčešćim problemima žena iz RE zajednice, Pepić je kazala da se oni tiču ranog stupanja u bračnu zajednicu, ranog prekidanja osnovnog obrazovanja, kao i da nailaze na diskriminaciju prilikom zapošljavanja.
„Iako imamo strategije i akcione planove, programe i aktivnosti, ne vidimo da su tu uključeni pripadnici same RE zajednice. Postoje određeni pomaci u odnosu na prethodne godine, ali to još uvijek nije dovoljno, još uvijek ima dovoljno prostora da se radi na uključivanju RE populacije u društvo“, zaključila je Pepić.
