Jutro je počelo nemodernom i čudnom idejom koju nisam morao do kraja da pročitam. Meni je antimoderne stvari teško čitati do kraja, priznajem. Valjda je to manjak strpljenja pojačan godinama – opet priznajem. Kriv sam.
Napisao sam, na šte srce, tvit sljedeće sadržine: “Jedan jutarnji magloviti revizonistički tvit!”
Zvuči kao namjerna, “korisna” nejasnoća. A nije baš bila.
U mnogim tekstovima kojima se, s pravom i sa dobrim razlogom (ili teškim, da budemo precizniji, jer je naša situacija teška, izuzetno teška), što i ovim putem potvrđujemo, poziva na nastavak građanskog otpora i bunta protiv daljeg ustavno-pravnog, političkog i sveukupnog urušavanja naše zemlje, neizbježno je da se misli i ideje ponavljaju. Tu mane nema.
Želja za promjenom je narasla, nezadovoljstvo ključa, ozlojeđenost neizbježno kipti – poslije dvije godine ranije nezamislivih situacija, degradacije svih segmenata sistema, namjernog srozavanja svih kriterijuma i negacije svih pravila – od toga ko može i treba da radi u školama do toga kako se cijepa Ustav – da ne pominjemo nacional-šovinističko nipodaštavanje i brutalne napade na sve crnogorsko i na sve manjine, na građanski koncept društva, na istinsku crnogorsku tradiciju, kulturu, istoriju …
Ali, u tom zanosu i poletu bagatelisati i izrugivati se onima koji “kliču preko tvitera”, tako nekako je pisalo, i smatrati nepotrebnim i manje bitnim pisanje intelektualaca i aktivista je – bez veze. Ali baš bez veze.
Tviter je moderno sredstvo komunikacije. Za dobro i za loše – zamijenilo je, u mnogo većim i značajnijim kulturama nego što je naša, mnoge ranije oblike političke i socijalne komunikacije. Kratak po formi, ubojit po sadržaju – nezavisno do sadržaja, nažalost, jer tamo prolaze i najpopulističkije stvari i (samo)obmane – tviter (i druge društvene mreže) su, volens-nolens, postale efikasne forme moderne komunikacije. Uključujući onu političku. Ko danas čita ponjave od političkih proklamacija?
Da skratim: “Ima nas” ne treba spasavati od tvitova i “tekstova intelektualaca”. Ne smetaju oni borbi/“borbi” – kako god da neko tu rabotu zamišljao.
“Ima nas” treba da bude svježa, moderna, prijemčiva i nadmoćna stvar – a ne ritualno ponavljanje da moramo ovo, ili da moramo ono. I da sve propade, i tako dalje, ako ne uradimo ovo ili ono, na vi čas!
Oburdaćemo, kažu. Tako je! I treba, moramo.
Ali. Oburdaćemo – ako budemo pametni. Oburdaćemo, ako budemo moderni.
Uspjećemo, dakle, ako budemo moderni. Tj. moderniji od onih koje smatramo počiniteljima crnogorskog državnog sunovrata.
Zato sada pišem tekst, da dokažem da nije pametno ni ono oko uzaludnosti daljeg pisanja tekstova. I pisanje je protest. A protesti bez pisanja i nisu baš moderni. Niti uspješni.
U sjećanje mi dolaze očeve šale u vezi Lenjinovog “Što da se radi?” Jer, to je sada glavno pitanje crnogorskog političkog trenutka.
“Da se radi!”, glasio je ispravan odgovor, po Vlahoviću senioru.
Da se radi – to je i danas odgovor. Jer nas ima.
Pa neko perom, a neko tvitom. A neko govorom. Ili prisustvom i podrškom. A može i vani, đe se inače slabo čujemo. Ko hoće da sluša i ko može da priča.
A i ćutanje može biti od koristi, iznenadili biste se da i to može.
Važno je da nas ima.
I da budemo pametniji i moderniji od situacije u koju nas guraju. Sujete i pizme nećemo pominjati. jer nisu vrijedne pomena, niti dostojne problema sa kojima se suočavamo.
+++
Poslije su prijatelji, pa onda i mediji, javili o čudnovato slici koja stiže sa već pominjanog četvrtog sprata Stejt Departmenta u Vašingtonu, sa onom pozadinom đe piše “Biro za evropske i evroazijske poslove”.
Bivšeg protjeranog ambasadora Srbije iz Crne Gore u Crnoj Gori bismo prepoznali i bez osmjeha.
A osmjeh je veliki, logično, jer je pored njega DAS Gabriel Eskobar – zamjenik pomoćnika državnog sekretara SAD zadužen za Balkan, Zapadni i nezapadni.
Komentarišem sa prijateljima kako bi sastanak ta dva džentlmena, što god da može biti razlog njihovom sastanku, bio sasvim prihvatljiv u današnjem svijetu.
Jedan gospodin je službovao u Beogradu, a i drugi. Jedan služi Beogradu, a za drugog ne bismo to željeli da kažemo. Ili obrnuto, da ne objašnjavamo na kojega mislimo ili ne mislimo.
Možda imaju poslova, a možda ih nemaju. Možda se – vrlo moguće – i od ranije poznaju, što takođe ne može biti problem.
Možda je susret polu-slučajan, prijateljski, nevezan za biznis i politiku. Pa je jednoga put nanio u Distrikt Kolumbiju, a drugi radi tu, te su se sreli. Logično.
Mogli smo i da ne saznamo za taj susret – kao da ga nije ni bilo. Izio vuk magarca, nikome ništa.
Ali, nije tako.
Imamo sliku aktuelnog visokog službenika vlade SAD sa bivšim ambasadorom Srbije u Crnoj Gori, sa tekstom/saopštenjem ovog drugog, da je on na sastanku bio po funkciji koju više nema i da je razgovarao sa američkim domaćinom o … političkoj situaciji u Crnoj Gori, o korupciji i bla-bla, bla-bla … Zabrinut lijevi gospodin za Crnu Goru, a i desni! Ili obrnuto!
I onda se pitam, dok napolju sipi dosadna kiša, da li smo mi to blesavi ili naivni, ili smo i blesavi i naivni, ili nešto gore od oboje, kada nam se događa da gledamo tu vrstu degradirajuće i uvrjedljive poruke, koju, slučajno (a ne može biti slučajno!) ili namjerno (a ne bi smjelo to da bude namjerno!), dobijamo iz glavnog grada Sjedinjenih Država.
A nemamo ministra vanjskih, niti, odavno, Ministarstvo, pa da neko tamo pozove sekretara Blinkena, ili da mu napiše notu, da traži objašnjenje. Ili da skrati procedure i pozove aktuelnu ambasadoricu, pa da preko te instance uputi to hitno pitanje.
Prijateljski i sa poštovanjem, naravno. Jer su odnosi SAD i Crne Gore veći i važniji i od lijevog i od desnog gospodina sa te slike.
A i tome sam već napisao tvit, koji neće pročitati ovi koji ne vole tvitove. Pohvala ludosti, rekoh. I još ponešto.
Parafraza tog čuvenog naslova čuvene knjige, koju sam davno odabrao za zbirku mojih najranijih tekstova, onih za “Monitor” iz herojskih ranih devedesetih, iz vremena kada sam, u funkciji građanina Crne Gore, sretao pok. ambasadora Vorena Zimermana, i u Podgorici i u Beogradu, mi sada zvuči još prikladnije – posebno sa naše, crnogorske strane gledano: Pohvala naivnosti.
“Pohvala” naše teške naivnosti.
