Miodrag Vlahović je u politici još iz omladinskih dana; bio je sekretar za spoljne poslove SSOJ, jedan od lidera Mirovnog pokreta i poslanik LSCG u Skupštini CG u prvoj polovini 90-ih; šef crnogorske diplomatije kad je 2006. Crna Gora obnovila nezavisnost i prvi njen ambasador u Vašingtonu. Nedavno ga je MVP CG razriješilo dužnosti ambasadora pri Svetoj Stolici i Suverenom Malteškom Redu uz obrazloženje/optužbu da je radio, kao i još sedam njegovih kolega, protiv interesa države! Zapravo, bila je to osveta nove Vlade i novog ministra za Vlahovićevo odbijanje da im "poljubi ruku" i prihvati ulogu promotera politike protiv koje se bori tri i po decenije.
Stoga je logično da intervju za NM počnemo Vlahovićevim viđenjem neočekivanih iskri u razmjeni saopštenja crnogorskog i srpskom ministarstva vanjskih djela, te ocjenom predsjednika Crne Gore Mila Đukanovića da se Srbija prema Crnoj Gori danas ponaša slično kao što je 90-ih prema Hrvatskoj i BiH.
MVP CG prošle je nedjelje uputilo nezamislivo oštro pismo Ministarstvu spoljnih poslova Srbije, u kojem protestuju zbog Vučićevog svojatanja građana CG srpske nacionalnosti i zbog vrijeđanja premijera Krivokapića i sa zvaničnih adresa u Beogradu. Otkud sad to i zašto, imajući u vidu ponizan odnos nove vlasti prema Srbiji?
Vlahović: Mislim da Vam se oštrina te komunikacije učinila. Nije tu bilo nikakve oštrine, a ni potrebnog nivoa diplomatske jezgrovitosti, a ni i elementarne pismenosti: “… Tamo piše, recimo: “Ne može bilo ko da se miješa, pa ni Republika Srbija …”. Valjda niko ne smije i ne može da se miješa, pa ni prijatelji iz Srbije …” Crna Gora je vazda imala pismene diplomate, čak i na nivou drugoga sekretara.
Ta je objava bila jedan samooptužujući i samoponižavajući pokušaj da se stvori privid kako, eto, MVP CG piše nešto srpskom Ministarstvu spoljnih poslova, kako bi reagovalo na, kako su kazali, “nešto što bi moglo biti shvaćeno kao miješanje u unutrašnje stvari Crne Gore”(?!). Tri četvrtine tog sočinjenija je posvećeno jalovoj odbrani lika i djela “uglednog profesora”, koji je, eto, i sadašnji crnogorski premijer, a samo posljednja dva pasusa se odnose na apsolutno neprihvatljive izjave predsjednika Srbije.
Iz Beograda je promptno stigao odgovor koji samo potvrđuje što zvanična Srbija misli Crnoj Gori.
Vazali u Crnoj Gori na to nemaju što da odgovore - niti će - jer oni isto to misle! To, zapravo, i govore. Istina - ne tako otvoreno i potcjenjivački kao g. Vučić, ali oni to isto misle i osjećaju. Ugroženi su, vrlo i oduvijek, građani su drugog reda, marginalizovani i potlačeni.
Apsurdno i smiješno, zar ne? Na to je spala crnogorska “diplomatija”, u ovoj “bilo ko” fazi.
Predsjednik Đukanović prošlog je petka kazao da "odnos Srbije prema CG neodoljivo liči na odnos Srbije prema susjednim državama devedesetih godina pod plaštom odbrane prava srpskog naroda"! Dijelite li takav stav?
Vlahović: Pa naravno.
Jasno je da se u Beogradu mnogima čini kako je dovoljno prošlo od svih poraza i gubitaka i da velikosrpski nacionalizam ima opet šansu da pokuša ono što će ga opet odvesti u poraze i u nove gubitke. Koliko bi to sve nas koštalo - drugo je pitanje.
Retorička i propagandna matrica nije promijenjena, ali je, u međuvremenu, u odnosu na nesrećne i tragične devedesete, uticaj elektronskih medija i interneta toliko narastao, da dugogodišnje ciljano i fokusirano “zračenje” svih zemalja u regionu daje rezultate. Dobro plaćeni lobisti, pomoć sa ruske strane, ogroman sinhronizovani napor platformi, portala, tabloida i svih oblika lažnih vijesti stvaraju sliku i utisak koji odgovara osnovnoj laži te ideologije: ukoliko ne dominiraju, Srbi su ugroženi.
Bilo bi zlo i naopako ukoliko je Srbiji i njenim političkim, vjerskim, bezbjednosnim i obavještajnim elitama neophodan još jedan istorijski poraz - kako bi se Balkan konačno smirio.
Cijeloj situaciji je vrlo pomogla prethodna američka administracija, kao i čitav niz evropskih problema, manjih i većih kriza.
Postoji li u EU i SAD jasna svijest o politici Aleksandra Vučića prema susjedima?
Vlahović: Zavisi koga tamo o tome pitate.
Varheljija ili Blinkena, na primjer?
Vlahović: Ja bih prije pitao državnog sekretara Blinkena. Ne samo što bolje znam nekadašnjeg šefa kabineta ondašnjeg potpredsjednika Bajdena, iz vremena kada smo, početkom 2010, pripremali posjetu tadašnjeg premijera Đukanovića Vašingtonu. To je bila izvanredna posjeta, a susret u Ruzvelt sobi Bijele kuće jedan od važnijih razgovora za našu zemlju. Tako da sam siguran da nova američka administracija vrlo dobro zna o čemu se radi.
Utisak je da je Beograd jako uspješno Zapadu "prodao" priču o "mini Šengenu"? Da je maskom ekonomskog povezivanja regiona uspio da na svim ključnim zapadnim adresama sakrije velikodržavni projekat "Srpski svet"? Da li je zaista tako i, ako jeste, kako mu je to pošlo za rukom?
Vlahović: Ne bih rekao da se o tome radi.
Stvari su, ipak, jednostavne: niko razuman nije protiv uklanjanja, do mogućeg i korisnog nivoa - mogućeg i korisnog za sve zemlje regiona, jasno - svih nepotrebnih barijera i prepreka za bolju i efikasniju ekonomsku i drugu komunikaciju i saradnju na Zapadnom Balkanu.
Ono što je bio principijelni stav Crne Gore mi se čini najboljim razumijevanjem benigne verzije te ideje: ništa, pa ni “mini-Šengen”, bez obzira ko ga predlaže i promoviše, ne treba da bude surogat za punu integraciju regiona u Evropsku Uniju. Nema zamjene za članstvo u EU, a posebno ne kroz nejasne formacije i regionalne skupove kojima je predvodnik i lider ona zemlja koja je, u ovom trenutku, najdalje od Brisela.
Vaši čitaoci će mi, nadam se, povjerovati ako kažem da pripadam onima koji bi voljeli da je zemlja Srbija na samom pragu EU. Mnogi naši zajednički i pojedinačni problemi bi, u tom scenariju, bili eliminisani, ili bar svedeni na mjeru podnošljivog i zanemarljivog.
Ovako, “mini-Šengen” me podsjeća na jedan stari disput između tadašnjeg srpskog predsjednika Tadića i crnogorskog šefa diplomatije Vlahovića. Tadić je, bila je 2005. godina, izjavio da je, parafraziram, “poznato da Crna Gora ne može biti dio Evrope prije Srbije”, na što sam morao da odgovorim kako “je jasno da Srbija ne može ući u EU prije Kosova”. Možda je trebalo da kažem “prije priznanja nezavisnosti Kosova” …
Za prozapadni, građanski orijentisan dio crnogorskog društva frustrirajući je muk EU i SAD na razaranje multikulturnog karaktera CG, na njenu desekularizaciju i pretvaranje u pravoslavnu džamahiriju, koloniju Moskve i Beograda. Čak ni otvoreni teror nad manjinskim narodima u Beranama i Pljevljima nije bio dovoljan razlog da se EU i SAD ozbiljnije oglase!? Imate li objašnjenje?
Vlahović: Imam i nemam, zavisi od prostora, ali i od svrsishodnosti da direktno i bez neophodne zadrške kritikujemo američke i evropske prijatelje u ovom trenutku.
Dakle, ukratko: sasvim je jasno da svi relevantni i odgovorni subjekti - diplomate, ljudi iz obavještajno-bezbjednosnog sektora, pa i značajni dio stručne javnosti, na prekomorskim i evropskim adresama - vidi i zna što se kod nas dešava.
Drugo je pitanje da li će i kako će, tj. kako bi mogli i kako bi trebalo da reaguju na razgradnju i temeljno ugrožavanje multikulturne i građanske strukture crnogorskog društva i na razvaljivanje kapaciteta naše države.
Ipak sam od onih koji smatraju da je to, prevashodno i dominantno, naš, crnogorski problem. Treba da pokažemo da većina od 41 naprama 40 nije smrtna presuda osnovnim vrijednostima, pozitivnoj tradiciji i kapacitetima crnogorske zajednice i crnogorske države.
Naravno, kada pročitate neki tekst - makar znali da je on naručen i plaćen - kako su, recimo, u Crnoj Gori “ugroženi hrišćani”, a i takve smo nesuvislosti bili prinuđeni da čitamo - onda vam padaju na pamet razni koloritni i egzotični crnogorski izrazi.
No, svakom ko živi u CG ne može promaći da građanski revolt raste zbog brutalnog ponižavanja državnog dostojanstva, izrugivanja sa državnim simbolima, otvorene asimilacije Crnogoraca i otimanja crnogorskog istorijskog i kulturnog nasljeđa. Ta energija očigledno eskalira, plašite li se da može da eksplodira?
Vlahović: Nema što da se plašimo. Oni koji udaraju na Crnu Goru i na naše najljepše i najdragocjenije vrijednosti, treba da znaju da je granica, u mnogim aspektima, u mnogim stvarima, već pređena.
Siguran sam da imamo i znanja, i mudrosti i energije, da sami riješimo naše probleme.
Uz to, osnovne karakteristike nove vlasti su neznanje i bezobzirnost. To im nijesu dobri saveznici ukoliko žele da njihovo vladanje Crnom Gorom bude nešto više od, recimo, devetomjesečne ili jednogodišnje mučne epizode, koja će se pamtiti po njihovom pokušaju da brutalno zbrišu sve normalno, civilizovano, građansko i demokratsko u našoj zemlji.
Partijama bivše vlasti, pogotovo DPS, zamjera se manjak proaktivnosti, sporo navikavanje na opozicioni status... Vaš utisak?
Vlahović: Moj je utisak da je to ispravan utisak.
Drago mi je što u crnogorskom Parlamentu ima mnogo novih, mladih ljudi, ne samo u najvećoj partiji aktuelne opozicije, već u svim opozicionim strankama. To je budućnost Crne Gore.
Poznati ste kao zagovornik vlade u sjenci. Zašto?
Vlahović: Zato što kuknjava i lelekanje u ovim stvarima ne pomažu. Nestručnoj i osionoj vlasti treba suprotstaviti, jasno i javno, kompetentne ljude. Čiji će svakodnevni angažman pokazati da Crna Gora ima alternativu i bolju opciju od ove šarade kojoj prisustvujemo. To bi i naši inostrani partneri pozdravili - čak i ovi koji sada ćute i izbjegavaju da javno reaguju na onespokojavajuča dešavanja i trendove u najmanjoj balkanskoj zemlji.
Da ne zaboravim: ne vidim sebe u toj vladi u sjenci - da ne bude zabune i krivog tumačenja. Već sam najstariji Vlahović u posljednjih šest koljena naše porodice, pa nije red, niti nam je potrebno, da najstariji budu u prvim redovima … Malo se šalim, ali sam i vrlo ozbiljan. Crnoj Gori je potrebna nova generacija modernih, obrazovanih i hrabrih Crnogoraca. Jasno - mislim na Crnogorce svih vjera i nacija, a ne samo na etničke Crnogorce.
Tu vladu treba da čine sve opozicione parlamentarne partije, plus Hrvatska građanska inicijativa (HGI), koja je, iz relativno poznatih razloga ovoga puta ostala van Parlamenta.
Svi smo u Crnoj Gori zajedno, svi jednaki i svi svoji na svome - i to treba da bude osnovna poruka vlade u sjenci. I da nema Crne Gore bez Crnogoraca, naravno. To su dva stuba Crne Gore, “gledajući dolje niz drumove”.
Ima li ta ideja odjeka unutar parlamentarne opozicije?
Vlahović: Taj je eho sada slabašan, ali sam ja poznat kao neko koji je među onima što prvi kukuriču i “trče pred rudu”. Poslije se sve to pokaže ispravno, pa će biti i ovoga puta … Nećete mi uzeti za zlo ovu polu-šalu, nadam se. Ali, imao bih da Vam pokažem i poneki dokument i tekst na teme koje, u tom smislu, sliče današnjoj situaciji, pa i ovojvezano za koncepciju opozicionog djelovanja.
Kako stoje akcije "Srpskog sveta" unutar geostrateških silnica? I, kako u tom kontekstu vidite šanse Crne Gore da sačuva svoju istinsku suverenost, građanski i sekularni karakter i prozspadni kurs?
Vlahović: Nije finale te (auto)destruktivne ideje sporno, nego šteta koju će taj naum proizvesti, kako u Srbiji, tako i u njenom okruženju. To je neizbježno. To je problem i te izjave predsjednika Vučića, koji i crnogorske građane smatra svojim stadom i koje je spreman da ih “štiti”. Jadno je to, ma koliko “moćno” zvučalo.
Srpski svet je, dakle, istorijski ćor-sokak. Mada, mislim da je engleska riječ za to mnogo konkretnija od ove starinske, turske. Englezi to reču: “dead-end”. Mrtvi je to kraj i završetak, kako god da okrenete.
Koliko ćemo se svi namučiti i koliko ćemo još naših života i istorije zbog toga uzaludno potrošiti i izgubiti - viđećemo. Crnogorska istorija se tu neće završiti. Crnogorska nezavisnost je ireverzibilni, nepovratni proces.
Sadašnji udari na nju su posljednji trzaj velikosprskog projekta. Tu uključujem i cijelu situaciju u vezi crnogorske pravoslavne crkve. Naša crkva je naša crkva, jedina i neponištiva. Istina je neporeciva. Imate sve dokumente, svi su na ćirilici, jasni i nesporni.
Izgleda je moralo biti gore - da bi bilo bolje, poslije. Neuništiva je crnogorska ideja i crnogorska država.
Sva je prilika da će vlada Zdravka Krivokapića ipak potpisati Temeljni ugovor sa SPC - poslije mnogih obrta, nepoznanica i natezanja ko i gdje treba da potpište taj akt. Što nam o tome možete reći?
Vlahović: Tu postoji mnogo problema - i pravnih i političkih.
Niko iz SPC (zvanični Beograd, Patrijaršija, Patrijarh) nema pravo da to potpiše. To bi, onda, bio akt međunarodnog prava, koji bi, po jasnom ustavnom pravilu, bio “stariji” od ovog izmijenjenog crnogorskog Zakona.
Na Cetinju sam, nedavno, rekao prijateljima: možda je najbolje za Crnu Goru da aktuelna vlast i zaista potpiše to sa nekim iz Beograda. Tako će biti bjelodano jasno da je srpska crkva to što joj ime kaže - da je crkva druge države. To će biti ništavi pravni akt, koji ne može steći pravnu snagu. Takav “temeljni ugovor” će biti temeljita obmana i prevara, koju ćemo bez muke ukinuti, u prvom raspoloživom momentu. Niko ne može Crnogorcima oduzeti naše manastire i crkve, kako god da neki Crnogorci sebe zovu.
Ukoliko, pak, Temeljni ugovor potpiše neko iz Mitropolije, na primjer g. Mićović, onda taj dvostrani pravni akt mora biti saglasan postojećem Zakonu o slobodi vjeroispovijesti. I u tom grmenu leži zec: to nije dovoljno srpskoj vlasti i srpskoj crkvi. Oni, kako se to kaže na crnogorskom, pregone, i to teško pregone - ništa im nije dovoljno, nemaju ni granica, ni obzira. Takva politika se završava neslavno.
Ako nekome ove riječi zvuče kao samoohrabrivanje i pretjerano optimistične - bože moj. Vrijeme je majstorsko rešeto.
Bili ste u prvoj grupi crnogorskih ambasadora koje je nova vlast, uz dosta muke i poslije gotovo tromjesečne kampanje preko njima lojalnih medija, uspjela da opozove. Kako Vam se to sve sada sada čini?
Vlahović: Upravo pišem tekst - u okviru moje kolumne u “Pobjedi” koja se zove “Diplomatska pošta” - o diplomatiji nove vlasti. Mislim da će naslov biti “Non-diplomatija”. To je kao ovi “non-pejperi” - vidi se što piše, ali možemo samo da nagađamo ko je autor, tj. autori. Tako vam je i sa sadašnjom diplomatijom crnogorskog imena u nazivu, a ko zna čije ruke u definisanju poteza, stavova i izjava.
A o dešavanjima o periodu koji pominjete - prvo ću objaviti moju zbirku tekstova u posljednje tri i po godine - “Nevjernik pri Svetoj Stolici”, pa tek onda o tome. Imam puno sačuvanog materijala, pa će “Nevjernik …”, drugi dio, možda, jednog dana, biti korisno štivo budućim crnogorskim diplomatama.
