Život i književno djelo Čeda Vulevića dominantno je obilježeno iskustvom čovjeka koji je preživio logorska stradanja i patnje na Golom otoku. Kao istinski umjetnik, osvježavajući najbolnija śećanja, pokušavao je saopštiti neizrečivu stvarnost atmosfere u kojoj je smrt svakodnevna pojava. Suočavajući se s sopstvenom tragedijom, ne bježeći od istine, ne bojeći se zla, prenio je svoje životno iskustvo na njemu svojstven umjetnički način, stvorivši vrijedna književna djela i ostavivši neizbrisiv trag u crnogorskoj književnosti.
Rođen je u Trešnjevu kod Andrijevice 1927. godine. Učestvuje u Trinaestojulskom ustanku, postaje član SKOJ-a, zatim i KPJ-a. Nakon rata završava Višu novinarsko-diplomatsku školu u Beogradu. Objavljuje svoje prve priče u tadašnjim časopisima. Zbog Rezolucije Informbiroa uhapšen je i deportovan na Goli otok, đe provodi dvije godine. Nakon napuštanja logora radi kao fizički radnik a zatim obavlja niz istaknutih kulturnih funkcija, predśednika Republičkog fonda za kulturu i formira preduzeće za proizvodnju i distribuciju filmova Filmski studio Titograd u kojem je imenovan za direktora.
Na slobodi ostao je vjeran pozivu pisca, imajući iza sebe iskustvo s Golog otoka, jedno traumatično „nadahnuće“. Završava rukopis, odnosno zbirku priča s logorskom tematikom koja nestaje iz doma njegovih roditelja kao jasno upozorenje da se suzdrži od te tematike. Međutim, ostaje dosljedan unutrašnjem porivu i objavljuje roman Povratak predaka u izdanju Slova ljubve iz Beograda, u kojem su primjetne rječite reminiscencije na Goli otok. Nakon sudske presude u kojoj je roman proglašen pamfletom koji će „štetno uticati na omladinu zbog njenog crnog pesimizma“ cijeli tiraž će biti spaljen u dvorištu izdavačke kuće. Postao je autor prvog sudski zabranjenog romana o Golom otoku, optužen za protivnarodno djelovanje, primoran da podnese ostavku na mjesto direktora Filmskog centra i ostalih funkcija i oduzimaju mu se putne isprave.
Romanom Povratak predaka u kojem se iščitava stvarnost logora đe čovjek neprestano obitava na rubu ponora, lišen svakog smisla, Vulević nam otvara svoj svijet crne mašte u kojoj dominira figura smrti. Isti ton i atmosfera vlada i u romanu Dušmani, koji je objavljen kod privatnog izdavača Slobodana Mašića, i romanu Vanredne linije, u izdanju Književnih novina iz Beograda, za koji 1991. godine dobija Trinaestojulsku nagradu. Ciklusom ova tri romana završava prvu fazu svog stvaralašva posvećenu smrti i propasti, s tragičnim elementima koji su izraz njegovog unutrašnjeg iskustva uz razbuktavanje imaginacije koja mu je svojstvena.
Novoj fazi stvaranja u kojoj su dešavanja poglavito smještena u Crnoj Gori okreće se prošlosti, istorijskoj perspektivi s romanom Makarije ot Črnie Gori problematizujući jedan od nezaobilaznih trenutaka u istoriji Crne Gore, u kojem romansira sudbinu štampara Makarija i umjetnost pečatanja knjiga. Roman objavljuje u godini proslave petstote godišnjice Oktoiha i Crnojevića štamparije, kao glas protivljenja tadašnjoj duhovnoj klimi koja je dominirala u Crnoj Gori. Roman prati melanholična snovidna atmosfera poetske razigranosti u kojoj se prepliću vjerodostojni s fantastičnim prizorima i događajima. U njegovom posljednjem romanu Ogrtač boje mirte dolazi do raspirivanja mašte, oniričke svarnosti oplemenjene uzvišenošću i snovima kojima se zatvara jedan autentični životni i umjetnički poduhvat. Objavljuje i tri zbirke priča Bertine partitude, Prtljag snova, i posthumno, Nalet bočnih vjetrova u kojima se kombinuje fantazija i stvarnost s primjesama izvjesne životne ironije u kojoj su prošlost i sadašnjost u dubokom dosluhu.
Čedo Vulević je svoje životno putovanje završio 2006. godine u Trešnjevu, u rodnoj kući, ostavši dosljedan sebi i svom književnom stvaralaštvu, bez obzira na mnoga proganjanja koja je doživio. Čitanjem njegovih djela ośećamo da se svakoj svojoj knjizi potpuno predavao, a ako znamo i tematiku koju je obrađivao, možemo samo pretpostaviti koliko je bio bolan proces stvaranja.
