Svi koji su poznavali Dragana znali su kako tih 66 godina djeluju relativno i rasterećno za nekoga ko živi zdravo, organizovano, za nekoga ko je ,,i dalje u patikama“.
Dragan je bio plejmejker i kapiten Budućnosti ali isto tako i plejmejker svoga života u kojem su sve organizovane akcije i „napada“ i „odbrane“ bile dovoljno puta uvježbane i u pravom trenutku postavljene...
U hronologiji važnih crnogorskih košarkaških godina, svoje istaknuto mjesto zauzima i 1976. godina, kada su braća Dragan i Duško Ivanović, rodno Bijelo Polje zamijenili Titogradom a dres Jedinstva dresom Budućnosti. Tako je nastao jedan od ugaonih temelja razvoja i utemeljenja Budućnosti ali i crnogorske košarke koji se zvao – braća Ivanović. Znao je Dragan da komentariše da svako ko na terenu ima dvojicu braće, ima na neki način igrača više. I kod fudbalske „jedanaestorice“ a tek kod košarkaške „petorke“...
Sezone braće Ivanović zajedno sa Antićem, Rakočevićem, Bojanićem, Vujačićem, Garićem, Đurovićem, Milatovićem, Šćepanović, Šutulovićem, kasnije mladim Paspaljem i ostalima bile su sezone kada je prvoligaška titogradska košarka, u tada najjačoj klupskoj ligi Evrope, počinjala da bude navika. Bilo je sezona grčevite borbe za opstanak gdje se Prva liga „čuvala“ u posljednjoj utakmici ali i trećeg mjesta i plasmana u Kup Radivoja Koraća...
Sve teške i važne sezone i utakmice, imale su dvije konstante – punu i uzavrelu „Moraču“ i smirenog kapitena i pleja Dragana Ivanovića. Dragan je donosio ono što je nekada najpotrebnije groznici košarkaške igre – smirenost i sigurnost. Njegov karakter i samopouzdanje, nastali pravilom da treninga nikada nije dosta, imali su moć da tu sigurnost prenesu na saigrače, na trenera, na publiku. Znalo se da će najviše lopti „potrošiti“ i to nakon Draganovih asistencija, Duško, Poli, Nikola, Paljo ali isto tako se znalo da će košarkaška inteligencija kapitena naći put do pobjede i kada šuteri zastanu.
Doživljavali smo ga kao čovjeka, košarkaša, trenera, organizatora koji uvijek ima i nalazi rješenje. Bio je daleko od ponekada naviknute improvizacije okruženja. Oslanjao se na svoj rad, struku, obrazovanje, porodičnu tradiciju. Nametao je svoja pravila kojim je uvijek davao više nego što je tražio. Precizno, tačno ali i razumljivo i solidarno kada treba...
Odgovornost kapitena je uspješno prenosio i u obavezama nakon završetka igračke karijere. I u omladinskom pogonu Budućnosti i na klupi Ibona i u svom KK Morača i naravno u Ministarstvu sporta đe je bio pravnički zastupnik svih klubova kojima je trebao pravni savjet i usmjerenje...
Košarka je taman pola vijeka u Draganu Ivanoviću imala organizovanog, odanog zaljubljenika. Njegova zaostavština će i dalje „odskakati“ košarkaškim parketima. Zdravo lice, komanda pogledom i asistencija u pravom trenutku...
I onda kapitenski – ajmo da branimo...
I odbranio je sve. Traje i čuje se ono njegovo, učestalo plejmejkersko „spuštanje“ lopte. Taj zvuk lopte kao glas istorije i kao potvrda trajanja jedinstvenog tandema košarke i ljudskosti – braće Ivanović.
