Kako je svijet nakon pojave vakcina protiv Covid-19 počeo da se otvara, za neke od nas, u Los Anđelesu pogođenom pandemijom, povratak u restorane, plesne klubove, barove ili pozorišta bio je na vrhu mnogih lista želja. Ali na vrhu moje bio je povratak u tržne centre.
Nedostajali su mi razgledanje i kupovina, lutanje po omiljenim prodavnicama i buticima bez konkretnog plana, dodirivanje lepršavih bluza na vješalicama, preturanje torbica na rasprodaji, udisanje mirisa nove kreme za tijelo na sektoru za kozmetiku, mjerkajući da li da je kupim ili ne. Ta životna navika kupovine uspavala se tokom pandemije Covid-19, ali sam mislila da će se probuditi. Iako sam uvijek bio nejasno kritična prema toj nemarnosti, nikada se nijesam mogla osloboditi te navike. To je bilo nešto u šta sam zamišljala da ću se vratiti.
Ali dogodilo se nešto nevjerovatno: shvatila sam da više ne želim da kupujem. Iako sam vakcinisana i sada mogu ponovo da šetam hodnicima tržnog centra (s maskom, u skladu sa najnovijim smjernicama, otkako se broj slučajeva zaraze ponovo povećava), nemam motiva da ponovo odem u razgledanje. U početku sam to pripisivala dugotrajnom uzdržavanju da budem u zatvorenom i među gomilom ljudi – mamurluk od moje Covid paranoje (pa i nije samo paranoja u pitanju, s obzirom na novi delta soj). Ali baš i nije to u pitanju.
Novi pogled na prodavnice
Više od godinu bez takve kupovine donijelo je potpuno novi pogled na prodavnice i prirodu moje vezanosti za njih. Jednostavno rečeno, uzbuđenje lova koji je nekada bio sastavni dio mog života je nestalo. To je kao da ste neočekivano izgubili višak kilograma, a da nijeste to ni pokušavali ili vam nije jasno zašto ste ih izgubili – mistifikujuće, ali nesumnjivo oslobađajuće.
Mari Kondo, doajenka oslobađanja od nepotrebnih stvari, pozdravila bi moju evoluciju. To bi učinio i Džejms B. Mekinon, aktivista protiv prekomjerne potrošnje i autor knjige „Dan kada svijet prestaje da kupuje“. U nedavnom članku, gospodin Mekinon nas poziva da se odupremo pozivima na „oporavak vođen potrošnjom“ nakon popuštanja pandemije, ističući da je prevelika potrošnja „nadmašila prenaseljenost kao najveći pokretač naše ekološke krize“.
Gospodin Mekinon vidi neku nadu u oslobađanju naših navika punjenja ormara, lažne prodaje i lova.
„Ne samo da znamo da naša potrošnja ima ogromnu cijenu po životnu sredinu. Pandemija nam je takođe omogućila pauzu da razmislimo o tome šta želimo od potrošačke kulture i bez čega možemo srećno da živimo“, napisao je on.
Gledajući unazad, počinjem da shvatam kako mi se to dogodilo. Tokom pandemije, kad god sam bila u iskušenju da odem do bilo koje prodavnice koja nije samoposluga, pitala sam se: da li je vrijedno rizika? Odgovor je uvijek bio ne. Kako se Covid opasnost za mene smanjivala, pitanje je preraslo u: Da li je vrijedno mog vremena? I dalje ne. Tada sam se nekako uvjerila da kupovina bez ikakve stvarne potrebe za stvarima koje mogu da kupim predstavlja svoju vrstu cijene, jer mi uzima ono najdragocjenije što imam – vrijeme. To definitivno nije cijena koju vrijedi platiti.
Onlajn kupovina
Još jedno iskustvo koje me je dovelo u ovaj novi prosvijetljeni prostor, ironično, je kupovina putem interneta. U vremenu prije pandemije se tome gotovo nikad nijesam prepustila. Lišeno svih taktilnih i društvenih stimulacija ličnog potrošačkog iskustva, punjenje moje „korpe za kupovinu“ putem interneta djelovalo je depresivno.
Ali prošlog ljeta sam popustila. Onlajn kupovina pružala je određena zadovoljstva. Naručivanje stvari sa ekrana bilo je poput slanja božićnih poklona kojima se radujete dok ih odmotavate. Ali zadovoljstvo je bilo prolazno. Proces mi je ukazao na to koliko sam stvari spremna da kupim samo da bih se zabavila – da bih izgubila vrijeme. Svaka ispražnjena kutija pošiljke koju sam ubacivala u kantu za reciklažu bila je opterećena izvjesnom grižom savjesti i, iako to tada nijesam znala, svaka mi je pomogla da izgradim svoju odlučnost da se oslobodim energičnog ciklusa nabavke.
Naručivanje stvari sa ekrana bilo je poput slanja božićnih poklona kojima se radujete dok ih odmotavate. Ali zadovoljstvo je bilo prolazno
Otkriće da mogu da održim tu odlučnost pružilo mi je zadovoljstvo. Ali i dalje zbog toga osjećam nelagodu. Šta ću da radim sa onim vremenom koje sam nekad trošila na kupovinu? Odakle će sada doći dopaminski udarac u pronalaženju savršenih farmerki sa 75 odsto popusta? Bez rutinskog poniranja na tržišta unutar mog svijeta, da li ću i dalje pripadati svijetu? Šta ću učiniti ako ne „pripremim lice za susret s drugim licima“, kako je T.S. Eliotov Alfred Prufrok rekao?
Istina, takva kupovina je bila nepromišljena, ali tumaranje koje je zahtijevala bilo je dragocjeno. Ono me je dovelo u slučajan kontakt sa ljudima, stavovima, razgovorima, trendovima, osjećanjima u vazduhu. Sve me ovo informisalo, ubacilo me u razmišljanje i mjerenje prema sebi. Cijena mog novog prosvijetljenog stanja bez kupovine je to što se osjećam manje definisano. Nijesam baš sigurna ko sam.
Ali možda je to prikladno za ovaj trenutak. Sama zemlja prolazi kroz veliku promjenu, opasno nesigurna šta jeste i šta želi. Tok i društveni preokreti 2020. godine nastavili su se i 2021, svakim danom sa sve većim razvojem. Ovo je možda najveći razlog zašto je kupovina izgubila sjaj: rasijanost koja je bila tako prijatna i podmlađujuća, da ne kažem tako suštinski američka, sada se osjeća kao nešto potpuno suvišno. Nešto pogrešno.
Korak ka velikom pomaku
Tržišni analitičari kažu da se Amerikanci vraćaju udobnosti kupovine u tržnim centrima i drugim prodavnicama. Ali mnogi od nas takođe osjećaju hitnu potrebu da prate sve što se dešava, da povežu tačke aktuelnih događaja od jednog dana do sljedećeg, čak i sat do slijedećeg. U kontekstu egzistencijalne krize ove nacije, kupovina sve više liči na pokušaj ignorisanja i zaborava. Drugim riječima, sve više liči na ono što je oduvijek i bila.
I dalje kupujem stvari koje su mi zaista potrebne za opstanak ili udobnost. Ali moja kupovina je sada daleko fokusiranija i namjernija – na primjer, ja biram firme u svom susjedstvu u vlasništvu crnaca. Umjesto da satima lutam po prodavnicama i izlazim iz njih tražeći povoljnosti koje bih slučajno otkrila, odlazim na određena mjesta znajući tačno zašto sam tamo i šta želim da kupim.
Ovo angažovanje u ekonomskom životu moje zajednice je na svoj način prijatno, pa čak i zabavno – kada dobijem ono što mi treba od trgovca koji cijeni posao, želim da otplešem pobjednički ples.
Ipak, nelagodnost i dalje postoji. Jasno mi je da više želim napredak nego što želim stvari – promjenu za koju mislim da će trajati. Ali sama po sebi moja odluka da kupim manje ne rješava ništa, barem ne velike stvari koje je potrebno riješiti.
To je, međutim, dokaz da je pozitivna promjena izvodljiva, čak i za aktivnosti koje su toliko fundamentalne u našim životima da ne mislimo na njih. Veliki pomaci će nastaviti da se dešavaju – od rasizma do antirasizma, od demokratije na autopilotu do demokratije u opasnosti. U tom kontekstu, odustajanje od odlaska u tržne centre izgleda kao mali pomak. A to je početak.
* * * * *
Autorka Erin Obri Kaplan predaje pisanje na Univerzitetu Antiohija u Los Anđelesu i autorka je knjige „Crni razgovori, plave misli i hod obojenom linijom“
