U Crnoj Gori je 13. jula buknuo sveopšti narodni ustanak. Po tome se razlikuje ustanak u Crnoj Gori od razvitka borbe u ostalim krajevima. Crnogorski narod ustao je kao jedan, ne misleći kolike će biti žrtve, jer je bio spreman da ih daje. Ustao je zbog toga što je više volio da se sa oružjem bori i da izgine ako je potrebno u toj borbi nego da poklekne pred mrskim okupatorima – rekao je predsjednik Jugoslavije Josip Broz Tito 13. jula 1946. godine na velikom mitingu pred zgradom Narodnog muzeja na Cetinju. Proslavi pete godišnjice Trinaestojulskog ustanka, objavljeno je u Pobjedi, prisustvovalo je više od 15.000 ljudi, koji su često prekidali maršala Jugoslavije radosnim i oduševljenim poklicima, pjesmom i frenetičnim aplauzima.
Na velikom mitingu govorio je i predsjednik Vlade Narodne Republike Crne Gore Blažo Jovanović, naglasivši da se narod digao na ustanak protiv mrskih fašističkih okupatora i protiv domaćih izdajnika.
– Trinaesti juli je najbolji dokaz da crnogorski narod nije htio da robuje, da crnogorski narod nije bio pobijeđen iako su umarširale fašističke trupe u našu zemlju. To je dokaz da crnogorski narod bezgranično voli slobodu i nezavisnost i da mrzi osvajače i sve neprijatelje, makar kako se oni zvali. U ovoj borbi, najtežoj do sada, naš narod je iskrvario i izgubio veliki broj najboljih sinova i kćeri, a ako su se ikad isplatile u istoriji naših naroda žrtve koje smo dali, isplatile su se u ovoj borbi, u kojoj su izvojevane velike i vječne tekovine, u kojoj je ostvaren san našeg naroda i svih naroda Jugoslavije, a to je stvaranje nenarušivog bratstva i jedinstva naših naroda – rekao je Jovanović.
Osim te, centralne proslave, petogodišnjica velikog datuma obilježena je u više crnogorskih gradova.
1951.
Svečana proslava prve decenije Trinaestojulskog ustanka organizovana je u Titogradu, na velikom mitingu govorio je jugoslovenski predsjednik Tito, a, kako je objavila Pobjeda na naslovnoj strani, ,,oko 40.000 lica oduševljeno je pozdravilo vođu i učitelja naših naroda“.
– Crnogorski narod je u toku oslobodilačke borbe dao nebrojene žrtve, a njihovi sinovi i kćeri činili su velika herojstva. Skoro djeca, crnogorski mladići i djevojke prošli su neprekidnim borbama skoro sve djelove naše zemlje, noseći ideju bratstva i jedinstva. Ja nikada neću zaboraviti sinove crnogorskog naroda kad su zajedno s proleterskim brigadama sinova Srbije i drugih prelazili u Bosnu skoro bosi i gladni, ali sa izrazom radosti na licu i spremni na najveće žrtve. Sjećam ih se kad su ginuli na Sutjesci i kad su valovi te rijeke nosili mladiće i djevojke, pokopavajući ih u svojoj utrobi. To su bili veliki dani na koje crnogorski narod ne može i ne smije nikad da zaboravi – poručio je drug Tito govoreći na veličanstvenoj proslavi pred 40.000 ljudi.
Trinaestojulska svečanost donijela je praznični dekor i raspoloženje Titogradu. Bili su puni Trg Ivana Milutinovića i okolne ulice, od zore su stizale grupe seljaka iz okoline. Pobjeda je objavila da je grad bio obučen u zastave, ćilime, slike i transparente, obasjan svjetlošću stotina sijalica. Stiskale su se snažno ruke prijatelja i grlili odavno neviđeni drugovi. U tekstu se podsjeća da je Tito bio prije pet godina u tek od ruševina raskrčenoj Podgorici i baš za taj njegov prvi dolazak građani su vezali promjenu imena svoga grada. Rekli su: Na ovim ruševinama podizaćemo novi Titovgrad, a te davne 1951. pjevali su: Titograd se sad ponosi, što Titovo ime nosi“.
I naš list, u to doba Organ Narodnog fronta Crne Gore koji je izlazio na Cetinju, posebnim prilozima, ratnim svjedočanstvima, književnim tekstovima, esejima i poezijom bogato je obilježio prvu deceniju otkad je pukla prva ustanička puška u Virpazaru.
U susret jubileju, na naslovnoj strani objavljen je veoma nadahnuti tekst Mila Jovićevića.
– Crnogorski narod je u svojoj slavnoj prošlosti vodio mnoge bitke za odbranu svoje nezavisnosti i slobode, ali je u julskim danima on znao da ulazi u bitku koja se po mnogo čemu razlikuje od svih koje je do tada vodio. U svojoj prošlosti on se borio sa mnogim osvajačima, ali i pored natčovječanskih žrtava njegove osnovne težnje ostajale su i dalje neostvarene: nacionalna nezavisnost nije bila obezbijeđena, bratstvo i jedinstvo sa ostalim narodima Jugoslavije nije bilo ostvareno, nije bilo moguće ostvariti njegove slobodarske i demokratske težnje, ostajao je i dalje težak život, pun siromaštva i nemaštine.
U julskim danima crnogorski narod bio je svjestan da ulazi u sudbonosnu bitku, u bitku za konačno ostvarenje tih najplemenitijih težnji i najviših ciljeva. Poraženi su okupatori i domaći izdajnici, naša nacionalna nezavisnost obezbijeđena je jednom za svagda, nacionalno ugnjetavanje otišlo je u nepovrat i ostvareno je bratstvo i jedinstvo naroda Jugoslavije – napisao je Jovićević.
1961.
Povodom proslave dvadesetogodišnjice ustanka, u Nikšiću je održan veliki zbor kome je prisustvovalo više od 15.000 građana. Govoreći o prvim ustaničkim akcijama u Crnoj Gori, predsjednik Narodne skupštine Crne Gore Blažo Jovanović naglasio je da su velike žrtve koje su dali naši narodi u toku NOB-a.
– U toj borbi pali su najbolji sinovi i kćeri naših naroda, pa i crnogorskog naroda. Prolivena je krv najplemenitijih i najhumanijih, onih koji su duboko osjećali patnje i stradanja svoga naroda, onih koji su bili spremni da daju i ono što je bilo najviše, da daju svoje živote, da bi mi danas, a posebno mlađe generacije, živjeli bolje i srećnije. I to kad je mirovala cijela Evropa – istakao je Jovanović.
1971.
Veselin Đuranović govorio je u ime Centralnog komiteta SK Crne Gore i Republičkog odbora za proslavu 30-godišnjice oružanog ustanka prilikom otkrivanja spomenika na Rijeci Crnojevića.
– Istorija Crne Gore nije počela 13. jula 1941. i oružanom revolucijom, niti se njime završava. Revolucija nije jednokratan čin, nije jedna bitka, niti bitka na samo jednom frontu. Revolucija je čitava epoha dubokih društvenih preobražaja na političkom, ekonomskom i društvenom planu. U revolucionarnom hodu ka našem cilju – pobjedi socijalizma u našoj zemlji, išli smo iz jedne etape u drugu, stalno savlađujući prepreke i teškoće, vodeći napornu borbu za svaku novu poziciju socijalizma. Borba koju danas vodimo nije laka, još manje jednostavna – rekao je Đuranović.
Sekretar Sekretarijata CK SK Crne Gore Vojo Srzentić govorio je 8. jula 1971. godine na proširenoj sjednici Centralnog komiteta SK Crne Gore.
– Trinaestojulski ustanak je bio presudan za borbu crnogorskog naroda u Narodnooslobodilačkom ratu. On je značio afirmaciju crnogorskog naroda i njegov veliki doprinos oslobodilačkoj borbi jugoslovenskih naroda. U njemu su snažno došle do izražaja slobodarske tradicije naroda Crne Gore. Trinaestojulski ustanak je izraz njegovog svjesnog opredjeljenja da se, zajedno sa drugim narodima Jugoslavije, bori za novu jugoslovensku zajednicu, jer je u njoj vidio uslov za svoj opstanak.
1981.
Predsjednik Predsjedništva SR Crne Gore Veljko Milatović govorio je na svečanosti obilježavanja 40 godina ustanka u reprezentativnom, te godine otvorenom, zdanju Sportskog centra ,,Morača“ u Titogradu.
– Trinaestojulski ustanak je kroz prve oružane akcije dobio opštenarodni karakter, čime se javlja kao jedinstven primjer u jugoslovenskom ustanku i pokretima otpora u Drugom svjetskom ratu. Uprkos njegovoj masovnosti, u njemu nije prevladao uticaj stihijnosti, nego je tekao u dosljednom konceptu opšte strategije Komunističke partije Jugoslavije... Crnogorski narod je u suštini doživio istovjetnu sudbinu svih bratskih naroda i podnio sve tragične posljedice politike okupatora i zločinstva vlastitih izdajnika. Nedužno crnogorsko stanovništvo postalo je žrtva revanšizma, ma u kom kraju rasparčane i okupirane zemlje se našlo, a kroz kratko vrijeme i divljanja domaćih okupatorskih saradnika i izdajnika.
Narodni heroj i član Savjeta federacije Jovo Kapičić obratio se na Cetinju, na Trgu revolucije gdje su strijeljani revolucionari iz Bjeloša Luka Perović, Božo i Luka Jovanović.
– Godina 1941. bila je zlokobna i prijeteća. To je bila godina kada su se sudbine ljudi i zemalja nasilno mijenjale, kada se civilizacija našla ugrožena pred valovima varvarstva i mračnjaštva, oličenim u fašističkoj ideologiji i njegovoj vojnoj sili... Velika je i neprocjenjiva zasluga maršala Tita da stane na čelo borbe naroda Jugoslavije, da ih vodi do pobjede nad fašizmom. Velika je i nezaboravna uloga i žrtva junaka čiji spomenik stoji pred nama, koji su ispaljujući prve ustaničke plotune, zapalili vatru narodnog ustanka koja se nije ugasila dok nije spalila osvajače i porobljivače naših naroda.
1991.
Centralna proslava pola vijeka ustanka održana je u Podbišću kod Mojkovca, a organizovane su svečanosti i u Risnu, Titogradu, Virpazaru, te narodni zborovi na Glavi Zete, Cetinju, Danilovgradu i Njegovuđi.
Predsjednik Predsjedništva SR Crne Gore Momir Bulatović ocijenio je povodom 50 godina ustanka da se ,,moramo mislima vraćati ovakvim povodima i događajima“.
– Svaka generacija ima svoj teret i svoje breme, pa i naša. Sve ćemo učiniti da se problemi riješe na miran i dostojanstven način. Vrijeme je, međutim, da prihvatimo da nas neki ne vole, da nas mrze i ne žele da budu sa nama. Bez njih će nam biti lakše i ljepše. Demokratskom voljom građana moramo se izjasniti ko voli da živi u Jugoslaviji, a ko ne – rekao je Bulatović u Podbišću, na Partizanskom groblju na Grotulji.
On je naveo da se borba za mir ne dobija odbacivanjem oružja i moljenjem za milost.
– Crna Gora i Crnogorci neće zapucati prvi, ali moramo biti spremni da odbranimo sebe od svih koji imaju pretenzije na njenu teritoriju i našu čast – kazao je Bulatović.
2001.
Pod naslovom ,,Crna Gora na pragu konačne obnove državnosti“, Pobjeda 14. jula 2001. godine donosi opširan izvještaj sa obilježavanja šest decenija od početka ustanka, organizovanog u obnovljenom spomen-parku Kruševac, kod Dvorca Petrovića u Podgorici.
– Tog dana, prije tačno 60 godina, dok je Evropa mirno i nijemo stajala pod fašističkim barjacima, a Hitlerove elitne armije gotovo bez otpora gutale prostranstva Rusije, crnogorski narod ustao je kao jedan u odbranu svoje istorijske časti od fašističkog okupatora. U istom slobodarskom stroju tog 13. jula bila je crnogorska mladost, zajedno sa svojim očevima i djedovima. I mnoge dične Crnogorke, rame uz rame sa svojim sinovima i muževima, sa svojom braćom – podsjetio je predsjednik Republike Milo Đukanović.
On je naveo da su se u toj opštenarodnoj pobuni slili crnogorski vjekovi, ukrstili se slavni bojevi poput Carevog Laza, Grahovca, Vučjeg Dola...
– Progovorio je slobodarski duh crnogorskog naroda, nenaviklog da robuje tuđinu, proključalo je socijalno poniženje i moralna rezignacija aprilskim slomom odbrambene moći Kraljevine Jugoslavije. Buknuo je i crnogorski prkos zbog vojnog i državnog poniženja Crne Gore 1918. godine i njenog omalovažavanja između dva rata – naglasio je predsjednik Đukanović 13. jula 2001. godine.
Zaključio je da smo ,,dužni da se ne zavaravamo: balkanski velikodržavni projekti, bez obzira na njihov nacionalni predznak, nijesu drugo nego projekat novog fašizma i starog zločina, i onog zločina zbog koga je Crna Gora ustala 13. jula 1941“.
2006.
Posebno svečano i emotivno obilježena bila je prva godišnjica Trinaestojulskog ustanka u nezavisnoj Crnoj Gori, a na prijemu povodom Dana državnosti u Vili „Gorica“ specijalni gosti bili su predsjednici Srbije i Hrvatske Boris Tadić i Stipe Mesić, posljednji ambasador SFRJ Budimir Lončar, te bivši specijalni izaslanik za crnogorski referendum Miroslav Lajčak.
Crnogorski predsjednik Filip Vujanović rekao je da je ispunjen veliki istorijski dug.
– Bez bojnog polja i mirovnih konferencija, demokratskim izjašnjavanjem obnovljena je crnogorska država i istovremeno preuzeta velika odgovornost – rekao je Vujanović.
On je podsjetio da je, sticajem istorijskih okolnosti, Crna Gora izdvojila 13. jul za dan svoje državnosti – na Berlinskom kongresu 13. jula 1878. godine dobila je međunarodno priznanje, a 13. jula 1941. u antifašističkom ustanku počela je obnova izgubljene crnogorske državnosti.
– Taj proces je završen referendumom o nezavisnosti 21. maja ove godine. Zato je očigledna i nužna spoznaja da je istorija Crne Gore zapravo istorija borbe za njenu državu – kazao je Vujanović.
2011.
Sedam decenija crnogorskog antifašizma obilježeno je svečanom akademijom i prijemom na Cetinju. Predsjednik Filip Vujanović istakao je da je fašizam zlo u svojoj ideji i u njenom ostvarenju jer dijeli ljude po rasi, naciji i vjeri, a antifašizam je trajna vrijednost i treba da budemo ponosni što u Crnoj Gori antifašizam nikad nije bio ugrožen niti usporen.
– Borba za slobodu, kroz prethodne vjekovne ratove u Crnoj Gori je uvijek, a u antifašističkoj borbi naročito, imala posebno značenje. Smrt je bila prilog pobjedi. Zato je osmijeh prezrenja smrti pred streljačkim vodom vječno živog Ljuba Čupića bila slika koja je kao simbol antifašizma obišla planetu – naglasio je Vujanović.
Radonja Vešović umjesto minuta ćutanja
– Smrt je svuda prisutna, kao i rađanje, jer život se još nije oslobodio tog prastarog, prokletog duga. Nema ljepšeg oblika umiranja od smrti za slobodu domovine, za sreću čovjeka. Oni su, zato, prije nauke savladali tu sudbinsku nemoć života. Obamrla su samo njihova tkiva: njihova srca, postepeno se gaseći, prestala su da kucaju. Ali, ja ne osjećam da je to bila smrt, jer su oni nastavili da se bore u svojim brigadama, u svojim bataljonima, četama i vodovima, jer su njihova imena prije i poslije bitke još češće izgovarana, ovako kao što ih mi izgovaramo u svojim mislima, za vrijeme ove minute ćutanja. Oni su bili onda sa nama kao što su danas tu, kraj nas i u nama. Mi smo ih upili u sebe – svu njihovu ljudsku ljepotu; oni su se u nas preselili, da nikada više ne odu i da sa nama ne umru. Jer, mi ćemo svetu uspomenu na njih predati onima koji poslije ostaju. Oni zaista umrijeti ne mogu, jer su u svom padu toliko urasli u zemlju, u tijelo domovine, da ona ne može rađa, a da ne vraća ponovo u život uspomenu na one koji su joj dali slobodu i sreću da bude majka...
Majke su dužne majkama koje su njih rodile, da mlijekom iz svojih grudi podoje svoju djecu pričom o ljudima koji su pobijedili smrt. O njima se može danima i noćima pričati, jer je smrt najveće prokletstvo koje život nosi na sebi od svog postanja. Pred njome usta zanijeme i zenice se rašire kao nad mračnim ponorom. Slabići su nad tim ponorom stalno nagnuti, prestravljeni i nesposobni za stvaranje. Nad takvima smrt gospodari još dok su živi. Ali ima trenutaka, čak i godina, kada smrt nije prokletstvo nego slavlje, praznik kome su požurili starci, starice, djevojčice i mladići. To su one godine ,,kada dogori luča do nokata“, to su bile one naše godine između četrdeset prve i četrdeset četvrte.
(Tekst objavljen 13. jula 1951. u Pobjedi, autor je bio književnik)
Puniša Perović besmrtna revolucija
I kada su u julskim danima 1941. planule prve ustaničke puške širom naše zemlje, svi smo mi osjetili da počinje nešto novo, veliko, nešto što označava prelom, duboki, trajni, sudbonosni, u životu naših naroda, u našoj mukotrpnoj istoriji...
Trinaestojulski ustanak u Crnoj Gori 1941. bio je prvi veliki oružani poduhvat kojim je obilježen početak oružane borbe naroda Jugoslavije. Crnogorski narod, prvi u porobljenoj Evropi, podigao je masovni ustanak, sa oružjem u rukama osvojio gradove i stvorio slobodnu teritoriju. On je time pokazao ne samo svoj poznati slobodoljubivi duh nego i spremnost da, preko krvi i žrtava, istraje u borbi za bolji život, za novo bratstvo jugoslovenskih naroda, za srećniju budućnost, za socijalizam...
...Postignuti uspjesi pojačavaju naše zadovoljstvo i našu svijest da žrtve pale u oslobodilačkom ratu 1941-1945. nijesu bile uzaludne. Oni su pali da bi naša revolucija bila besmrtna. Umrli su da bismo mi mogli živjeti!
(Tekst objavljen 1961, autor je bio prvi glavni i odgovorni urednik Pobjede)
Đukanović: Ne smije se dozvoliti da se ispod ruke pomirenja povampiruje istorijski odbačena prošlost
– Najmanje je današnjoj Crnoj Gori, podosta još i bratstveničkoj i plemenskoj, do preturanja kostiju i po kostima. Neka svi učesnici ,,revolucionarnog rata“ 1941-1945. počivaju u miru. Pomirenje je obavljeno i zemljom i istorijom. Ali – ostajući vjerna pijetetu prema svakoj tragičnosti – Crna Gora ne može i neće dozvoliti da se ispod ljudske ruke pomirenja, povampiruje istorijski odbačena prošlost i nudi za budućnost, da se kao pomirenje promiče podvala, ideološke i političke rehabilitacije onih koji su u revoluciji stajali u istim redovima sa okupatorom protiv sopstvenog naroda. Ne zato da bismo prozivali mrtve, već da bismo sačuvali smisao žrtve za slobodu Crne Gore – rekao je predsjednik Milo Đukanović naglašavajući da nikada Crna Gora ne smije da zaboravi predsmrtni osmijeh Ljuba Čupića pred puškom okupatorskih i domaćih fašista.
(Pobjeda, 14. jul 2001)
Član Predsjedništva SFRJ Vidoje Žarković govorio je 13. jula 1981. godine na velikom narodnom zboru na Crkvičkom polju povodom obilježavanja četiri decenije ustanka.
– Ustanička vatra zapaljena 13. jula 1941. godine u Crnoj Gori prerasla je, i pored povremenih uzmaka, u neprekidni oslobodilački i revolucionarni rat koji je trajao do potpunog oslobođenja Crne Gore i Jugoslavije – rekao je Žarković.
