Ratno-huškačka i nacionalistička retorika iz Beograda dobija novo ubrzanje.
Za Crnogorce svih vjera i nacija, kako one na vlasti, tako i one u opoziciji, nove ,,kanonade“ iz Srbije ne predstavljaju veliko iznenađenje. Niti je neubičajeno što ti napadi i prijetnje dolaze sa najviših adresa.
U situaciji kada su, već godinama, sve službe, crkvene ispostave i medijske platforme na tom istom, unisonom tragu, sa oscilacijama od fabrikovanja ,,crnogorskog nacionalizma“ i ,,ekstremizma“, do racionalizacije i apologetike najrazličitijih formi velikosrpskog populizma i nacional-šovinizma, drastično i sirovo miješanje u unutrašnje stvari Crne Gore je uobičajena, gotovo podrazumijevajuća rabota.
Novi detalji su, svakako, uslovljeni razvučenim procesom formiranja 44. crnogorske vlade, o kojem se vrlo brinu i u kojem aktivno učestvuju i instance srpskih vlasti. Fenomen na koji se, volens-nolens, navikavamo od avgusta 2020.
VUČIĆ, VUČEVIĆ, DAČIĆ
Predsjednik Srbije ima posebne razloge za tu vrstu nastupa prema Crnoj Gori.
Problemi kod kuće nijesu zanemarljivi. Kompleksne višegodišnje aktivnosti - čitaj: kompromitacija i sabotiranje svake mogućnosti za djelotvorni dijalog sa Kosovom - nijesu dale očekivane rezultate. I ta je knjiga pročitana. Sa zapadnih adresa podrška - vidljiva i ona manje javna - sa zakašnjenjem i usporeno, ali ipak prepoznatljivo, jenjava.
Čak je i sveprisutni i dobroželateljni, uvijek uslužni ambasador Kristofer Hil ,,uložio napor“ da manje javno hvali Vučića. Tako smo, nadamo se - ne samo na kratko - oslobođeni javnih hvalospjeva i podrške američke diplomatije (ili bar njenog doskorašnjeg trija odgovornog za Zapadni Balkan - Šole, Eskobar, Hil)- šefu srpske države, de facto predsjedniku srpske vlade i zvijezdi svih informativnih emisija, talk-showa i drugih formi masovne komunikacije u Srbiji.
I značajni mediji, s obje strane Atlantika, doprinijeli su, u posljednjih mjesec ili dva, da se predstava o mirnodopskoj ulozi lidera regiona i dugogodišnjeg favorita Zapada objektivnije sagleda.
Aleksandru Vučiću to nije smetalo da obnovi svoj rječnik uvreda i prijetnji prema Crnoj Gori. Razlog je, nažalost, vrlo jednostavan. Vučić u Crnoj Gori ima najviše saveznika za svoju velikodržavnu politiku.
Zato izjave njegovog ministra vojnog treba, prije svega, gledati kao dopunu onoga što Vučić misli da treba reći. Niko ne sumnja da ministar Vučević ima luksuz slobode da sam prijeti našoj zemlji i cijelom Zapadnom Balkanu. U ime Vučića, on barata izrazima i porukama koje obnavljaju narativ o ,,malim Ukrajinama“ i o promjeni granica.
U emitovanje prijateljskih dobrosusjedskih poruka i promociju konstruktivne politike prema ,,bratskoj“ Crnoj Gori, uključio se i srpski ministar spoljni.
Ivica Dačić je utvrdio da Crnoj Gori prijeti opasnost ,,ujedinjenja Albanaca“, osnažujući propagandu koju Vučić, s vremena na vrijeme, rado koristi - posljednji put na pres-konferenciji u Budimpešti.
,,Otcepljenje“ djelova Crne Gore u kojima većinski žive Albanci srpskim zvaničnicima se čini bogomdana paralela sa Kosovom. Teško je, izgleda, objasniti i Vučiću i njegovim ministrima istorijski potpuno različite obrasce tradicije zajedničkog života sa Albancima u Crnoj Gori i tragičnih (u mnogim aspektima, ne samo tokom devedesetih) podvojenog života na Kosovu, koji su za finale imali stravične zločine koji su, uostalom, izazvali i NATO intervenciju 1999.
A ta se razlika ne može zaboraviti i prenebreći, što takve ,,uporedne primjere“, iz usta srpskih zvaničnika, smješta u rubriku uvreda i zlobnih i destruktivnih neprihvatljivih provokacija.
Na kraju - ali ipak kao najvažnije - zalaganje Vučića i njegovih glasnogovornika o tobožnjem manjku Srba u crnogorskoj politici je upravo tragikomično. Ali, izgleda da je ,,ugroženost i marginalizacija Srba“ formula koja se zvaničnom Beogradu čini i dalje najefikasnijim pritiskom na zemlje u okruženju. Uzalud iskustvo tragičnih i zločinačkih ratova u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i na samom Kosovu: Srbi su ugroženi ,,per defenitionem“.
Stvarnost je upravo suprotna. U crnogorskim vladama - posljednje dvije i ova o kojoj se upravo pregovara - nema Crnogoraca. Srba, zato, ima napretek, makar i ne bili iz partija nekadašnjeg Demokratskog fronta. Tako da buka i vika o ugroženosti ,,srpstva“ služi da bi se ugušilo jednostavno pitanje: ,,A đe su Crnogorci u crnogorskim vladama?“
MILATOVIĆEV ,,ODGOVOR“
Nema, zapravo, odgovora od strane predsjednika Jakova Milatovića.
S jedne strane - nesvjestan, kako to izgleda - činjenice što znači najviša funkcija na kojoj se, sticajem okolnosti i slučaja, našao, i, s druge, očigledno nespreman da se uhvati u koštac sa situacijama koje podrazumijevaju određeni minimum znanja i umijeća, ali i dozu iskrenog ličnog uvjerenja i čvrstog karaktera, Milatović je dao izjavu koja ništa ne pominje.
Na godišnjicu vojne intervencije SSSR-a, odnosno zemalja Varšavskog ugovora, na Čehoslovačku, sjetićemo se tužne izreke iz tog doba: ,,Čehoslovačka se više ne miješa u svoju unutrašnju politiku!“
Tako i Njegova Ekselencija Jakov Milatović. Objava koju je izdao govori o pritiscima ,,iz regiona i iz ostatka svijeta“ i služi, uglavnom, za zbijanje šala.
Šale na stranu - predsjednik Milatović pravi ozbiljnu grešku. Osim što je uvredljiv za Crnu Goru i njenu državnu i diplomatsku tradiciju, njegov ,,odgovor“ - koji to nije - stavlja ga na političku marginu, čak i prije nego što medijski i prostor izvršne politike (mu) sasvim ne preuzme Milojko Spajić.
Uz vijesti da je Milatović sada skloniji da se uzdrži od avanture kreiranja ili pristupanja novoj partiji (eks-SNP funkcioneri i dio Pokreta ,,Evropa sad“), njegovo bezlično i bezsadržajno saopštenje ostaje kao primjer nedopustive ispaznosti ,,avgustovske“ politike i diplomatije - i kada je riječ o suštinskim nacionalnim i državnim interesima. Nije slučajno što je Milatović vrlo zainteresovan da partije iz ZBCG budu u novoj vladi.
Postoje, naravno, interpretacije da je Milatović, u stvari, uputio poruku Zapadu. Da se ne miješa, jer je Crna Gora suverena zemlja. Prva asocijacija je populista Mečijar i iskustvo Slovačke devedestih godina prošlog stoljeća.
Njegove pozicije, u nešto više sofisticiranoj formi, ponavlja i visoki kadar PES Filip Ivanović, predviđen, po svemu sudeći, za funkciju novog ministra vanjskih poslova. ZBCG je, tako, dobrodošao u vladu, Zapad se tome neće protiviti.
Za one kojima se takve teze i rezoni ne čine uvjerljivim - nijesu daleko od istine. Iskreni protivnici crnogorskog članstva u NATO i samu evropsku orijentaciju shvataju malo drukčije. Deklarativno pristajanje na ,,evropsku agendu“ je dovoljno. Potpiše se izjava i - sve u redu. Na Srebrenicu, aplogetiku zločina i zločinaca, rehabilitaciju kvislinga i ,,detalje“ o agresiji Rusije na Ukrajinu se ne treba vraćati. Potpis je tu - i eto EU agende! Papir trpi sve, a i nekoliko prigodnih fraza se mogu naučiti naizust.
Za to vrijeme - istinske proevropske političke strukture su neprihvatljive kao partneri na putu ka EU. I partije manje brojnih naroda će se teško odlučiti da li se pridružiti vladi u kojoj Evropejce izigravaju apologete srebreničkog genocida i ruskih zločina u Ukrajini. Pokušaje državnih udara ne treba pominjati - još su ,,navodni“.
Kako bi izgledala crnogorska vanjska politika i pretpostavljena diplomatska mreža takve vlade - možda ćemo i vidjeti uskoro. Pridjev ,,crnogorska“ će vjerovatno tu biti sasvim nepodoban i, posljedično, nepotreban.
REAKCIJE SA ZAPADNIH STRANA
Ne može se reći da, ovoga puta, zapadni saveznici nijesu jasno stavili do znanja kako gledaju na moguće uključenje prosrpskih/proruskih partija u 44. vladu. U tome su, što je dobro, prednjačili ambasadorica SAD i njen njemački kolega u Podgorici.
Rezoni su jasni, upravo suprotni od onih koje javnosti šalju funkcioneri PES.
Da li bi, tj. do koje bi mjere EU i SAD mogli i željeli da reaguju na uključenje ZBCG u vladu - odnosno, da to kažemo preciznije, za dodatni uticaj, odnosno potpunu kontrolu Srbije nad izvršnom vlašću Crnoj Gori - teško je predvidjeti.
Naši zapadni saveznici se suočavaju sa plodovima sopstvene politike na Zapadnom Balkanu u posljednjih desetak godina. Crnogorska epizoda se nama, s pravom, čini najdramatičnijom, ali uzroke brojnih kriza u cijelom regionu treba tražiti u politici prema Aleksandru Vučiću i zvaničnom Beogradu.
Tolerisanje srpskog nacionalizma i revanšizma i povlađivanje politici Srbije imalo je neizbježne reperkusije, i u Beogradu i Sarajevu, i u Prištini i Podgorici. To je ključ odnosa i prema Crnoj Gori. Nemoguće je, naime, bilo - i ostalo - povlađivati Vučiću i njegovim saveznicima u Banjaluci i u Podgorici, a voditi principijelnu i efikasnu politiku prema situacijama u svim zapadno-balkanskim zemljama.
Otud i teški nesporazumi i greške u razumijevanju crnogorske situacije neposredno prije i u toku avgustovskih promjena 2020, dijelom prouzrokovanih pogrešnim odnosom prema regionu u cjelini.
Ista ,,lozinka“ se može prepoznati i danas. Dok je Vučić ,,neprikosnoven“ i ,,nezamjenjiv“, političari i stranke nekadašnjeg Demokratskog fronta imaće šansu da budu ,,rehabilitovani“ i lansirani u evropske vode. Dok je njihov vođa u sjedlu, zašto i oni ne bi bili dio vlasti?
To bi, naravno, bilo (vrlo) loše za Crnu Goru i značilo bi dalje gubljenje istorijskog vremena i ,,momentuma“ za EU.
Problem je što to za našu zemlju možda i ne bi bila najgora posljedica. Crnogorska verzija ,,Male Ukraijne“ krije mnoge opasnosti.
