Veličanstvene litije veličanstveno odjekuju

Sumorna je crnogorska stvarnost. 

I naša budućnost je pod znakom pitanja. To govore i oni koji sa strane posmatraju procese u našoj zemlji, oslobođeni lokalnih fenomena koji smetaju zdravom i objektivnom rasuđivanju – predubjeđenja i neznanja, zavisti i pizme, strah i oportunizam. 

Loši događaji se gomilaju bez kraja i konca. Svakodnevnica je pretvorena u tok u kojem se od lošeg može očekivati samo još grđe, gluplje, skandaloznije i gore. 

Mediokritetske interpretacije i dominantno malograđansko poimanje politike, ali i najvažnijih socijalnih i ekonomskih problema, postali su novi standard. Koji se svakim danom još više srozava. 

Kulturna i identitetska pitanja su praktično protjerana iz javnog prostora. Ili, ako vam se sviđaju blaži izrazi – koji, nažalost, ne mijenjaju suštinu – ona su protjerana na marginu javnog života. Pogrešna su i prije nego što o njima prozborite. Zato se ovih dana neki od prvaka avgustovske većine hvale kako su baš oni završili to što je trebalo oko Zakona o slobodi vjeroispovijesti i oko tzv. “Temeljnog ugovora”. 

To je “zauvijek završeno”. Sada treba vidjeti oko drugih stvari koje treba oposliti. Da i to bude zauvijek. 

Dugogodišnji procesi i trendovi – u kojem su legitimna i kapitalna pitanja održivosti i rezona postojana Crne Gore stigmatizovana i proglašavana nacionalizmom per se i apologetikom “režima” -ostavili su katastrofalne posljedice. Najgore na mlade generacije. (Naravno, to ne bi bilo moguće bez inercije i nedostataka, promašaja i grešaka zvanične politike do avgusta 2020, koja nije uspjela da konstituiše održivi politički, ekonomski i kulturni model …) 

Zato se danas u političkoj kampanji sudbinska crnogorska društvena i državna pitanja gotovo i ne pominju. To ne donosi glasove, kažu. To je ekstremno i uznemirava javnost. Ko priča o tome ne može biti nosilac “centrističke politike”. Glasove donosi licitiranje i nadgornjavanje ko će ponuditi veće plate i penzije. Odakle – malo ko pita. To nije ekstremno i javnost je zadovoljna, a partije i koalicije koje mlate tu popularnu praznu slamu su, naravno, “centrističke partije”. 

Dakle: prazne poruke i populističke parole su postale centar. Suština je postala margina. 

Sliku najbolje dočaravaju egzibicije, parade i predstave, i kod kuće i u inostranstvu, sa vodviljskim tehničkom premijerom i nekolicinom. njegovih ministara i ministrica oskudnih znanja u sporednim ulogama. Njihove teške promašaje i ozbiljne i skupe greške mogu samo sakriti još veći promašaji i nepočinstva, još teže i zlokobnije povrede pravila i zakona. 

Institucije se urušavaju same od sebe. Proces je i dalje u toku, jer nisu baš svi krši oburdani … Okvir i forma nisu mogli da kompenzuju nedostatke u sadržini. Odnosno nedostatak sâme sadržine. I zbog toga destrukcija teče brzo – a ne samo iz razloga što je Crna Gora, po svim kriterijumima, mali sistem, bez inercije. 

Teror mediokritetstva i površnosti će se, sva je prilika, nastaviti i poslije izbora od 11. juna. Tom predvidljivom rezultatu doprinosi i međunarodna zajednica novom “mantrom” o tome da je najvažniji crnogorski prioritet – stabilna vlada. To je u redu, uslov bez kojeg se ne može … Ali: ko sa kim, s kojim ciljem i na čemu će graditi tu stabilnost? 

Za sada samo imamo saopštenja ko sa kim “neće nikada”. Oko čega i zbog čega će ta “stabilnost” biti kreirana – i da li je ona u postojećoj konstelaciji moguća – malo ko pita. Samo stabilno! 

Opšta mjesta i ritualno ponavljanje fraza o evropskoj agendi Crne Gore ne mogu da sakriju nedostatak jasnog koncepta i vizije i na tim adresama – i s ove, i s one strane Antantika. 

Koga je moliti ne valja ga ljutiti, ali je Zapad u ozbiljnom kašnjenju u razumijevanju situacije, pa, samim tim, i u shvatanju i koncipiranju što bi valjalo činiti i kako se odnositi prema Crnoj Gori. Ali, to nije nova stvar, sjetimo se tragičnih devedesetih godina, baš kao ni činjenica da se stvarne (nacionalne) agende pojedinih značajnih zemalja razlikuju od proklamovanih zajedničkih evropskih i evro-atlantskih ciljeva. 

Teror srednjaštva i prosječnosti je, tako, samo pojačan narativom o stabilnosti. Opet: koga briga za suštinu, sadržinu i posljedice? 

Oni koje bi to trebalo najviše da zanima – opozicione partije i koalicije – kao da još uvijek nisu do kraja spoznale svu težinu i kompleksnost vremena koje živimo. Vidi se to i po načinu nastupa, i po sloganima i porukama, i po atmosferi … Ovo nije kritika – ti ljudi se nesporno i iskreno trude – već konstatacija o procesima kojima smo svjedoci. 

Crnu Goru je – i zbog uticaja da strane (Srbija, Rusija) i zbog dešavanja u neposrednom okruženju – od najružnijih scenarija, do sada, spašavalo i spasilo članstvo u NATO. Zato je ono toliko mrsko političkim strukturama i političarima kojima su srpska crkva i vlast u Srbiji bespogovorni nalogodavci – bilo da se to kod nekih jasno vidi i prepoznaje, bilo da se radi o pomenutom “centrističkom” segmentu politike u Crnoj Gori. 

Koliko dugo i do koje mjere taj štit može da sačuva našu zemlju od bezbjednosnih prijetnji, ali i od socijalne, ekonomske i političke implozije – pokazaće neposredna budućnost. Crna Gora prema njoj korača bitno oslabljena. 

Oporavak će biti mnogo teži nego što se to činilo u prvim mjesecima poslije avgustovske promjene 2020. 

Poruke, rezoni i programi inaugurisani i promovisani takozvanim litijama još uvijek nisu završili misiju u Crnoj Gori. Da li će i kada će oni biti zaustavljeni ostaje najvažnije, sudbinsko pitanje naše zemlje. Na njega ćemo, opet, morati sami da damo odgovor. 

Uz malu pomoć naših prijatelja, nadamo se.