Njenu kolumnu, koja je izazvala mješovite reakcije na društvenim mrežama, prenosimo u cjelosti.
“Zaključana sam već mjesecima, ovo malo dana što mi je preostalo trošila sam na čekanje cjepiva. Unuka ne smijem poljubiti ni preko maske. Čekala sam, čekala i čekala.
Nazvala je naša beogradska prijateljica Tanja. Rekla mi je da ja kao “umetnica” kojoj se igra predstava u Beogradu i autorica mnogih knjiga objavljenih u Srbiji imam pravo na cjepivo protiv korone. “Kad dolazite?” Luđi prijedlog u životu nisam čula. Ipak, zahvalila sam Tanji kao da je žena normalna.
Kako joj može pasti na pamet da Evropljanima nudi cjepivo na Balkanu? U zemlji koju jedan od naših najpoznatijih kolumnista zove “poslovično dobro organiziranom” s naglaskom na navodnicima? Ej, Tanja? Hrvatska je Evropa, mi nismo “poslovično dobro organizirani”, mi smo poslovično, dobro organizirani. Volim Tanju iako je, sirotica, slijepa pored zdravih očiju.
Kad… Nema cjepiva za Evropu. Njeni su vođe otkrili nešto nevjerojatno. Cjepivo je roba koja život znači, dobit će je tko da više. Na primjer Izrael. Na primjer Amerika. I Mađarska. A Mađarska u EU?!
Skužila sam. Moći ću birati između smrti od korone i doživotnog zatvora. “Ljubavi”, rekla sam mužu, nekako stidljivo i nekako s nelagodom, “a da nazoveš Tanju…”
Otišli smo na testiranje, dobili potvrdu da nismo bolesni, sjeli u auto i krenuli u avanturu. U hotel smo ušli s maskom na licu, svi oko nas su je nosili. Noć je bila košmar. Hoćemo li zaista dobiti cjepivo? Nazvala sam prijateljicu, rođenu Riječanku koja godinama živi u Beogradu. Objasnila nam je da se cijepila i ona i svi oko nje. Može se cijepiti tko god hoće, ljudima preko mobitela javljaju termin i mjesto cijepljenja.
Idućeg jutra smo u pratnji gospođe koja nas je pratila na cijepljenje saznali da u Srbiji imaju prednost stariji ljudi, liječnici, vojska, policija, novinari i umjetnici. Zašto umjetnici? Zato jer je umjetnost hrana za dušu ili tako nekako. Doduše, rekla nam je onako usput, već je cijepljeno četiristo tisuća ljudi, može se i birati cjepivo. Kinesko, rusko, Pfizer i još neko, zaboravila sam mu ime.
Šutjeli smo. Što je ovo? U Srbiji švedski stol krcat cjepiva?
Odlučili smo se za Sinopharm, kinesko cjepivo. Svjetski genetičar Miroslav Radman nedavno je izjavio da vjeruje u “stara” cjepiva, i on bi se za njega odlučio. U tijelo ti uvale mrtvi virus. Bočicu ne treba čuvati u frižideru na minus sedamdeset ili osamdeset.
Cijepili smo se na Sajmu. Vidjeli smo stotine maskiranih ljudi kako čekaju u redu. Stekla sam dojam da svi misle kako je to normalno. Otkriti rame, primiti iglu u tijelo, sačekati petnaest minuta, za slučaj, ne daj bože, i otići doma. Liječnici i liječnice ljubazni, sestre strpljive. Ubod jedva da sam osjetila. Na povratku u hotel napravili smo test na koronu bez koga nam ulazak u Hrvatsku ne bi bio jednostavan. Nalaz smo dobili na mobitel u roku od dva sata.
Malo je reći da smo ludi od sreće prošetali Knez Mihajlovom. Što je ovo? Kafići? Kafići! Otvoreni kafići?! Ušli smo u jedan. Popili smo kavu kao ljudi nakon tko zna koliko vremena. Koji osjećaj! Biti sa ljudima. U Srbiji nema više mrtvih zato jer se kava pije tamo gdje bi se trebala piti.
Knez Mihajlovom kretale su se horde ljudi. Većina je nosila maske. Na prekrasnoj fasadi ugledali smo hrvatsko ime. Izložba Vlahe Bukovca, “Slikarstvo neprolazne lepote”. Ušli smo nakon trećeg pokušaja, zbog korone je broj posjetilaca ograničen. Ulaz besplatan, doživljaj neponovljiv. Izložbu je već posjetilo nekoliko tisuća ljudi.
Sreća, sreća, sreća, sreća. A onda te uhvati neka tuga. Vratit ćemo se u zaključani grad, u zaključanu zemlju, među ljude koji su od svojih političara i Evrope očekivali spas, a dobili…
Ovdje u Hrvatskoj se za Srbiju kaže da “sjedi na nekoliko stolica”, “šuruje”, govorim o cjepivu, sa Kinezima, Rusima i svima od kojih mogu kupiti cjepivo. Za razliku od Hrvatske koja ne “šuruje” ni sa kim. Hrvatska ne sjedi ni na jednoj stolici, Hrvatska sjedi na gu*ici i ukočena bulji čekajući milost svojih gospodara. Ovih je dana zapanjujuće jasno, uzalud.
Za tri tjedna krećemo po drugu dozu. Opet ćemo slobodni piti kavu, među neznancima ili sa prijateljima. Da je Vlaho Bukovac živ i on bi se cijepio u Beogradu.
Slinava sam? Baš me briga. Ako doživim drugo cjepivo, skinut ću masku, poljubiti unuka i reći mu, ovo ti je nonin beogradski poljubac.”
