Govoriti o crnogorskom jeziku unutar jedne zemlje koja više ne postoji teško je i iz perspektive onih koji su na prostoru te države i živjeli. Nedostatak konkretne literature se nadoknađuje, ali proces i dalje traje. Jezička politika bivše Jugoslavije se, po mišljenju profesora iz Budimpešte Elosa Dudasa, temeljila na tezi da narodni je jezik Srba, Hrvata i Crnogoraca jedan jezik, što znači da je i njihov književni jezik jedinstven s dva izgovora (ijekavskim i ekavskim).
- Ova teza je bila potvrđena 1954. g. u Novosadskom dogovoru koji je nastao na inicijativu Matice srpske, a potpisali su odabrani predstavnici umjetnosti i nauke iz Srbije, Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Dobro se vidi da nijedan intelektualac nije bio uključen iz Crne Gore, što dobro odražava i, kažemo tako, podređenu ulogu Crne Gore u istoriji srpskohrvatskog jezika – izjavio je Dudas na pitanje koliko je iz dosadašnje literature upoznao crnogorske jezičke prilike u kontekstu jezičke politike u SFRJ i nakon toga.
Istakao je tom prilikom da ni nekadašnji naziv jezika ne upućuje na Crnogorce, mada u Novosadskom dogovoru piše da je i njihov jezik istovjetan s jezikom Srba i Hrvata.
- Ima dosta protivrječnosti, međutim činjenica je da su srpski lingvisti imali vodeću ulogu u formiranju jezičke politike SFRJ, što je karakterisalo i odnos prema drugim jezicima. Možemo čak reći da je crnogorski jezik bio uključen u sprski jezički korpus – rekao je Dudas.
ZAHTJEVI
Povod za ovaj razgovor i osvrt je učestala saradnja FCJK sa profesorom iz Mađarske u okviru časopisa Lingua Montenegrina, te najava da će svojim izlaganjem uveličati naredne Cetinjske filološke dane. Po Dudasovim istraživanjima, prvi jači zahtjevi za uvođenje crnogorskog jezika pojavljuju se tek krajem 60-ih i početkom 70-ih godina, a u vezi s time ističe imena Radoja Radojevića, Vojislava P. Nikčevića, Danila Radojevića i Radoslava Rotkovića.
- Prvim jačim otporom se može smatrati „Saopštenje uprave Udruženje književnika Crne Gore“ iz 1971. g. Njegova je najvažnija konstatacija da i za postojanje crnogorske jezičke varijante ima isto toliko argumenata kao i za druge varijante. Sljedeći važni korak je osnivanje Crnogorske akademije nauka i umjetnosti polovinom 70-ih godina 20. vijeka, iako to ne znači da se formirala i samostalna crnogorskra jezička politika. Uslovi za njeno formiranje nijesu bili ugodni ili, iskazano riječima Adnana Čirgića, možemo reći da je tadašnja jezička politika bila anticrnogorska. Raspad SFRJ je značio i raspad srpskohrvatskog jezika, a crnogorski je u novije vrijeme, u novijoj situaciji morao odgovarati novim izazovima koji su ga čekali u 90-im godinama prošlog vijeka – rekao je Dudas.
On tvrdi da je bilo teško ispratiti put standardizacije crnogorskog jezika u Mađarskoj, budući da je u bibliotekama djelimično ili u potpunosti nedostupna novija literatura na tu temu.
- Prvi put sam saznao najvažnije informacije o standardizaciji crnogorskog jezika čitajući slovenačke i hrvatske naučne časopise koji su obavještavali o tom procesu. Dakle prve informacije sam dobio tek iz sekundarne literature, a kasnije sam ih mogao upoznati malo bolje – rekao je Dudas.
Kao djela od esencijalne važnosti za uvod u proces standardizacije navodi Čirgićevu studiju „Crnogorski jezik u prošlosti i sadašnjosti“, „Zbornik Cetinjskih filoloških dana“ i časopis Lingua Montenegrina, a navodi i da je upoznat sa djelom Vojislava P. Nikčevića, prije svega njegovom knjigom o crnogorskom jeziku u dva toma iz 90-ih godina prošlog vijeka.
U Mađarskoj je bilo, po njegovim riječima, nekoliko obavijesti o kodifikovanju crnogorskog jezika, u vodećim mađarskim novinama (Magyar Nemzet) i na pojedinim veb-stranicama.
- Prvi put o crnogorskom je ukratko pisao moj bivši profesor, akademik Ištvan Niomarkaj koji je 2002. g. u jednom radu dao kratak sociolingvistički pregled o položaju južnoslovenskih jezika nakon raspada srpskohrvatskog jezika. Jedno poglavlje je posvetio crnogorskom jeziku. Ovo je bio prvi stručni rad na mađarskom jeziku koji se bavio i crnogorskim jezikom. Bio je objavljen u časopisu Društva mađarskih jezikoslovaca i zato ga možemo smatrati prvom prilikom predstavljenja „crnogorske problematike“ mađarskoj lingvističkoj struci. Važno je spomenuti i jedan drugi članak s naslovom Szaporodó délszláv nyelvek: a montenegrói (Razmnožavajući se južnoslovenski jezici: crnogorski jezik) koji je bio objavljen na sajtu/stranici nyest.hu koji se bavi jezikom i naukom, ali osim struke je dostupan svim zainteresovanima, tako da ima veću vidljivost nego jedan lingvistički časopisi – rekao je Dudas.
KONTAKTI
O prisutnosti montenegristike u mađarskoj nauci ističe da je malo toga poznato. Na fakultetima se govori o tome da umjesto bivšeg srpskohrvatskog jezika danas postoje četiri jezika (srpski, hrvatski, bosanski, crnogorski) od kojih je crnogorski „najmlađi“, pošto je najkasnije kodifikovani južnoslovenski jezik.
- Bitni zadatak idućih godina mora biti jačanje svijesti o crnogorskom jeziku u nauci. To naravno zahtijeva i dobre, žive mađarsko-crnogorske kontakte. Njihovo ostvarenje svakako trebamo tražiti u međunarodnoj saradnji s Fakultetom za crnogorski jezik i književnost, što bi značilo važan korak na tom putu – najavio je Dudas.
Skica za biografiju
Elod Dudas je studirao je slavistiku (smjer hrvatski jezik i književnost, slovenački jezik i književnost), doktorirao 2015. godine sa temom „Hungarizmi u prekomurskom slovenačkom književnom jeziku“. Predaje hrvatsku gramatiku, istoriju hrvatskog jezika, hrvatsku dijalektologiju, sociolingvistiku i staroslovenski jezik. Objavljuje radove iz oblasti jezičke kontaktologije, istorije jezika, dijalektologije i sociolingvistike. Glede sociolingvistike najviše ga zanimaju dvojezičnost, jezička politika i standardizacija južnoslovenskih jezika.
