U Novom Sadu zastave na pola koplja, ugašena svijetla Gradske kuće, muk, tišina, koraci i plač… Sinoć je izašao Novi Sad da oda počast i uputi posljednji pozdrav našem ĐoletuBalaševiću.
Dostojanstveni i u bolu kako to Novi Sad umije… Nikad dirljiviji i nikad tužniji Trg slobode nije bio. Iako prgav, plakao je čak i Miletić.
Otišao je naš Panonski mornar… Otišao je jedan od nas…
Plače cijela Jugoslavija.
Bili smo, kako si volio da kažeš, Tvoji. Ponosni na tebe jer si bio naš Novosađanin a iznad svega jer si bio čovek-hrabrost, čovek mira, onaj koji je dizao glas protiv rata, onda kada je to bilo najopasnije, koji je pjesmom, duhom i prepoznatljivim humorom spajao ljude i vedrio nad mrakom.
Voljeli su te pored Novog Sada i u Sarajevu, u Puli, u Zagrebu, u Podgorici, u Skoplju, u Ljubljani, u Tuzli… Voljeli su te i u Beogradu, znaš ti koji…
Proglašavali su te za izdajnika oni kojima je mržnja bila smisao života, oni kojima nisi bio dovoljno dobar jer nisi bio njihov, „za njihovu stvar“ i „na njihovoj strani“. Za tebe nisu postojale strane, bio si iznad vjera i nacija. Za tebe nisu postojale granice. Nisu te voljeli jer si jezikom ljubavi gradio mostove među ljudima, jer si bio dočekivan u svakom gradu bivše Jugoslavije kao svoj.
Nastupao si svuda po svijetu onda kada si u svojoj zemlji bio zabranjen.
Nisu te voljeli nacionalisti, „slobisti“, „Gede gluperde“, huškači i potpirivači zla.
Voljeli su te ljudi, svih vjera i nacija.
Bio si pravi istinski Jugosloven. Titov vojnik. Novosađanin. Ratnik paorskog srca. Antifašista. Vojvođanin. Kosmopolita.Ambasador mira i ljubavi.
Bio si „nevjernik“ koji nije volio kad ga uzmu na nišan… Bio si Čovjek, Sloven, bijlac, slobodni strijelac. Bio si svoj. Bio si naš.
Voljeli su te pravi Jugosloveni, generacije su odrastale uz tvoje pjesme, svakim stihom i riječju znao si dapronikneš u ljudsku dušu, da rasplačeš, da razgališ, da razveseliš… Tvoje pjesme su bile poezija, one su bile način života.
Uz tebe smo rušili „jednog“ koji te nije volio i koji nije volio nas.
Dok prilazim Trgu, naviru sjećanja i plačem, plačem… Sa tog Trga smo pjevali Živjeti slobodno, stisnutih pesnica u vis.
Bio si simbol otpora, slobode, ljubavi. Simbol prkosa jednom ružnom vremenu.
Uz tebe smo dizali revolucije, uz tebe smo se zaljubljivali…
Bio si svjetski a naš!
Naš Đole iz Cvijićeve, tako običan, poseban i jedinstven.
Sa tobom je otišao jedan od posljednjih Jugoslovena…
Osjećam beskrajnu tugu jer tvojim odlaskom praznina se već oseća u ovom gradu. Nas je sve manje. Znam, rekao bi sada „šta ste se raspekmezili“, ali izvini… to je jače od nas. Ipak smo ljudi… plakao si i ti…
Ostaješ u našim srcima zauvek, srcima tvojih Novosađana, svih tvojih ljudi sa koje god strane zida se oni nalazili, tvojih koji su se sinoć na Trgu prepoznavali pogledavši se u oči, oči punih suza…
Rekao si da ona crtica na grobu između godine rođenja i smrti, ta crta predstavlja život.Za tebe se zasigurno može reći da si vrijedio što si takav živeo! I da je tvoja crta vječna.
Iscrtao si portret života svog, ti slovenska dušo, i učinio si ljepšim ovaj svijet.
Sinoć smo svi mi koji smo na Trgu u Novom Sadu tiho plakali i pjevali tvoje pjesme – oni ljudi koje si zvao svojima – mi smo sinoć spojili i Zagreb, Sarajevo, Podgoricu, Skoplje, Ljubljanu… Mi se zovemo Ljubav. A ti si to bio! Čovjek ljubav.
Pamtićemo te, slušati prepričavati. I da nam ne zamjere svi oni koji su te zvali svojim, ponosimo se što si pored toga, ipak bio i ostao – naš Đole!
Hvala Ti za sve, kuca srce tvojih Novosađanki, putuj Maestro, nebo je tvoja granica…
Računaj na nas!
Voli te tvoj Novi Sad!
