On nije želio da se osvrće na na to kako taj spomenik kulture svijevremeno nije rekonstruisan autenetično, onako kako je trebalo, jer, kako kaže „učinjenom poslu mane nema“, ali je naglasio da sada treba učiniti sve da ona zaživi punim životom, onako kako je prvobitno bilo i zamišljeno.
"Ta kuća sada predstavlja rezidenciju glavnog gradskog imama, i tu praktikujemo da organizujemo sve značajnije susrete. Ona ima ima jedan veliki salon, gdje smo planirali da organizujemo Bajramske prijeme. Tu ćemo se truditi da organizujemo i razne književne manifestacije, predavanja iz oblasti religije i kulture. Već je bilo lijepih i susreta i predavanja u Vakufskoj kući, ali moramo uložiti veći napor da joj vratim značaj koji je nakada imala“, kazao je Muratović.
Na spratu iznad rezidencijalnog salona, nalazi se bogata biblioteka, kao i prostorija za molitvu - mesdžid.„Mesdžid je naziv za džamiju bez minareta.
"Vakufska kuća je to upravo i bila. Kada sam prije četredeset godina počeo da službujem, ta kuća je bila jedino mjesto gdje smo mogli da obavljamo molitvu. Tu sam organizovao i vjeronauku, i mene upravo za Vakufsku kuću vežu najljepše uspomene“, rekao je Muratović.
Glavni gradski imam u Beranama podsjeća da je kuća u jednom trenutku bila propala toliko, da je morala biti iseljena.
Vakufska kuća stara je koliko i grad Berane, ili tek koju godinu manje. Podaci o njenoj gradnji razlikuju se u deceniju-dvije. Varoš je nikla 1862. godine, a ova kuća kako neki pričaju napravljena je samo godinu kasnije.
Na tabli, na njoj, staroturskim pismom i jezikom bila je upisana hiljadu tristota godina po hidžri, odnosno 1883. Vjeruje se, ipak, da je ovaj drugi datum tačniji.
Kuća je, kažu istorijski izvori, zadužbina Ahmed-hamdi paše, koji je posvetio svom rano preminulom sinu jedincu. Ustvari, objekat je sagrađen zbog česama koje su značajnije i od same zgrade.O tome je govorio i natpis na njoj "česma Ahmed-hamdi paše 1300-te".
I zgradu i česme on je svojevremeno poklonio Islamkoj zajednici. Nemarom i nebrigom Vakufska kuća je dovedena do poptunog propadanja. Nije joj bilo spasa.
Prije skoro petnaest godina morala je biti do temelja porušena, da bi se rekonstruisala. Projekat je tada povjeren arhitekti sa iskustvom u restauraciji Rifatu Alihodžiću, ali su se kasnije umiješali razni lokalni "stručnjaci opšte prakse".
Doziđivali i naziđivali do mjere koja, nažalost, više nije imala veze sa autorskom komponenetom.Za Vakufsku kuću emotivno su vezani mnogi stanovnici starih Berana.
"Kad god dođem u Berane i prođem pored Vaufske kuće, srce mi se stegne. Rođen sam dvije kuće odatle i tu sam porastao", kaže jedan od njih koji danas ne živi u Crnoj Gori.
Vakufska kuća; Foto: RTCG
On naravno nije jedini kod kojeg Vakufska kuća budi uspomene na prošlost, koja je, po nepisanom pravilu, sa godinama i borama na licu, uvijek sjajnija i ljepša od onog što vrijeme neumitno nosi. Da je od nekadašnjih mnogobrojnih izvora i česama u Beranama, odavno uništenih i zatrpanih, onaj u Vakufskoj kući bio najbolji i za grad najvažaniji vjeruju mnogi.
Bilo je mnogo izvora u Beranama. Čitav grad je na vodi. Ipak ovaj je daleko bio najbolji. Za vrijeme Drugog svjetskog rata, Italijani, kojih je bilo koliko i stanovnika, ako ne više, uzimali su vodu samo sa nje. Njihovi stručnjaci su ispitivali ispravnost. U prizemlju je, prema sjećanju najstarijih Beranaca, bila jedno vrijeme smještena i pošta, pa čak i prvi proizvođač industrijskog soka, takozvanog klakera.
Voda je odatle cijevima odvođena nekoliko stotina metara do šadrvana koji se nalazio na dnu sadašnje glavne ulice, a koji se može vidjeti još samo na starim razglednica. Česme, sa klupama okolo i prvim svetiljkama u varoši, okupljalište mladeži od davnina, dugo su odolijevale i gasile žeđ putnika namjernika, iz lončića sa lancima privezanim za zid.
Sve do u novije vrijeme. Odjednom su negdje sedamdesetih godina prošlog vijeka presahle, bez preciznog objašnjenja. Vjeruje se da je urbanizacijom i izgradnjom stambenih zgrada u blizini Vakufske kuće, raznim prekopavanjima, negdje prekinuta izvorišna 'žila'.
Obnovi Vakufske kuće su se radovale i porodice koje su u jednom poratnom periodu u njoj nalazile smještaj, kako muslimanske tako i pravoslavne. Vakufska kuća pamti i rađanja i dječiji plač i smijeh. Davno. Dok nije prepuštena zaboravu i nehatu.Koga za to kriviti. U periodu u kojem je vjera bila zaboravljena i anatemisana, nikoga nije bilo briga za Vakufsku kuću i žubor česama. Voda je, uostalom, stigla u svako domaćinstvo.Ostalo je, ipak, neobjašnjeno kako se za zgrade izgubila tabla na kojoj je neko vrijeme pisalo "zakonom zaštićeno".
Kako god bilo, glavni imam Rahim Muratović je u pravu kada kaže da se na to sada ne treba osvrtati.
"Službujem u Beranama punih četiri decenije. Za tu kuću me vežu sjećanja na mladost, za početke rada. Od 1998. godine imamo lijepu i novu džamiju u naselju Hareme. Tamo imamo sve uslove za vjerske obrede. Ipak, stalo mi je da vidim da Vakufska kuća ponovo počne da živi jednim sadržajnijim i punijim životom. Ne možemo joj vratiti stari sjaj, ali se možemo truditi da joj udahnemo malo viže života, jer ovaj kuća to zaslužuje. Ona može biti atraktivna i u pogledu vjerskog turizma, ali i ukupne turističke ponude Berana", kaže Muratović.
