Crnogorski pjesnik, Boris Đurović, rođen je u nekadašnjem Titogradu, 1988, gdje i provodi dio djetinjstva, a kasnije se nastanjuje u Danilovgradu.
Radi kao TV snimatelj. Apsolvent je Fakulteta za crnogorski jezik i književnost na Cetinju.
Pisanjem se bavi dugo, poeziju je objavljivao u relevantnim književnim časopisima, a iza sebe odnedavno ima i objavljenu zbirku poezije „Svi moji deomoni“.
BUĐENJE
Što Vam nedostaje iz vremena kada ste bili dijete?
- Vrijeme provedeno kod babe u Piperima i bezbriga. Onaj ośećaj koji vas u đetinjstvu oslobađa svake odgovornosti, mislim na period prije prvih ljubavi - tada počinju muke. Sve prije toga je sušta bezbriga, um je u levitirajućem stanju dok drugi oko vas glavoboljaju. Obaveze, računi, poslovi, važni razgovori... Sve je to za mene bila magla.
Što najviše volite u tome što ste odrasli?
- Što nijesam u obavezi da polažem račune i što mogu da jedem slatko a da niko ne može da odredi kad je dosta, pa ni ja.
Za koji Vaš talenat smatrate da nije došao do izražaja?
- Malo je onih što kod sebe nijesu prepoznali potencijal za razne mogućnosti koje pruža život. Jedan sam od tih, ako izuzmemo apstraktne talente, poput stvaranja izmaštanog svijeta po sopstvenoj mjeri.
Koju svoju osobinu smatrate najgorom?
- Mrtva trka. Ipak ih se ne bih odrekao. Recimo, težak sam u polemici i često bespotrebno žurim.
Što najviše cijenite kod drugih?
- Riječ. Tačnost. Ako se dogovorimo u 20:00 h, ne pojavljuj se ako nijesi u vidokrugu u to doba.
U OGLEDALU
Kako bi se zvala Vaša filmska biografija i ko biste voljeli da glumi Vas?
- „Uvod u izvod“. Glumac ne smije da ima uši uz glavu, oko ostalih karakteristika neće imati značajnih problema.
Kako biste nekome, preko telefona, u pet riječi opisali sebe?
- Ja sam jedan savrš... Veza se prekinula.
Kako biste opisali sebe da ste hrana?
- Ovo pitanje je mač s dvije oštrice. Ljuta porcija. Zavisi ko i kako kuša.
Koju moć super-junaka biste voljeli da imate?
- Daljinski za ljude. Dva tastera: ON/OFF
Sa kojom ličnošću, stvarnom ili izmišljenom, biste se zamijenili na jedan dan?
- Ne bih se bavio time. Moja zona komfora ponekad prevazilazi samu sebe.
SVAKODNEVICA
Što radite nedjeljom poslijepodne?
- Ne znam. Nema pravila. Čitam, pišem, radim i odnedavno ninam.
Koja pjesma Vam je uvijek u vrhu liste omiljenih?
- To je nekad bio Balašević, danas instrumentali. Glasovi su počeli da me zamaraju.
Koja knjiga/predstava/film je, u posljednje vrijeme, na Vas ostavila najsnažniji utisak?
- Čitajući čekam da neka knjiga smijeni Bulgakova (Majstor i Margarita) i Dostojevskog. (Zabilješke iz podzemlja). Film: Paterson. Predstava, možda neka šekspirovska stvar.
Gdje biste voljeli da otputujete?
- U Borhesov Alef ili u Peru.
Koje prevozno sredstvo najmanje volite?
- Voz. Mada volim pruge, melanholične su.
DA TI KAŽEM...
Kome sve ispričate?
- Nikome, a kipim odavno.
Čemu se uvijek obradujete?
- Kvalitetnim ljudima. Kupovini slike ili knjige.
Da li za nečim žalite?
- Da. Za nečim što je moglo da bude, a nije bilo.
Bez čega ne možete?
- Mogu bez svega. Mada, najteže bih se odrekao ristretta.
Za što ste se posljednji put izvinili?
- Ne śećam se, a neću da izmišljam. Izvinite.
SUMRAK
Koje tri želje biste tražili da Vam ispuni zlatna ribica?
- Da ne bude rata, gladi i komaraca.
Što je najteže što ste do sada uradili?
- U kojem smislu? U apstraktnom, trpim da se ne razočaram u neke ljude, a počinje najteži posao - vaspitanje đeteta. U fizičkom - kršima sam punio iskopine za trotoare.
Kada biste saznali da Vam je ostalo samo tri mjeseca života, kako biste ih proveli?
- Nastavio bih tempo kojim sad živim. Pojačao bih pisanje i pecanje.
Kako biste voljeli da umrete?
- Ja neću umrijeti, mada ako se desi - neka bude u snu, iako sam navio sat.
Koji bi bio Vaš epitaf?
- „1988 - ???“
Priredila: A. POPOVIĆ
