Ustavni sud Crne Gore usvojio je ustavnu žalbu nekadašnje sutkinje Ustavnog suda Fetije Međedović, ukinuo presudu Vrhovnog suda Crne Gore i predmet vratio tom sudu na ponovni postupak i odlučivanje, jer redovni sudovi nijesu suštinski ispitali njen ključni navod – da joj Ustavom garantovani devetogodišnji mandat nije mogao biti prijevremeno prekinut Ustavnim zakonom za sprovođenje Amandmana na Ustav, donijetim prostom većinom, mimo razloga za prestanak funkcije propisanih samim Ustavom.
Kako su naveli iz Ustavnog suda, Međedović je 17. novembra 2011. godine izabrana za sudiju Ustavnog suda na mandat od devet godina, koji je trebalo da traje do novembra 2020. godine. Međutim, nakon ustavnih promjena i izbora novog sastava Ustavnog suda, njena funkcija prestala je 27. decembra 2013. godine, gotovo sedam godina prije isteka mandata, bez pojedinačne odluke Skupštine o prestanku funkcije ili razrješenju koju bi mogla osporavati.
"Amandmanima na Ustav iz 2013. godine izmijenjeni su način izbora sudija Ustavnog suda i trajanje njihovog mandata i uvedena kvalifikovana većina za njihov izbor i razrješenje. Tim amandmanima, međutim, nije uveden novi osnov za prijevremeni prestanak mandata tadašnjih sudija", navodi se u saopštenju.
Kako su dodali, Ustavnim zakonom za sprovođenje Amandmana, donijetim prostom većinom, predviđeno je raspisivanje javnog poziva za izbor svih sudija, dok je izmjenama Zakona o Ustavnom sudu propisano da dotadašnji predsjednik i sudije rade do izbora novog sastava. Ustavni sud je ocijenio da je na taj način sprovodbeni zakon suštinski uveo novi osnov za prestanak sudijske funkcije mimo razloga propisanih Ustavom.
Sud je upozorio da bi prihvatanje takve mogućnosti vodilo „ustavnoj anarhiji“, jer bi se ustavnim zakonima za sprovođenje budućih reformi, prostom većinom, mogli mijenjati Ustavom propisani uslovi za prestanak mandata najviših državnih organa – pa bi se na isti način moglo omogućiti raspuštanje Skupštine, smjena Vlade ili razrješenje predsjednika države, odnosno intervenisati u mandate Sudskog i Tužilačkog savjeta, mimo uslova koje propisuje Ustav.
Kako su kazali, Međedović je nakon prestanka funkcije koristila pravo na naknadu zarade, a potom ostvarila pravo na penziju. U parničnom postupku tražila je od države naknadu štete u visini razlike između zarade koju bi ostvarivala kao sudija Ustavnog suda i penzije koju je primala, za period od 1. novembra 2016. do 18. juna 2020. godine.
"Osnovni, Viši i Vrhovni sud odbili su njen zahtjev, smatrajući da joj je funkcija prestala po sili zakona izborom novog sastava Ustavnog suda, da posebna odluka Skupštine o razrješenju nije bila potrebna i da nije imala legitimno očekivanje da ostvaruje zaradu do isteka mandata. Stavljeno joj je na teret i to što se nije prijavila na javni poziv za izbor novog sastava Suda i što nije vodila poseban postupak radi utvrđenja povrede prava na pristup sudu", navode iz Ustavnog suda.
Ustavni sud ocijenio je suprotno kada je riječ o legitimnom očekivanju. Izborom Međedović na devetogodišnji mandat, čije je trajanje bilo garantovano Ustavom, nastalo je legitimno očekivanje da će funkciju obavljati do isteka mandata, osim ako prije toga nastupi neki od Ustavom propisanih razloga za prestanak ili razrješenje. Činjenica da je mandat kasnije prekinut po sili novog zakona nije mogla retroaktivno poništiti to pravo.
Ustavni sud ocijenio je da su redovni sudovi pretjerano formalističkim pristupom propustili da suštinski ispitaju navode o prijevremenom prekidu Ustavom garantovanog mandata.
„Naprotiv, iscrpljujući se u ponavljanju istih navoda na svim nivoima nadležnosti, sudovi su zapravo samo prepisali Odluku Ustavnog suda koja je prethodno donijeta u normativnoj kontroli i suštinski samo zaključili da zakonitost ne cijene u redovnom postupku, već to čini Ustavni sud u postupku normativne kontrole“, navedeno je u odluci.
Ustavni sud je podsjetio da se 2015. godine proglasio nenadležnim da ispituje ustavnost Ustavnog zakona za sprovođenje Amandmana, smatrajući da taj akt čini sastavni i neodvojivi dio Amandmana na Ustav i da zato ne može biti predmet ustavnosudske kontrole. Istovremeno je tada naveo da u postupku apstraktne kontrole nije nadležan da cijeni krajnje efekte primjene propisa na tadašnjeg predsjednika i sudije Ustavnog suda, već da je za to potreban poseban pravni postupak prema konkretnom pojedincu. Ustavni sud je sada utvrdio da Međedović takvu djelotvornu zaštitu nije dobila ni pred redovnim sudovima.
Ustavni sud je naglasio i da je Ustav „živi instrument“ i da razvoj međunarodnih standarda i prakse međunarodnih sudova, naročito u oblasti procesnih garancija prilikom smjenjivanja i razrješenja sudija i zabrane retroaktivnog zadiranja u postojeće mandate, može zahtijevati preispitivanje ranijih pravnih stavova. Sud je podsjetio da je i u sopstvenoj praksi već mijenjao ranije stanovište kada je kasniji razvoj prakse Evropskog suda za ljudska prava donio nove okolnosti i standarde relevantne za odlučivanje.
Sud se pozvao i na svoju najnoviju praksu u vezi sa Zakonom o upravnom sporu. Rješenjem od 26. maja 2026. godine naglasio je da ni politički i diskrecioni karakter odluka najviših državnih organa ne može dovesti do njihovog potpunog izuzimanja iz sistema djelotvorne sudske zaštite kada proizvode neposredna pravna dejstva prema konkretnom licu.
Prilikom odlučivanja Ustavni sud je imao u vidu praksu i standarde Evropskog suda za ljudska prava, Suda pravde Evropske unije, Interameričkog suda za ljudska prava, Komiteta UN za ljudska prava, Komiteta ministara Savjeta Evrope i Venecijanske komisije, kao i druge međunarodne standarde sudijske nezavisnosti i sigurnosti mandata.
Posebno je ukazano na presudu Evropskog suda za ljudska prava Kovesi protiv Rumunije, u kojoj je naglašeno da pravo na pristup sudu ima naročit značaj kada najviši državni organi odlučuju o statusu nosilaca pravosudnih funkcija i da odsustvo bilo kakve sudske kontrole zakonitosti odluke o razrješenju ne može biti u interesu države.
Ustavni sud podsjetio je i da je Venecijanska komisija, razmatrajući ustavne reforme u Crnoj Gori 2013. godine, konstatovala da je sastav Ustavnog suda obnovljen prije isteka mandata tadašnjih sudija i izrazila žaljenje što im nije omogućeno da mandate završe. Ustavni zakon kojim je omogućen izbor potpuno novog sastava nije bio dostavljen Venecijanskoj komisiji na mišljenje zajedno sa ustavnim amandmanima.
U odluci je naglašeno da su međunarodni sudovi i tijela dosljedno zauzimali stav da zakonske i ustavne reforme ne mogu služiti kao sredstvo za retroaktivni prekid garantovanih sudijskih mandata, jer sigurnost mandata predstavlja jednu od osnovnih garancija nezavisnosti sudstva.
Ustavni sud je značaj ovog predmeta posebno sažeo u zaključku:
„Sud smatra da je ovaj predmet otkrio ozbiljan problem u funkcionisanju sistema podjele vlasti i uticaja na nezavisnost sudija Ustavnog suda, pravnu sigurnost i vladavinu prava. Sudovi su propustili da utvrde, slijedeći međunarodne standarde koji su upozoravajući za svaku državu, da je došlo do kršenja nezavisnosti i stalnosti mandata na ovaj način, čime u praksi nije obezbijeđeno ovo jezgrovito pravo na način kako je Ustavom garantovano, jer se ne osigurava dovoljna odvojenost pravosuđa od drugih grana državne vlasti.“
Ustavni sud ovom odlukom nije dosudio naknadu štete niti odredio njen iznos. Presuda Vrhovnog suda ukinuta je jer redovni sudovi nijesu djelotvorno i suštinski ispitali navode da je šteta koju Međedović potražuje posljedica prijevremenog prestanka Ustavom garantovanog mandata, koji nije mogao biti prekinut sprovodbenim zakonom donijetim prostom većinom mimo razloga propisanih Ustavom.
U ponovnom postupku Vrhovni sud dužan je da djelotvorno i suštinski ispita navode podnositeljke o prijevremenom prestanku mandata i njegovim posljedicama, u skladu sa pravnim stavovima iz odluke Ustavnog suda i međunarodnim standardima zaštite sudijske nezavisnosti, stalnosti mandata, pravne sigurnosti i prava na pristup sudu.
Ustavni sud odluku je donio jednoglasno, na sjednici Suda održanoj 3. jula.
