Kako je saopšteno iz Ustavnog suda, predmet je vraćen Vrhovnom sudu na ponovno odlučivanje.
Osnovni i Viši sud u Podgorici, a potom i Vrhovni sud, presudili su da Radović nije učinila vjerovatnim da je od oktobra 2017. do jula 2018. godine, bila zlostavljana na radu, odnosno da je prema njoj diskriminatorski postupano jer je žena.
Ustavni sud je ocijenio da sudovi, prilikom utvrđenja postojanja mobinga i diskriminacije nijesu na adekvatan način cijenili nalaz i mišljenje neuropsihijatra, koji je utvrdio da je Radović usljed konfliktnih odnosa na radnom mjestu, bila liječena i ispoljavala simptome posttraumatskog stresnog poremećaja.
„Takav nalaz je obavezivao sudove da ispitaju da li su konkretne radnje posmatrane pojedinačno i u zbiru mogle predstavljati zadiranje u psihički integritet Radović bez obzira na to da li bi svaka od tih radnji, sagledana izolovano, formalno bila dopuštena”, navodi se u odluci Ustavnog suda.
U odluci Ustavnog suda se dalje navodi da je izostala suštinska analiza činjenica da su diskreciona ovlašćenja tadašnjeg guvernera primjenjivana selektivno, jer su nadležnosti kontinuirano smanjivane samo Radović dok prema drugoj dvojici viceguvernera takve mjere nijesu preduzimane.
Za Ustavni sud je sporno i to što redovni sudovi nijesu adekvatno cijenili činjenicu da je Centralna banka protiv Radović podnijela krivičnu prijavu nakon što se ona žalila na mobing. Iako je prijava kasnije odbačena, sudovi nijesu razmotrili da li je takvo postupanje poslodavca moglo imati negativan efekat na njen profesionalni ugled.
Takođe, kažu iz Ustavnog suda, u postupku utvrđenja mobinga sudovi nijesu cijenili ni činjenicu da je Radović smijenjena prije isteka mandata i u toku sudskog postupka za zaštitu od mobinga.
Vijeće Ustavnog suda je ukazalo da je suprotno praksi Evropskog suda i to što sudovi nijesu adekvatno cijenili dokument kojim je Radović optužena za nemoralno ponašanje, odnosno sveli su ovo na pitanje da li je formalno distribuiran među zaposlenima, bez razmatranja sadržine informacije kojom se zadire u privatni život.
“Sudovi su bili dužni da razmotre cjelokupni činjenični i pravni kontekst predmeta i da sagledaju kumulativni efekat svih prethodno navedenih okolnosti, uključujući i pokretanje krivičnog postupka, koje su u konkretnom slučaju rezultirale razrješenjem podnositeljke sa javne funkcije. Propuštanjem takve sveobuhvatne analize, sudovi nijesu ocijenili posljedice koje su navedene okolnosti imale na profesionalni ugled, lično dostojanstvo i psihički integritet podnositeljke”, kaže se u odluci Ustavnog suda.
Ustavni sud je naglasio da ovom odlukom ne prejudicira ishod ponovnog postupka o tome da li su događaji na radnom mjestu zaista predstavljali mobing, ali da način na koji su sudovi sagledali te događaje ne ispunjava standarde djelotvorne zaštita u smislu prakse i standarda Evropskog suda za ljudska prava, zbog čega je bilo nužno ukinuti osporenu presudu i predmet vratiti na ponovno odlučivanje Vrhovnom sudu.
