Ustavni sud usvojio je žalbu nekadašnjeg sekretara Opštine Tivat V. I. u predmetu koji se odnosio na njegov zahtjev za naknadu materijalne štete zbog izgubljenih zarada, ocijenivši da građanin ne može da trpi posljedice krivičnog postupka koji je trajao gotovo dvije decenije.
Ustavni sud je ukinuo presudu Vrhovnog suda i vratio predmet na ponovno odlučivanje, ocijenivši da je V. I. bio nametnut prekomjeran teret dokazivanja u postupku za naknadu materijalne štete zbog izgubljenih zarada.
Kako je saopšteno, Ustavni sud je zaključio da sudovi nijesu na adekvatan način ispitali kako je gotovo dvodecenijsko trajanje krivičnog postupka uticalo na realne mogućnosti V. I. da se zaposli i obezbijedi egzistenciju.
„Građanin ne može da trpi posljedice krivičnog postupka koji je trajao gotovo dvije decenije, a da sudovi ne ispitaju kako je takvo trajanje postupka uticalo na njegove realne mogućnosti zaposlenja i obezbjeđivanja egzistencije“, navodi se u obrazloženju odluke Ustavnog suda.
Iz Ustavnog suda su kazali da je krivični postupak relevantan za zahtjev V.I. za naknadu štete vođen od 8. jula 1996. do 13. januara 2015. godine. Dio postupka okončan je zbog nastupanja apsolutne zastarjelosti krivičnog gonjenja, dok je za krivično djelo zloupotrebe službenog položaja, nakon ranijih osuđujućih presuda koje su ukidane, oslobođen optužbe.
Tokom postupka V. I. je, kako se navodi, proveo ukupno 24 mjeseca i devet dana u pritvoru. U pritvoru je bio od 13. decembra 1995. do 18. oktobra 1996. godine, a zatim ponovo od 27. januara 1997. do 31. marta 1998. godine.
Iz Ustavnog suda su podsjetili da je postupak protiv V. I. trajao nerazumno dugo već utvrdio i Vrhovni sud presudom iz 2013. godine, kojom mu je zbog povrede tog prava dosudio 3,5 hiljade EUR pravičnog zadovoljenja.
V. I. je ukazivao i da mu je tokom trajanja postupka bilo ograničeno kretanje zbog oduzimanja putne isprave, kao i da je bio izložen stalnoj obavezi odazivanja sudskim pozivima.
On je tvrdio da su te okolnosti, zajedno sa činjenicom da se protiv njega gotovo dvije decenije vodio krivični postupak, ozbiljno uticale na njegove mogućnosti zaposlenja i egzistenciju.
V. I. je tvrdio da bi, da protiv njega nije vođen krivični postupak, bio raspoređen na drugo radno mjesto u okviru svoje stručne spreme ili bi se zaposlio kod drugog poslodavca.
Posebno je ukazivao da, kao diplomirani pravnik protiv kojeg se vodio krivični postupak, nije mogao dobiti potvrdu nadležnog suda da se protiv njega ne vodi krivični postupak, koja je bila uslov za konkurisanje za određena radna mjesta u struci.
Iz Ustavnog suda su kazali da su redovni sudovi odbili njegov zahtjev za naknadu izgubljenih zarada, zaključujući da nije dokazao postojanje dovoljno izvjesne veze između vođenja krivičnog postupka i štete koju je potraživao.
Sudovi su, navodi se, smatrali da nije dokazao da bi nakon prestanka funkcije sigurno bio raspoređen na drugo radno mjesto, niti da bi po redovnom toku stvari ostvarivao zaradu koju je tražio.
“Takođe su cijenili da nije dokazao da je tokom trajanja krivičnog postupka pokušavao da se zaposli i da je bio odbijan upravo zato što se protiv njega vodi krivični postupak”, dodaje se u saopštenju.
Vrhovni sud je prihvatio takav stav i odbio njegovu reviziju.
Ustavni sud je ocijenio da takvo obrazloženje Vrhovnog suda nije dalo „dovoljan i relevantan odgovor“ na odlučujuće navode V. I.
„Vrhovni sud se zadržao na zahtjevu da podnosilac dokaže izvjesnost ostvarivanja zarade, bez konkretne i individualizovane analize svih okolnosti njegovog slučaja“, navodi se u saopštenju.
Kako je ocijenjeno Ustavni sud, posebno nijesu dovoljno cijenjeni gotovo dvadesetogodišnje trajanje krivičnog postupka, profesionalni status V. I. kao diplomiranog pravnika i činjenica da se protiv njega sve to vrijeme vodio krivični postupak, kao ni uticaj tih okolnosti na njegove realne mogućnosti zaposlenja i ostvarivanja prihoda.
„Od podnosioca se zahtijevalo da dokaže izvjesnost buduće, odnosno izgubljene zarade, dok istovremeno nije adekvatno ispitano da li je upravo dugotrajno postupanje državnih organa doprinijelo gubitku realne mogućnosti zaposlenja i ostvarivanja prihoda“, zaključio je Ustavni sud.
Ustavni sud je zaključio da presuda Vrhovnog suda ne sadrži ustavnopravno prihvatljivo i dostatno obrazloženje o odlučujućim navodima V. I. i utvrdio povredu prava na pravično suđenje.
“Vrhovni sud će u ponovnom postupku morati da ponovo ocijeni zahtjev V. I. za naknadu materijalne štete i konkretno ispita kakav je uticaj gotovo dvadesetogodišnjeg krivičnog postupka imao na njegove realne mogućnosti zaposlenja, ostvarivanja zarade i obezbjeđivanja egzistencije”, navodi se u saopštenju.
V. I. je ranije, u posebnom postupku, ostvario pravo na 60 hiljada EUR naknade nematerijalne štete zbog neosnovanog lišenja slobode, odnosno vremena provedenog u pritvoru.
