Sve je počelo 2008. godine, kada je Štrabag kao najpovoljniji ponuđač na međunarodnom tenderskom postupku dobio Ugovor za izvođenje radova na kontinentalnom i južnom kraku za regionalni sistem snabdijevanja vodom Crnogorskog primorja. Projekat je finansirala Svjetska banka i bio je vrijedan 17,1 miliona eura.
Ugovor sa Štrabagom potpisalo je Javno preduzeće Regionalni vodovod Crnogorsko primorje, ali već nakon godinu došlo je do njegovog kršenja od strane austrijske kompanije.
Radovi su počeli drastično da kasne iz neopravdanih razloga, te je menadžment Regionalnog vodovoda, u cilju zaštite crnogorskih interesa, odlučio da raskine ugovor.
U prilog odluci raskida ugovora išla je i činjenica da je Štrabag prvobitno čvrsto tvrdio da mu je za posao dovoljno 360 dana, a kasnije, po isteku planiranog roka, tražio produženje od najmanje 417 dana.
U trenutku traženja produženja Štrabag nije bio ispinio ni polovinu ugovorenih obeveza na projektu. Da cjelokupna situacija bude još frapantnija, Štrabag je kasnije tražio neograničeni rok izgradnje kontinentalnog i južnog kraka budućeg regionalnog vodovodnog sistema.
I pored činjenice da je Štrabag neosnovano kasnio sa izvođenjem radova, te da je tražio produženje istih, u astrijskoj kompaniji su odlučili da podnesu tužbu protiv Regionalnog vodovoda.
Štrabag je tužbom pokrenuo arbitražni postupak protiv Regionalnog vodovoda pred arbitražom Međunarodne trgovinske komore tvrdeći da nije bilo osnova za raskid ugovora. Regionalni vodovod je odmah stavio prigovor nenadležnosti arbitraže, jer ugovor nije predviđao da će se sporovi strana rješavati po Arbitražnom pravilniku ove institucije (osnovno načelo međunarodne trgovačke arbitraže je da arbitražni spor može da rješava samo arbitraža koju su stranke izričito predvidjele u svom arbitražnom sporazumu).
Ugovor je jedino predvidio da će se sporovi iz ugovora rješavati pred arbitražom, ali je propustio da navede instituciju koja će spor rješavati.
Međunarodna trgovinska komora i pored svih prigovora je presudila u korist Štrabaga, te zahtijevala od Privrednog suda Crne Gore da prizna arbitražnu odluku kao obavezujuću.
Privredni sud u Podgorici prihvatio je argumente Regionalnog vodovoda i u vrlo dobro obrazloženoj odluci odbio zahtjev Štrabaga za priznanje arbitražne odluke.
Privredni sud je argumentovano ukazao da je Arbitražno vijeće potpuno pogrešno tumačilo arbitražni sporazum iz ugovora i nedosljedno primijenilo opšta pravila tumačenja ugovora na konkretan slučaj. Uslijedilo je poništavanje odluke Privrednog suda od strane Apelacionog, koji je donio pravosnažnu presudu kojom je usvojio tužbeni zahtjev kompanije Štrabag, odnosno priznao arbitražnu odluku. Upravo zbog odluke Apelacionog suda Štrabag je 2018. godine blokirao račun Regionalnog vodovoda i skinuo 12 miliona eura.
Nakon toga Regionalni vodovod je izjavio zahtjev za reviziju Vrhovnom sudu koji je taj zahtjev, bez upuštanja u meritum spora, odbacio kao nedozvoljen. Na takvu odluku Regionalni vodovod se žalio Ustavnom sudu. Ustavni sud je odlučio da je Regionalnom vodovodu uskraćeno pravo na pravično suđenje, ali Vrhovni sud je ignorisao takvu odluku te je ponovo donio istu odluku.
Postupak je nastavljen novom ustavnom žalbom Regionalnog vodovoda.
Ustavni sud je nedavno ponovo presudio u korist Regionalnog vodovoda, odnosno poništio presudu Vrhovnog suda, koji će morati da uradi reviziju presude Apelacionog suda. U odluci, u koju su Dnevne novine imale uvid, jasno je naznačeno da je Vrhovni sud u ovom postupku pristupio krajnje formalistički.
“Njegovo utvrđenje da Zakon o parničnom postupku ‘ne predviđa mogućnost izjavljivanja revizije protiv pravosnažnog rješenja drugostepenog suda o priznanju strane arbitražne odluke, zbog čega j e revizija nedozvoljena, pa ju je kao takvu valjalo odbaciti’, očigledno je proizvod ‘mehaničke’ primjene pozitivnog prava bez uzimanja u obzir specifičnosti i važnosti pravne oblasti kojoj pripada konkretan sudski postupak i bez sveobuhvatnog sagledavanja pravnog pitanja u svijetlu drugih mjerodavnh propisa, kao i relevantnih obilježja ustavno-pravnog poretka Crne Gore, uključujući i ustavnu odluku Vrhovnog suda”, kaže se u odluci Ustavnog suda.
Tumačenje Vrhovnog suda, ističe se u odluci, nije u skladu sa Ustavnom Crne Gore, ali ni sa Evropskom konvencijom.
“Ustavni sud ocjenjuje da ne bi bilo očigledna ili sama po sebi razumljiva tvrdnja Vrhovnog suda da prvostepeni i drugostepeni sud u provedenim postupcima nijesu cijenili pravni odnos stranaka. Naime, ako ti sudovi nijesu cijenili pravni odnos stranaka, odnosno pravni posao u vidu zaključenog Arbitražnog ugovora, kako to tvrdi Vrhovni sud, na koji su način onda, na osnovu ugovorenih odredbi, utvrdili da je organ čiju odluku treba eventualno priznati (MAS MTK) bio nadležan za njeno donošenje? Na to pitanje Vrhovni sud nije odgovorio”, navodi se u odluci Ustavnog suda.
Shodno Ustavu i Zakonu o Ustavnom sudu, propisana je obaveza da se poštuju i izvršavaju odluke Ustavnog suda.
“Ovo znači da u situaciji kada je zbog utvrđene povrede Ustavom i Konvencijom zajamčenih prava ili sloboda naloženo ponavljanje postupka, izvršenje odluke Ustavnog suda ne podrazumijeva samo formalno donošenje nove odluke od strane tog suda, kako je to uradio Vrhovni sud u konkretnom slučaju, već i postupanje i odlučivanje Suda u skladu sa pravnim razlozima iznijetim u odluci Ustavnog suda koja se izvršava, na šta ga obavezuje odredba člana 77 stav 2 Zakona o Ustavnom sudu”, zaključuje su u odluci, koju potpisuje predsjednik Ustavnog suda Budimir Šćepanović.
