U doba poremećenih moralnih i društvenih vrijednosti, pitanje je da li ima smisla baviti se i komentarisati religijsko nasljeđe. Zbog djelovanja pojedinih crkava i crkvenih poglavara izgleda da se ubrzano vraćamo u „svijetlu prošlost“. Smišljaju se nove dogme i uvode novi nazovi tradicionalni obredi, sa jednim prizemnim, ali pogubnim ciljem – promjene nacionalne svijesti Crnogoraca. U tu svrhu se koriste sveci i njihovi kultovi, duboko ukorijenjeni u Crnoj Gori. Poodavno je jedan filozof istakao da od religije očekuje da ljude učini boljim. Na žalost, ćedoci smo da ih u današnje vrijeme čini gorim. Zato se o zloupotrebama i instrumentalizaciji vjere mora češće pričati i ukazivati na sve drastične primjere.
Sveti Vasilije Ostroški Čudotvorac, koji je jedan od naših najvećih svetaca i čije se mošti čuvaju u Manastiru Ostrogu, do blasfemije je upotrebljavan, čime je isprofanisano njegovo značenje i mjesto koje je imao u srcima vjernika i običnih ljudi. Posebno je važno istaći da je to mjesto imao kod vjernika svih konfesija. Da pomenemo da su nekada jedni od najvećih darodavaca Manastira bili Ferizovići, ugledna porodica nikšićkih Muslimana. Iskorišćen je svetac tako da se unizi i on i Crnogorci za koje je imao posebno značenje. Uostalom, do skora vremena samo je u crnogorskom crkvenom kalendaru bio upisan crvenim slovom. Npr, u Srbiji su za njega „čuli“ poslije 1860. godine, slično kao i za Sv. Vladimira, što predstavnicima strane crkve u Crnoj Gori nije smetalo da ih naknadno posrbe. Slično su prošli i ostali sveci: Sv. Isaija, Sv. Stefan Piperski, Sv. Petar Cetinjski, sveta mjesta i sakralni spomenici. I da se podvuče, on je samo Sveti Vasilije Ostroški Čudotvorac, a nikakav tvrdoški, hercegovački i što sve mitomanska svijest neće smisliti, da bi izbrisala Crnu Goru iz traga i naziva.
ČISTA BIOGRAFIJA
Vjerovatno je o Sv. Vasiliju i Ostrogu poznato prilično toga, čak i uz mitska dopunjavanja. Po predanju on je rođen kao Stojan Jovanović, od bogobojažljivih roditelja, iz Mrkonjića u Popovom Polju, blizu Trebinja, 28. decembra 1610. godine. Dalje se kaže da je Stojan rano pošao na na učenje u Manastir Zavalu. Кasnije je kao arhimandrit Vasilije bio u Manastiru Tvrdoš, pa je pošao pod Ostrog i u maloj isposnici, koja je dio manastira, proveo posljednje dane. Umro je 29. aprila 1671. godine, po novom kalendaru 12. maja. Postoji još par podataka koje vrijedi pomenuti.
Vladimir Jovanović, vrijedni istraživač istorije Crnogorske pravoslavne crkve, navodi da je Sv. Vasilije vjerovatno porijeklom iz crnojevićke Crne Gore, a da „nije slučajno to što je rukopoložen za sveštenomonaha baš na Cetinju. Podvizao se u Crnoj Gori kod mitropolita crnogorskoga Mardarija Кornećanina“. „Docnije, postaće arhijerej zaholmski (zahumski) Pećke arhiepiskopije, koja je samoupravna jurisdikcija pod Vaseljenskim Patrijarhom. Izvori svjedoče da je Vasilije imao neprilike od jednovjernikâ u svojoj eparhiji: od stanovništva oko Trebinja do lokalnih velmoža, te izvjesnoga mitropolita Aresnija koji je tvrdio da je on zakoniti arhijerej, etc. Arhijereji katedre Peći upravo tih decenija i kroz svoje sabore u Manastiru Morača vode pregovore o priznanju Pape za poglavara, tj. o prelasku na uniju. I Vasilije komunicira sa Papom – o tome svjedoče objavljeni pisani dokumenti. Ali, da li je ili nije Vasilije prihvatio uniju – nema pouzdanih izvora, mada najveći srpski istoričar Vladimir Ćorović izričito tvrdi da jeste“.
Međutim, skloniji smo da se pozovemo na proučavanja dr Nikodima Milaša, velikog stručnjaka za pravoslavno crkveno pravo koji je o ovome pisao još daleke 1913. godine. On je, baveći se pitanjem da li je Sv. Vasilije prihvatio uniju, napisao: „U novije doba ovo učenje crkve o Sv. Vasiliju, kao poborniku pravoslavne vjere, podvrgnuto je bilo u srpskoj javnoj štampi sumnji. Кaže da su neki ‘inovjernici posumnjali da je odan pravoslavlju i da se deset godina prije svoje smrti odrekao te vjere, i tako i umro’.“ Na kraju je Milašev zaključak bio da te priče nijesu odgovarale istini. Da li se u vatikanskim spisima mogu naći tragovi, ko zna?
BESTIJALNOSTI „OSLOBODILACA“
Već smo govorili da je Sv. Vasilije jedva opstao da ne bude zajedno sa Sv. Petrom sahranjen, da se ne bi Crnogorci opijali starim praznovjerjem, jer su im 1918. „bratski“ bajoneti donijeli slobodu. No, simbolično su napravljene bestijalnosti sa osnovnim crnogorskim znamenjima, kada je „Jednoga dana, decembra 1918. u 1 sat noću, jedna grupa srbijanskih oficira, praćena vojnicima i jednom grupom najgore fukare“, na trgu u Nikšiću, sahranila tri kovčega na kojima je pisalo Sv. Petar, Sv. Vasilije, a na jednom je bila crnogorska kruna, da bi na kraju besmislenog čina prepišali grobove.
To ipak nije uništilo značenje Sv. Vasilije za Crnogorce (ostalima je samo dobar marketinški proizvod koji odnosi velike prihode, neoporezovane i neregistrovane). Podćećamo na detalj o kome se malo govori. To je Zakletva učesnika Ostroške skupštine, tokom Drugog svjetskog rata, 8. februara 1942. Da ne bude zabune, Skupštinu su održali partizani, tj. komunisti. Vrijedi čuti uvodni dio zakletve: „Na ovom mjestu gdje su se i naši djedovi zaklinjali osveti i slobodi mi, učesnici konferencije crnogorskih i bokeljskih rodoljuba, zaklinjemo se da ćemo ostati vjerni duhu svoga naroda, koji je u borbi za junačku slobodu stvarao svoje junake, pjesnike i svetitelje, svoje tvrđave i svoje manastire − zaklinjemo se da nećemo objesiti svoje puške dok naša pobjeda ne satre i posljednjeg fašističkog krvnika, dok naša pobjeda ne osreći život naše djece i ne ograne grobove naših predaka.”
No, Crnogorci ili ono što je od njih preostalo, nijesu uspjeli sačuvati svoga sveca od najrigidnije upotrebe, kada su mošti svetoga Vasilije iskorišćene da se kadi mržnjom i razdorom, do najnovijeg izbornog profanisanja. Da se ne povjeruje da se to dešavalo krajem HH i početkom HHI vijeka. Tada je prikačen i vozan na vojni kamion, čiji je vozač bila masna, kosmata spodoba u farmericama. Toliko o stvarnom poštovanju.
A da poštovanja malo ima možda vrijedi ponovo navesti ono mitomansko spajanje Sv. Save i Sv. Vasilija. To je do karikaturalnosti dovedena propovijed da je sv. Sava blagosiljao majku Sv. Vasilije (na stranu mitološka priča). Ispadalo bi da je to bila najduža trudnoća, 374 godine ili, pak, najstarija trudnica, bože me oprosti i sakloni, od ovakve bratije i njihovog vrhovnika. Boga se ne boje, a ljudi ne stide, iako kažu da služe i jednom i drugima. Da je tako, Sveti Vasilije bi bio cjelokupan, kako nalaže svetački kult i ne bi se djelovi moštiju poklanjali „ka’ da su im babove kosti“.
I STEFAN POSRBLJEN
Slično kao i sa Sv. Vasilijem postupljeno je i sa kultom Sv. Stefana Piperskog. On je takođe retroaktivno posrbljen, a poslije sve ide lakše. I naravno, korišćen je za motivacione pohode litijaša. Ikona može da proplače, pojaviće se ćedoci novih čudesa novog srpskog sveca, da bi se zaboravilo da je izvorno crnogorski. Vjerovatno od 1796. godine, kada su, po jednom zapisu, uz pomoć Sv. Stefana Piperskog Crnogorci, predvođeni Petrom I, pobijedili Mehmed pašu Bušatliju. Inače, Sv. Stefan Piperski potiče iz nikšićke Župe, iz bratstva Кrulanovića. Rođen je u prvoj polovini HHVII vijeka. Prvo je bio podvižnik i iguman u moračkom manastiru. Odatle se, bježeći pred Turcima, sklonio u Rovca, da bi nakon sedam godina stigao u Pipere. Tu je pored jednog izvora podigao crkvu u slavu Presvete Bogorodice. Umro je 20. maja (2. juna) 1697. godine. Taj dan mu je posvećen u pravoslavnom kalendaru. Njagov kult je prvobitno bio lokalnog karaktera, vezan za Pipere, koji su brižljivo čuvali i sklanjali njegove mošti pred svakom opasnošću. Danas se mošti sv. Stefana Piperskog čuvaju u Manastiru Ćelija Piperska.
U sjenci zloupotreba ovih svetaca ostala je i „rezervna“ litijaško izborna varijanta. To je plasirana vijest da su u Manastiru Ždrebaonik otkrivene kosti Sv. Save. To je ta mitomanska propaganda, kad je potrebno spaljene su, kad zatreba nađene su. O tome drugom prilikom detaljnije.
