Njih dvojica zajedno su producirali „Ulicu“ Federika Felinija, nagrađenu Oscarom, ali i istorijski spektakl „Rat i mir“ po Lavu Tolstoju, snimljen s holivudskim zvijezdama u otalijanskim studijima i na tamošnjim lokacijama. Poslije se ustanovilo da im je uputnije raditi samostalno, ali je zanimljivo da su obojica dugo primjenjivala sličnu strategiju, vrludajući između art filmova i čisto komercijalnih projekata: Ponti je bio oprezniji, a De Laurentis čisti megaloman, pa je producirao neke od najvećih finansijskih krahova posljednjih nekoliko decenija: stoga mu je karijera puno uzbudljivija, a bez njega ne bi bilo ni nekih od najvažnijih filmova tog razdoblja.
Rođen je 1919. kraj Napulja, prvi dodir s biznisom imao je prodajući špagete koje je pravio njegov otac, da bi zatim studirao kameru na rimskoj filmskoj akademiji. Već s dvadeset godina producirao je prvi film, no pravu aktivnost razvija po završetku rata. Nakon zapaženih ostvarenja u duhu neorealizma, doveo je Holivud u Italiju producirajući „Odiseja“ s Kirkom Daglasom i Silvanom Mangano u glavnim ulogama, ali je i dalje sarađivao s Viskontijem, Moničelijem, Rizijem i drugim prvacima italijanskog filma. Osnovao je i vlastiti studio „Dinocitta“, kojim je htio konkurisati rimskom „Cinecitta“, a krajem šezdesetih usmjerio se na blokbastere za međunarodno tržište („Diabolik“ i „Barbarella“: u tom razdoblju potpisao je i višegodišnji ugovor s Bekimom Fehmiuom, kojeg je promovisao u popularnoj seriji „Avanture Odiseja“).
Krah „Dinocitte“, nesigurno stanje talijanske filmske industrije i razvod od Silvane Mangano otjerali su ga u Ameriku, gdje je isprva imao uspjeha s filmovima „Serpiko“, „Smrtonosna želja“ i „Tri Kondorova dana“, izgradio novi studio u Sjevernoj Karolini te osnovao kompaniju Dino de Laurentiis Entertainment Group.
Krah „Uragana“ s Miom Farou i Maksom von Sidovom samo je donekle zaljuljao njegovo carstvo, jer je spretni preduzetnik stalno nalazio nove finansijere i drsko kopirao unosne trendove.
Ponekad bi se preračunao, pa je tako nakon slabog odjeka (inače sjajnog) trilera „Lovac na ljude” Majkla Mana, u kojem se prvi put pojavio lik Hanibala Lektera, odbio ekranizirati „Kad jaganjci utihnu“, ali je zato ispravio propust „Hanibalom” i „Crvenim zmajem“, najuspješnijima u karijeri. Kad je DEG otišao u stečaj, osnovao je novu firmu i preselio svoje filmske aktivnosti u Maroko.
Mnogi su u Holivoodu bili zgranuti kada mu je Američka akademija 2001. dodijelila počasnu producentsku nagradu Irving G. Thalberg, smatrajući da je suviše često koketirao s kičem i šundom, no o tome se da raspravljati: već sama činjenica da je uspio izdržati u biznisu u kojem su stradali igrači s puno jačim zaleđem zavrjeđuje priznanje.
(Jutarnji list)
