Zabluda je osnovni uzrok svih zala. Religija je najkrupnija zabluda. Svjetlost nauke i zdravog razuma dužna je da rastjera kužnu magluštinu svih predrasuda.
Vasa Pelagić („Umovanje zdravog razuma“, 1879)
Pojedinim iz moje generacije i obližnjih generacija, koji smo sačuvali zdrav razum, teško je pojmiti kako su se nekadašnji poštovaoci nauke, marksističke doktrine, pa i ideološki pripadnici Saveza komunista, tako naprasno odrekli svoje prošlosti i prešli sa slovjesnog na neki stepen vjerskog ekstremizma i zaslijepljenost, ubijeđeni u apsolutnu ispravnost svog stava. I nijesu oni samo promjenili životna načela, već imaju potrebu da nova načela učine univerzalnim i nametnu ih svima. A, umjesto validnih argumenata, imamo samo uvrede, zbog čega je nemoguće diskutovati sa takvim ljudima.
VELIKI PRASAK
Većina od njih ne zna mnogo o hrišćanskoj doktrini, više se oslanjaju na strast i na instinkt, prihvataju religiju i vjeru, ne zato što vjeruju u stvari koje ona propovijeda, što vjeruju u eshatologiju i parusiju, nego zato što to odgovara njihovim ośećanjima, daje im iluziju poštovanja nekadašnje tradicije i instinktima da postoji „nešto“. To „nešto“ je više sujevjerje nego vjera. Teško je povjerovati da većina koja se pričešćuje, vjeruje da parče hljeba i kašika vina predstavljaju Hristovo tijelo i krv, prije bih vjerovao da se pričešćuju slično kao kad im dijete od godinu i nešto daje igračku, šolju od kafe, a oni glume kako ispijaju nepostojeću kafu iz nje, kako bi usrećili dijete.
Treba podśetiti novokomponovane, ostrašćene vjernike, koji vide u ljudima koji nijesu religiozni bogoborce, da su i hrišćani u začetku smatrani bogoborcima (bezbožnicima). Kao što i oni danas nauku smatraju bogoborstvom, jer, za razliku od vjerovanja u paranormalno, da bi neka teorija dobila ulaznicu u svijet nauke, ona prije svega mora da bude provjerljiva. Vjerujem da je laičkom umu teško razumjeti teoriju velikog praska (Big Bang), kojim je stvorena cijela vasiona, pojam singulariteta, kojim se opisuje stanje u kome su, prije velikog praska, sva materija, prostor i vrijeme postojali u jednoj tački bez fizičkih dimenzija, tački u kojoj se nalazio sav prostor. Kao što im djeluje da je nebuloza da su naučnici matematički dokazali teoriju velikog praska. Mnogo je lakše vjerovati u čarobnjaka koji je čarobnim štapićem stvarao svijet.
Ne čudi što je Nikolaj Velimirović, u knjizi „Kroz tamnički prozor“, pisao o teleskopu kao najvećem zlu čovječanstva, jer se „umiješao u nebeske stvari“. Danas u svemiru postoji još veće „zlo“, superteleskop Džejms Veb, kojim je moguće viđeti i najudaljenije galaksije. Volio bih da mi genijalci iz redova eparhija Crkve Srbije u Crnoj Gori razjasne što su to za njih „nebesa“, đe se sele duše nakon smrti i kako oni vide postojanje ogromnog broja galaksija u vasioni, u kojoj smo mi tek „zrno pijeska“?
Filozof i teoretičar nauke Karl Poper piše da svaka tvrdnja mora da bude oboriva. Jer nauka, za razliku od religije, razgraničava ono što zna, od onoga što samo pretpostavlja ili od onoga što još uvek ne zna. Religija unaprijed zna odgovor. Hrist nije rekao: „ovo je istina“, već: „Ja sam istina“ (Jn 14, 6). Slijepo vjerovanje je jedini put ka spoznaji boga, ukoliko ne vjerujete, bog za vas zauvijek ostaje nepostojeći. Sveti Avgustin kaže: „Quem tamen nisi iam nunc diligamus, numquam videbimus“ („Ako ga ⦋Boga⦌ već sada ne ljubimo, nikada ga nećemo viđeti“). Upravo zato crkva utjeruje religioznu svijest i traži pokornost i bespogovrno vjerovanje u boga, smatrajući svaku sumnju za jeres.
SRPSKA AGENDA
Nije cilj ovog bavljenja odnosom nauke i religije da ljudi prestanu da vjeruju. Postoje ljudi koji imaju potrebu da vjeruju u transcedentalno kao oslonac u životu i kojima je potrebna ta vrsta utočišta. I niko nema namjeru da im oduzima to utočište. Razlog za bavljenje religijom jeste taj da svako društvo, a to važi za Crnu Goru danas, koje favorizuje religiju u odnosu na nauku, koje uzdiže religiju kao vrhovni vrijednosni sistem, ispisuje sebe iz savremenih sekularnih društava i na mala vrata uvodi teokratiju, vraćajući društvo unazad nekoliko stoljeća. Treba li dokazivati da je nauka ta koja unaprijeđuje život ljudi ili postoje ljudi koji misle da će im ponavljanje mističnih riječi, kršćenje, klečanje i ljubljenje popovskih ruku donijeti blagostanje? Opet, niko ne osporava nikome to pravo, pitanje je - što su prioriteti crnogorskog društva.
Država čiju istoriju pišu neprijatelji ima velike šanse da i sama ode u istoriju. Ko trpi staru nepravdu, taj priziva novu u kuću. Nacionalni identiteti počeli su se formirati kada i nacionalne države. To je novovjekovna i savremena pojava i nije postojala u srednjovjekovnim feudalnim državama. Nacija je projekat elite: političara, pisaca, vjerskih vođa, itd. Svaka nacija je konstruisana, ali u osnovi počiva na određenim istorijskim činjenicama. Da bi se narod identifikovao s nacijom, bilo je potrebno stvoriti i razviti sistem obrazovanja. Škole su predstavljale osnovno sredstvo širenja nacionalnog sentimenta. Poseban značaj imala je zvanična (državna) interpretacija istorije. Za podjele u crnogorskom društvu, svjesno urušavanje njegove suverenosti od strane suśedne Srbije i prepuštanje Srbiji stvaranja srpskog nacionalnog sentimenta u Crnoj Gori odgovrnost je političkih i kulturnih elita Crne Gore. Posebno zbog nerješavanja crkvenog pitanja, jer je uticaj Crkve Srbije presudan što je Crna Gora identitetski rascijepljeno društvo. Umjesto da crnogorski političari teže da se, raspadom Jugoslavije, crkveno pitanje vrati na pozicije prije formiranja KSHS, čije stvaranje je bio razlog da se ukine Crnogorska pravoslavna crkva, oni su postali najveći protivnici svog istorijskog nasljeđa.
TEMELJNI UGOVOR
Umjesto da se predśednik države u razgovoru sa Vaseljenskim patrijarhom bavi tim pitanjem, on se bavio Temeljnim ugovorom sa Crkvom Srbije, kao afirmativnim dokumentom. Spreman sam u svako doba da mu javno dokažem da je pravna neznalica i da o crkvenom pitanju u Crnoj Gori nema elementarnog pojma. Svako ko se bavi pravnom naukom, a nije ortodoksna pristalica Crkve Srbije, što pravni savjetnik predśednika Milatovića jeste, znao bi da je Temeljni ugovor neustavan iz više razloga. Prvo, država ne ugovora odnose sa pravnim subjektima iz druge države, već sa državama. Da bi neko pravno tijelo iz druge države postalo vlasnik zemlje u Crnoj Gori ono to mora uraditi preko pravnog tijela u Crnoj Gori koje pośeduje ili koje će namjenski osnovati. Nije li premijer Spajić zbog toga odustao od ugovora sa japanskom firmom za osnivanje LNG terminala u Baru i izgradnji gasnih elektrana i, po savjetu pravne službe, sačinio Memorandum o saradnji?
Drugo, Milatović je kao predśednik Crne Gore dužan da poštuje pravni sistem Crne Gore, bilo da se radi o periodu prije više od stoljeća ili danas, a ne da izigrava portparola Crkve Srbije. Za njega Ustav Crne Gore iz 1905. godine mora biti najrelevantniji dokument za status crkve u tadašnjoj Crnoj Gori, kao i Ustav Crnogorske pravoslavne crkve iz 1904. godine. Ako ih ne pośeduje, spreman sam da mu ih dostavim. Nije na njemu da sluša popovske lažibajke, već da poštuje ovozemaljske zakone Crne Gore. A Temeljni ugovor definitivno ne može biti ni međudržavni ugovor, ni element unutrašnjeg prava, jer Crna Gora ima Zakon o slobodi vjeroispovijesti, koji je obavezan za sve vjerske zajednice, pa i za Crkvu Srbije! Ustavno i zakonski Temeljni ugovor je ništavan, neustavan i nezakonit.
CRKVA IZNAD DRŽAVE
Da je Crna Gora država u kojoj zakoni ne važe za sve podjednako, odavno je poznato svima. Skoriji slučaj porodice Nikaljević pokazuje da su popovi Crkve Srbije mitska bića kojima se ne smije ništa reći. Čak ni istina. Dok njihove laži se prihvataju bez ikakve rezerve. Masovni zločini na Cetinju u istrazi potpuno zaobilaze Crkvu Srbije, iako čitavo Cetinje zna da su zločinci bili tijesno povezani sa popovima te crkve i pod njihovim uticajem. Pokazuje se da su pravosuđe Crne Gore i sve institucije Crne Gore prepuni crkvenih miševa koji sude po vjerskim uvjerenjima, a ne po zakonu. Skoro da nema dana da iz Crkve Srbije ne stižu riječi koje podstiču nacionalnu mržnju, koje negiraju Crnu Goru kao suverenu državu, veličaju izdajnike i zločince... Podižu se objekti bez dozvola, „rekonstruišu“ se sakralni objekti od istorijskog značaja bez kontrole državnih institucija, podižu objekti u moru, ugrađuju se italijanske pločice u crkve stare pola milenijuma i sl. I to sve ostaje bez odgovora pravosuđa države. Slobodno se može reći da je Crkva Srbije nadređena institucijama Crne Gore.
Miješanje crkve i njenih predstavnika u poslove države, nametanje društvenih normi zasnovanih na religijskim osnovama, privilegovani status sveštenika pred zakonom i u društvu, zaštićenost od istraga za teške masovne zločine, privilegovanost Crkve Srbije u svemu, finansiranje od strane države i javnih preduzeća vjerskih škola, crkava, ili finansiranje izgradnje vjerskih objekata, kao i poistovjećivanje vjeroispovijesti sa nacionalnom pripadnošću, apsolutno su nedopustiva kršenja osnovnih ljudskih prava svih građana i građanki jedne sekularne države!
Jeste da nije vezano za dosadašnju temu, ali moram da tražim od Demokrata Crne Gore da traže ostavku Alekse Bečića jer se kretao putevima koje je izgradio Bemax.
