Jesu li se Crnogorci umorili od sopstvene države? Kako drugačije objasniti kolektivnu ravnodušnost pred njenim očiglednim raspadanjem? Čini se da više nismo ni "kuvana žaba" – ona podrazumijeva sporost, izvjesnu neprimjetnost i lagodnost.
Posljednji je trenutak za akciju. Za mobilizaciju znanja, integriteta i javne odgovornosti
Ovdje se raspad odvija pred očima, agresivno, gotovo demonstrativno. I opet – ništa. Danas, međutim, ne svjedočimo samo truleži sistema, već zamoru društva. Trulež je postala stanje, a zamor izgovor.
Prethodne afere, prije svega bezbjednosne, ogolile su ne samo zavjere, već i zapanjujući stepen diletantizma i amaterizma. Spoj površnosti, improvizacije i ideološke zaslijepljenosti postao je obrazac upravljanja nakon 2020. godine.
Odgovornost je nestala kao politička kategorija. Čak i onda kada i najzagriženiji podržavaoci litijaške kontrarevolucije jasno prepoznaju obrazac ponašanja – improvizaciju, trgovinu identitetskim pitanjima, odsustvo strategije – sistem nastavlja da funkcioniše u paralelnoj stvarnosti. Nemoguće je ne vidjeti istinu. Još je teže istu relativizovati, osim ako niste funkcioner Demokrata.
Crna Gora danas gotovo isključivo funkcionise kao formalna država. Proces srbizacije, najvidljiviji u manjim sredinama kroz insistiranje na kvazi obilježjima i simboličko potiskivanje crnogorskog identiteta, razgrađuje i ono malo institucionalne kohezije što je ostalo. Više se ne radi samo o bjeguncima koji, umjesto u zatvor, odlaze u provod. Ne radi se ni izolovanim incidentima ucjena i trgovina informacijama. Riječ je o sistemskom potkopavanju državotvorne supstance.
Arhitekte „srpskog sveta“ mogu zadovoljno konstatovati da projekat napreduje - bez većih poteškoća. Od Crne Gore bi uskoro mogla ostati samo ljuštura – međunarodno priznata forma bez državnog sadržaja.
Zato nije bezazleno što se kao „goruća pitanja“ ponovo kandiduju državljanstvo, jezik i zastava. To nisu teme za dnevnopolitičku raspravu, već poluge dubinske transformacije identiteta.
Pitanje je da li će upravo taj talas biti okidač za prijeko potrebnu mobilizaciju. Zadatak, prije svega, kakve-takve intelektualne elite jeste da aktuelizuju i podstaknu ozbiljnu, javnu debatu o svemu ovome. Ključno je shvatiti da je dosta tekstova koji precizno dijagnostikuju kako se Crna Gora raspada, kako truli pred našim očima. Dijagnoza je postavljena. Ono što nedostaje jeste terapija – svjesna, organizovana, artikulisana akcija.
Paradoksalno, Crna Gora se danas nalazi u istorijskom procjepu: formalno savremena država, suštinski društvo koje se vraća modelima političke konstitucije iz 19. vijeka. Možda je upravo zato potrebno primijeniti taj model – izgradnju državne i nacionalne svijesti od intelektualne elite ka društvu. Jer političke partije moraju konačno odustati od slijepog i konformističkog uvjerenja da će ih neko uzeti za poželjne partnere. Neće.
Nemoguće je ne vidjeti istinu. Još je teže istu relativizovati, osim ako niste funkcioner Demokrata
Ovdje se odavno više ne vodi bitka za demokratsko upravljanje tzv. vlasti. Ovdje se vodi bitka za opstanak države.
I zato je posljednji trenutak za akciju. Za mobilizaciju znanja, integriteta i javne odgovornosti. Ne smiju se čekati izbori kao mitski datum spasa. Suprotno – pitanje je da li će nakon izbora išta ostati da se spašava.
Izbori se ne dobijaju onog dana kada se raspišu, već sada. U atmosferi nereformisanog izbornog zakonodavstva, urušenih institucija i sistemske asimetrije moći, pasivno čekanje znači pristajanje na poraz. Ko danas kalkuliše, sjutra bi mogao shvatiti da više nema čime da upravlja.
Jer dilema više ne glasi ko će vladati. Već – hoće li biti države.
