Monografija posvećena slikaru, grafičaru i pedagogu Đeljošu Đokaju (1933-2016) obuhvata hronologiju umjetnikovog stvaralaštva, prikupljenu i metodološki sistematizovanu istraživačku građu i reprodukovana djela. Izdavač monografije je JU Muzeji i galerije Podgorice, a suizdavač Centar savremene umjetnosti Crne Gore. Urednik i priređivač monografije je Sead Đokaj.
- Đeljoš Đokaj, koji je ostavio trajan trag u albanskoj, crnogorskoj, jugoslovenskoj i evropskoj umjetnosti XX i XXI vijeka, apriorno je zaslužio da se na dostojan način prezentuje i valorizuje njegovo stvaralaštvo. Ovaj dug prema velikom maestru rezultirao je publikovanjem monografije posvećene njegovom životu i djelu – zapisao je Sead Đokaj.
On je napomenuo da je temeljitim istraživanjem i velikom posvećenošću sabran materijal za bibliografsku građu i prikupljen veliki broj, dosad, nepublikovanih umjetničkih radova (grafika, crteža, akvarela, slika) koji se nalaze u regionalnim muzejskim i akademskim zbirkama i privatnim kolekcijama širom Evrope i Amerike. Ovo dvojezično (crnogorsko-englesko) izdanje ima za cilj da sačuva od zaborava stvaralaštvo Đeljoša Đokaja i pruži mogućnost novim generacijama istraživača na polju umjetnosti da nastave da proučavaju i daju svoje vrijednosne stavove o njegovom respektabilnom djelu.
ZAVIČAJ
Istoričarka umjetnosti Ljiljana Zeković u monografiji podsjeća da je oblikovanje ličnosti Đeljoša Đokaja, likovnog stvaraoca i humaniste, korijenito vezano za njegov zavičaj.
- Rodni Milješ bio je i ostao centar njegovog mikrokosmosa. U ovom malenom univerzumu, gdje su se u dubokom kontemplativnom miru ljudi stopili sa tradicijom, narodnim predanjima, gdje se još uvijek osjeća duh prošlih vremena i snažna veza čovjeka i prirode, Đokaj je našao duhovne i emotivne temelje na kojima će formirati svoje likovno djelo. Pejzažni krajolici Malesije, posebno rijeka Cijevna, za Đeljoša predstavja ,,svetu“ vodu koja je čuvala tajne njegovog djetinjstva, oživljavala asocijacije na davno prohujala vremena i impresije o ljudima i događajima iskustvenog pamćenja. Takav ambijent će predstavljati nukleus iz kojeg će, sedamdesetih i osamdesetih godina XX vijeka, razviti svoje kreativne ideje i oživjeti potisnuta unutrašnja stanja: tjeskobu, strah, melanholičnu nostalgiju, pijetete prema precima i emotivnu toplinu prema savremenicima - zapisala je Zeković.
Značajnu ulogu u Đokajevom umjetničkom razvoju imala je Likovna akademija u Beogradu.
- Šezdestih godina XX vijeka Đokaj je stekao reputaciju priznatog i uvaženog grafičara na jugoslovenskim prostorima. Riječ je o mladom umjetniku koji od samih početaka pokazuje visoku likovnu kulturu i skreće na sebe pažnju kritike kao talentovani umjetnik sklon tendencijama evropskog modernizma. Đokaj je smatrao da grafika predstavlja osnov njegovog crteža i uvod u sliku. Na djelima nastalim u tzv. predrimskom/rimskom periodu krajem šezdesetih godina XX vijeka, Đokaj pročišćava kompoziciju – rekla je Zeković.
Odlazak u Rim 1968/69. godine proširio je stvaralačke vidike Đokaja.
- Neposredan kontakt sa italijanskom likovnom i kuturnom baštinom uzdigao je na viši nivo njegove vrijednosne sudove i spoznaju o intelektuanoj snazi umjetnosti. Proširivanjem stvaralačkih vidika, u neposrednom kontaktu sa najvećim tekovinama svjetske kulture i umjetnosti, on svojem djelu daje jedan viši, simbolični stepen značenja – kazala je Zeković.
Ona smatra da je životni i stvaralački put Đeljoša Đokaja od rodnog Milješa, preko Beograda, Prištine, Rima i Augzburga našao konačnost u Milješu – u magičnom prostoru gdje su se spojili prošlost i sadašnjost, tradicija i savremenost, čovjek i priroda, duh i materija, vrijeme i beskraj.
Mario Penelope zapisao je 1982. godine da se u razvoju Đokajevog slikarstva, bogatog iskustvima i pokušajima, samotnjačkog, slobodnog u istraživanju i određivanju sopstvenih rješenja, uvijek ističe i umjetnikovo albansko-crnogorsko porijeklo, sentimentalno i kulturno obrazovanje ukorijenjeno u rodnoj zemlji.
- Čak i kada s posebnim interesovanjem gleda na metafizičke obrasce Đorđa de Kirika i one nadrealne Renea Margita, njegove neometafizičke vizije ipak, nose stil i duh srpskih i crnogorskih freski i ikona. Njegove zagonetne figure, kvadratnih formi i metaliziranih boja, nepomične izranjanju iz nedefinisane atmosfere suspenzije i misterije, koja u sebi kao da nosi upozorenje na neki tragičan događaj i ne dozvoljava mogućnost bjekstva ili iskupljenja – zapisao je Penelope.
IZVORNOST
Prisjećajući se boravka u Rimu, Đeljoš Đokaj je u intervjuima govorio je da je taj grad filtrirao njegove umjetničke kvalitete. Smatrao je da je veoma važno za jednog umjetnika-stvaraoca da bude u žarištu događaja, a to Rim sigurno pruža.
- Svi smo mi kretali u svijet da bi prosuli svoj džak fantastike, donijeli svijetu bogatsvo, ali donošenje darova i stvaranje slikarskih imena dvije su različite stvari... Danas, u svijetu više nije problem zanatska vještina. Sa malo više ukusa ,,dobre slike“ u stanju su da danas prave i berberi. A umjetnik je nešto više. On mora da govori istinu ili bar put do nje – govorio je Đokaj.
Smatrao je da pravi umjetnik uvijek nosi ono izvorno u sebi.
- Gdje god da živi i stvara izvor rodnog kraja provlači se kroz njegovo djelo. Dobri kritičari umjetnosti znaju to da dešifruju, znaju i po boji, znaju i po kompoziciji i načinu rada da je to djelo umjetnika koji nosi autentičan pečat mjesta i države iz koje dolazi. Kod mene je to kamen i njegova boja, ali i rijeke, jezera, more... – govorio je Đokaj.
Vidan trag djetinjstva
Đeljoš Đokaj u intervjuima je često napominjao da je period njegovog djetinjstva imao vidan trag u njegovom stvaralaštvu.
- Sve je na neki način ostavilo svoj trag: rat, sredina u kojoj sam odrastao, ljudi u toj sredini i surova priroda sa najčudnijim oblicima i bojama koje sam tu zapazio. Za mene, tamo je svaki kamen svojevrsni spomenik neke tragedije i očevidaca raznih događaja. Ja priznajem povezanost sa mojim zavičajem. Stvarao sam prikazujući ga – govorio je svojevremeno Đokaj.
