Toliko je proteklo od neuspješnog glasanja 12. decembra u parlamentu, na kojem Vukčević - kao jedan od četiri kandidata koje je Ustavni odbor predložio, u drugom krugu glasanja nije, kao ni ostali, dobio tropetinsku podršku. Za sudiju Ustavnog suda nadmetao se sa pozicije savjetnika tadašnjeg direktora Uprave carina Rada Miloševića.
Odluka o njegovom imenovanju za direktora direktorata u Ministarstvu finansija donijeta je juče, 15. decembra, pod stavkom kadrovska pitanja, bez velike pompe i pojašnjenja, bez navođenja Vukčevićeve titule doktora pravnih nauka i profesorskog zvanja.
U medijima je objavljena informacija da je kandidat za sudiju imenovan za čelnika direktorata, a koju nije niko demantovao, jer je bilo vjerovatnije da je riječ o drugom Iliji Vukčeviću.
Prihvatanje pozicije u državnoj službi sasvim je legitimna odluka dokazanog profesora prava i stručnjaka sa zavidnim referencama, koje su ga i rukovodile da istraje na konkursima za kandidata za sudiju Ustavnog suda.
Jednako kao što je ta odluka sada rječita i indikativna u pogledu preferenci i političke bliskosti sa ostacima manjinske krnje vlade, potpomognute Demokratama i DF-om. Još rječitija u kontekstu fijaska gotovo jednogodišnjeg procesa, pokušaja, bolje rečeno, da se popuni Sud koji se osipao pred očima parlamentaraca kako je kojem od sudija isticao mandat... Dok nije sveden na tri člana, od Ustavom predviđenih sedam.
Isti prof. dr Vukčević, u prethodnom, ljetošnjem glasanju na Ustavnom odboru, kada je u opticaju za izbor sudija bilo 18 kandidata prijavljenih na tri konkursa raspisana od septembra 2021. do marta 2022. godine, nije prošao. Između ostalog i zbog čuvene uzdržanosti građanskog pokreta Ura, odnosno poslanice Suade Zoronjić, uz opravdanje da se ne želi glasati samo za jednog kandidata, već samo za kompletiranje Suda, tj. sva četiri nedostajuća.
Da je tada izabran taj jedan sudija, ne bi rezultati izbora u Podgorici čekali izjašnjavanje i ocjenu ustavnosti izbornog procesa pred sudom kojeg (faktički) nema. Kao i niz drugih akata, zakona i ostalih manevara jedne i druge strane u politički podijeljenoj areni. Kao ni upitnost svih izbora koji nas očekuju u ovoj zemlji, uključujući i prve naredne, ne tako daleke, predsjedničke - već na proljeće.
Kompromisna ponuda DPS-a da se 12. decembra izabere makar jedan sudija - uprkos tome što nijesu uvaženi prilikom izbora kandidata prijavljenih na inovirani konkurs od 1. avgusta, uz kondicional da se ide na izbore, takođe je pao u vodu, jer je u međuvremenu iskristalisana pozicija insistirala da se biraju sva četiri.
Namjera većine - ako se u tim kategorijama može govoriti u dubokoj parlamentarnoj i institucionalnoj krizi - bila je da bez dogovora nametne opoziciji izglasavanje „svojih“ kandidata. Uprkos činjenici da je u normu koja definiše sam model izbora sudija Ustavnog suda, prije 10 godina, na preporuke Venecijanske komisije usađen politički kompromis kao imperativ. Dvotrećinska, pa, ako ona ne uspije, tropetinska podrška sudijama trebalo je da bude brana da pozicija (ko god bio na vlasti) nametne kandidate opoziciji (ko god bio manjina). Dakle, kompromis i mjera - počev od Ustavnog odbora (saslušavanja i predlaganja kandidata) koje izbor na plenumu svodi na gotovu stvar.
To je politički dio priče čiji je epilog poznat, samo što ga aktuelna vlast tumači na svoj način upirući prst u opozicione stranke za odgovornost što nije deblokiran sud koji „sudi svim sudovima“, u koji se članovi biraju na 12 godina iz redova vrsnih profesora, pravnih naučnika, sudija i pravnika.
Da je bilo podrške, u takav sud bi bio izabran i prof. dr Vukčević. S obzirom da nije, odlučio je da bude državni sekretar Ministarstva finansija u Abazovićevoj vladi.
29
