“Umjerenost” je postala važna riječ kampanje za predsjedničke izbore 19. marta.
Za utisak o umjerenosti se bore svi – i političari, i njihove partije, i njihovi mediji – na onoj polovini politike u Crnoj Gori koja se već treću godinu upinje da dokaže kako govori “iz glave cijela naroda”. Ta glava je cijela, kažu, iako je količnik te cjelovitosti – 41 prema 40, kao što znamo.
Svi su sada umjereni, da umjereniji ne mogu biti.
Ta fingirana umjerenost nije došla naprasno. Ona je proizvod dugogodišnjeg napora da se nacionalizam i šovinizam (velikosrspkog sadržaja i namjere) prikažu kao nova, demokratska i građanska osnova politike u našoj zemlji.
Bilo je puno babica u tom procesu – i domaćih i inostranih – daljih i bližih, i sa Istoka i sa Zapada. Sada ih je, čini se, manje, ali je njihov političko-ideološki Frankenštajn zauzeo pozicije u političkom i bezbjednosnom i svim drugim sistemima u Crnoj Gori, sa poražavajućim rezultatima – kao što znamo.
Glasnogovornici takvih teorija, manje ili više umješno, ekstremizuju i žigošu “poraženu politiku” kao “nacionalističku”, kao onu koja “dijeli narod” i koja “opstaje na podjelama”. (Istovremeno moraju da se, s teškom mukom i sa velikim naporom, pretvaraju kako poštuju i slijede principe i opredjeljenja vanjske politike upravo onih snaga koje su “definitivno poražene”.)
Oni time napadaju suverenistički politički blok (za koji sada i mnogi režimski komentatori i propagandisti, ali i oni kojima se, bar po formalnoj političkoj pripadnosti, ne bi reklo – bar ne na prvi pogled – da pripadaju tom režimskom društvu), tvrde da je “pokojni”.
Suverenisti i suverenistička ideja i politika su, tako, u zvanično suverenoj i nezavisnoj Crnoj Gori, postali ekstremni i pokojni – istovremeno!
Nezavidna pozicija, zaista. Pa su, kao da ove dvije presude nisu dovoljne, još i marginalni. Uz to su, naravno, sasvim “nebitni”, ali su, istovremeno, pod stalnim prozivkama i optužbama. Permanentna hajka na socijalno i političke marginalne i nebitne. Logično, zar ne?
I onda se kandidati iz redova većine od 41 prema 40 bore da budu umjereni. Pa još i građanski opredijeljeni. I da uz to govore o “nacionalnom pomirenju”.
Bude nam, u toj predstavi, žao kandidata Mandića. Ne zbog toga što ima srpsko državljanstvo i što se nikada nije odrekao titule četničkog vojvode. Pa ni zbog činjenice da ni sam ne vjeruje u svoje pokajanje za sve što je govorio i radio u politici i u ratovima proteklih decenija. Za njega su naši prijatelji sa zapadnih strana, znajući za vjerodostojnost optužbi za pokušaj državnog udara 2016. godine, neizbježno opredijelili ulogu političara koji ima blagnaklonost i podršku Moskve. “Koja će se umiješati u izborni proces”, kako smo čuli. Eureka!
Upliv i uticaj Srbije niko ne pominje, pa ni kada se radi o g. Mandiću.
Zato svi drugi kandidati sa te strane politike u Crnoj Gori, po toj čudnoj logici, imaju potencijal da budu građanski i umjereni. U samom su centru crnogorske politike. Nego što.
Pošto su Demokratski front i njihov prvak neumjereni, oni moraju imati pandan na crnogorskoj, odnosno suverenističkoj strani. Tako je crnogorksa građanska i demokratska politika u Crnoj Gori postala ekstremna – na samom rubu političke pameti i iza horizonta političke korektnosti.
Takvu lažnu i destruktivnu projekciju – nimalo slučajnu, niti improvizovanu – spremno će dočekati i dodatno “spinovati” i lokalna propaganda kako u Crnoj Gori treba da vladaju – “umjereni Srbi i umjereni Crnogorci”?!
Iz čega bi trebalo da zaključimo – tj. zbog čega se očekuje da progutamo i tu udicu – da se nacionalna pripadnost može gradirati, odnosno klasifikovati.
Treba, dakle, da se, prigodno i korisno neznaveni, pitamo i da raspravljamo da je neko (pazite sad!) “umjereni Srbin” ili je “radikalni Srbin”! I da tu istu naopaku “razliku” tražimo kod Crnogoraca! (Mada su Crnogorci, u posljednje dvije-tri godine, postali jedna sumnjiva rabota, samim tim što su Crnogorci u Crnoj Gori.)
U toj se logici krije jedna opasna zamjena teza. Nije ona slučajna, niti je nova. Ali nije ni naivna.
Gospodi Mandiću, Daniloviću, Bečiću i prvoj zamjeni Milatoviću niko ne može (i ne smije, da se razumijemo) prigovoriti što za sebe kažu da su Srbi. Nije taj osjećaj, niti može biti – esktreman, radikalan, polu-umjeren ili umjeren.
Nešto je drugo u njihovom političkom djelovanju, u stavovima koje propagfiraju i u politikama za koje se zalažu, takvo (uz puno građansko poštovanje svih zajedno i svakog od njih pojedinačno) da im se ne može (neki će reći – da može, što ne mijenja na stvari) pripisati da su građanski, demokratski i umjereni ljudi i političari.
Ali, da su umjereni ili neumjereni Srbi – to je, poštovani čitaoče – glupost. Opasna glupost.
Kojoj je cilj sasvim providan. A on se tiče i druge – crnogorske, građanske i demokratske strane ove priče. (Jer, isto važi, treba li reći, i za Crnogorce i za sve ostale u našoj Crnoj Gori. I oni su, po pomenutoj logici, djeljivi na “tvrde” i “netvrde”, neumjerene i umjerene.)
Priča o “umjerenim Srbima” i “umjerenim Crnogorcima” je, zbog svega pomenutog, samo nastavak maligne projekcije o tzv. “nacionalnom pomirenju”.
Da prihvatimo “pomirenje” tako što ćemo iskaze i pozicije velikosrpskog nacionalizma, negiranja crnogorske nacionalne samobitnosti, ili ugrožavanje vrijednosti građanskog i multietničkog/multikonfesionalnog društva i zajedničkog života, kao i otklon od evro-atlantskog opredjeljenja, prihvatiti kao pomirljive, umjerene i prihvatljive? Pa da se ne odupiremo takvim politikama, kako ne bi “zavađali narod”?
(Što me je sada podsjetilo kako je jedan drugi uporni kandidat, onaj za premijera, još uvijek – u vrijeme prije crnogorskog referenduma o nezavisnosti – govorio kako je referendum nepotreban – jer dijeli narod?! Pa onda nije došao da glasa. Da ne bi dijelio narod, valjda.)
Dakle: da li sve to treba da bude cijena pomirenja i propusnica za “umjerenost”? Da li da to prihvatimo kao uslov da bi nas ideolozi “nacionalno pomirene Crne Gore” izuzeli sa spiskova “ekstremnih nacionalista” i “lažnih patriota”? Plaćenike da ne pominjemo.
Zato pobrojane neumjerene kandidate treba pitati sva za njih “nezgodna” i “nepotrebna” pitanja, baš ona koja “svađaju narod”. Treba pomenuti one teme i situacije koje su kod njih, svih ovih godina, izazivale različite nivoe ksenofobije, ekstremnih i nacionalističkih ponašanja i izjava – i na njima zasnovanih političkih odluka i rješenja.
Posljedice srpskog nacionalizma u Crnoj Gori nećemo umanjiti, a kamoli ukloniti, ukoliko onima koji im se odupiru – jasno, javno i bez kompromisa – prišijemo optužbu radikalizma i nacionalizma.
Crnu Goru treba da vode oni koji je vole i poštuju.
