Pod sloganom „Otpor gradi slobodu“, u Podgorici će 4. oktobra biti održan 13. Montenegro Prajd. Okupljanje učesnika i učesnica planirano je ispred Skupštine Crne Gore od 13 do 14 sati, dok će povorka krenuti u 15h.
Ovogodišnja povorka, kako u razgovoru za Portal Analitika ističe izvršni direktor NVO Asocijacija Spektra Jovan Ulićević, prevazilazi samu šetnju – cilj je da se ukaže na povezanost različitih oblika represije i diskriminacije, te da se pošalje poruka da sloboda može postojati samo ako je zajednička.
„Sloboda je ili za sve nas, ili za nikoga. U našem društvu, nažalost, sloboda je samo za odabrane, bogate i političare. Dok to ne budemo razumjeli, nemamo čemu da se nadamo. Sloboda se može osvojiti samo zajedničkim snagama, a jedina stvar koju možemo da izgubimo su lanci“, poručuje Ulićević.
On poručuje da je to istovremeno filozofija koja stoji iza svake borbe.
„Dok god se držimo isključivo identitetskih kutija i pristajemo na narativ da se nasilje nad jednom grupom tiče isključivo te grupe, pristajemo na politiku vladajućih masa koja je jednostavna - “zavadi pa vladaj”. Mislim da ne moraju ljudi da razumiju drugačije od sebe da bi zajedno učestvovali u borbama za oslobođenje. Zapravo, držim da je suprotno - da se kroz zajedničke direktne akcije gradi solidarnost i razumijevanje koje dovodi do oslobođenja svih nas“, naglašava sagovornik Analitike.
Javni prostori kao mjesta solidarnosti i dijaloga
Prajd je, prema njegovim riječima, od početka imao cilj da javni prostori postanu mjesta solidarnosti i dijaloga, a ne isključivosti i podjela.
„Program je raznovrstan, za svakoga ponešto, i dobar dio se dešava na otvorenim prostorima – jer su to prostori koje moramo da vratimo sebi i zajednici. Aktivizam ne smije biti sveden na konferencije i saopštenja. Primjer toga je Solidum Fest u Njegoševom parku, u okviru kojeg imamo i muziku i zabavu i upoznavanje sa radom nevladinih organizacija, ali i prvu u nizu diskusija koje smo nazvali “U krugu revolucije”, na kojoj ćemo u jednom otvorenom, nehijerarhijskom formatu da zamišljamo neku bolju budućnost, kao alternativu stalnoj odbrani institucija i poretka koji ni ovako nije funkcionisao da valja, ili recimo diskusiju koju Trans Mreža Balkan organizuje pod nazivom “Antifašizam budućnosti”, tokom koje ćemo pokušati da dođemo do odgovora na pitanje što je antifašizam osim nostalgičnog śećanja na slavne pretke“, navodi Ulićević.
Pored toga, tu su i tradicionalni događaji poput „Prajd Kafea“, vouging časova, bubnjarskih radionica i večernjih žurki.
„Na Prajd treba da dođe svako kome je stalo do zaustavljanja nasilja, do radničkih prava, do pravednijeg društva i do toga da njihova djeca odrastaju u dobroj Crnoj Gori. Ako nekome nije komforno – baš zbog toga treba da dođe, jer solidarnost sigurno ne cvjeta u komforu“, dodaje on.
Društvo sve više nasilno prema svima
I dok Crna Gora i dalje bilježi visoke stope homofobije i transfobije, Prajd, smatra Ulićević, ima važnu ulogu u građenju mostova.
„Ovo društvo je sve više nasilno prema svima, pa samim tim i prema onima koji su različiti. Prajd je jedan od rijetkih kontinuiranih protesta, osim Osmomartovskog marša, koji uporno poziva na solidarnost svih građana i građanki i podiže svijest o povezanosti opresija. Dakle, Prajd nije identitetski protest, niti je ikad bio. Na medijima je da urade svoj dio posla, kao i da zauzmu aktivniju ulogu u odbrani demokratije od dezinformacija, koje su danas propagandni alat za širenje desničarskih poruka“, naglašava sagovornik Analitike.
Desničari šire dezinformacije koje podižu nivo nasilja u društvu
Kada je riječ o konkretnim oblicima diskriminacije, Ulićević je jasan - Crna Gora i dalje spada u evropske zemlje u kojima se krše osnovna ljudska prava LGBTIQ osoba.
„Ajmo prvo da se dogovorimo i usaglasimo da institucije ne rade svoj posao. Posao rade pojedinci u institucijama, koji nailaze na blokade i sabotaže. Na primjer, Crna Gora je i dalje jedna od rijetkih evropskih zemalja u kojoj dio građana prolazi prinudnu sterilizaciju samo da bi imao dokumenta u skladu sa identitetom. Zakon o životnom partnerstvu već pet godina znači samo papir, ali ne i prava. Preko naših leđa fašisti skupljaju političke poene, dok desničari šire dezinformacije koje podižu nivo nasilja u društvu“, kaže on.
Minimum standarda jeste pravo na samoodređenje
Iako se usvajanjem Zakona o životnom partnerstvu 2020. godine činilo da se otvara put ka ravnopravnosti, praksa je pokazala drugačije.
„Nejednakost istopolnih partnera je institucionalizovana i legitimisana tim Zakonom. Dobili smo mrtvo slovo na papiru. Kvir ljudi imaju iste obaveze kao i svi građani, ali ne i ista prava. Iako su vlasti dobile konkretne smjernice kako da izmijene zakon, ništa nije urađeno. Promijenjeni su samo poreski zakoni i dio iz socijalne zaštite“, naglašava Ulićević.
Posebno ga zabrinjava izostanak Zakona o pravnom prepoznavanju rodnog identiteta, iako je Crna Gora na to obavezana kroz EU pregovore, UN i preporuke evropskih tijela.
„Odlaganje usvajanja zakona znači da trans osobe svakodnevno biraju između nasilja prinudne sterilizacije i nasilja koje proizilazi iz nesklada između dokumenata i identiteta. Minimum standarda jeste pravo na samoodređenje. Prilikom kreiranja zakona smo pristali na razne kompromise koji se nalaze čak u domenu kršenja ljudskih prava, a koji podrazumijevaju da je zakon ograničen samo na punoljetne državljane Crne Gore, ne odnosi se na migrante i azilante, ne važi za osobe u braku ili protiv kojih se vodi postupak. To je direktno kršenje ljudskih prava“, upozorava on.
Država pokaže da postoji
Institucionalna podrška LGBTIQ zajednici, smatra Ulićević, uglavnom je deklarativna.
„Naši predstavnici nikako da shvate da osvjetljavanje zgrade ili šetnja na Prajdu nijesu suštinska podrška. Ovakvi performansi nijesu tu radi nas, već radi njih. Ovo je nesigurno i sve nasilnije društvo, koje je takvo zbog nemara institucija i intenzivnog trovanja građana i građanki jednih protiv drugih, dok uslovi za život postaju sve gori. Dakle, za suštinski sigurno društvo, prvo mora da postoji bar neka relativna jednakost, a ne društvo bogatih i moćnih i nas svih ostalih“, jasan je Ulićević.
Posebno je važno, kako je kazao, da država pokaže da postoji i da stane na kraj vrlo živom fašizmu.
„Batalite sa privatizacijom Crne Gore i građenjem elita i snobova, organizujte progresivno obrazovanje koje uči đecu prije svega drugarstvu i da prepoznaju opresije, omogućite kvalitetnu zdravstvenu zaštitu dostupnu svima, krov nad glavom neka prestane da bude privilegija koju omogućavaju banke i eto sigurnog društva. Nijesam pristalica mjera koje podrazumijevaju isključivo represiju nasilnih društvenih pojava. Ja nemam satisfakciju od punih zatvora, već od toga da mogu mirno da živim sa svojim komšijama i porodicom“, podvlači sagovornik Analitike.
Od prvih pokušaja Prajda do danas situacija se, kaže, promijenila, iako ne onoliko koliko bi trebalo.
„Od izjave tadašnjeg ministra za ljudska prava da „toga nema u Crnoj Gori“ došli smo do svijesti da kvir osobe postoje i da su neodvojivi dio društva. Zakoni su usvojeni, ali se ne sprovode u praksi. Političke partije i dalje kalkulišu s našim pravima kada postoji interes za to. Najveći pomak jeste mnogo veće razumijevanje među našim sugrađanima/kama, među različitim generacijama i u različitim sredinama. Situacija na društvenim mrežama je drugačija zato što je taj kontakt depersonalizovan i dehumanizovan, tamo ima mnogo mržnje, ali treba uzet u obzir da algoritmi to omogućavaju, zajedno sa institucijama“, navodi Ulićević.
Potrebno nam je više progresivne misli i solidarnosti a manje sujete
Na pitanje kakvu budućnost predviđa za LGBTIQ pokret, sagovornik Analitike kaže da nas čeka budućnost puna promjena, jer sadašnjost toliko dinamična i mnogo se intenzivnih društvenih procesa dešava na kako na globalnom, tako i na lokalnom nivou.
„Prije svega, ako društveni pokreti, ali i oni koji su na pozicijama moći, budu imali dovoljno mudrosti da sačuvaju mir, mislim da nas svakako čeka dosta turbulentna decenija. Aktivizam mora da prestane da održava status quo i da bude zaključan u branjenju institucija koje ne rade, već da se osmjeli da zamišlja, a onda i da se bori za neku mnogo bolju i pravedniju budućnost. Potrebno nam je više radikalno progresivne misli, više solidarnosti i manje sujete. Slijede godine otpora koji gradi slobodu – to nijesu laki procesi, ali jesu procesi koji zahtijevaju zajedništvo i hrabrost“, zaključuje Ulićević.
