Paralelno egzistiranje dva lica Crnogoraca, lica podvižnika i posrnulih, neka je vrsta nacionalnog usuda koji se kroz vjekove održao do danas. Svaka stranica naše prošlosti ispisana je i ponosom i sramom, što je, na globalnom nivou dovelo do toga da imamo državu, koja nije za bog zna kakav ponos. Dobri momci u crnogorskom filmu uglavnom nadjačaju loše, ali je pobjeda vazda tijesna, a negativci su, pritom, žilavi i ne predaju se.
Kako vjekovima unazad, tako i za vikend!
Neka mi, ovaj put, oproste dame iz Budućnosti, ali je muška rukometna reprezentacija Crne Gore moj izbor za herojska djela sedmice! Prvo su u četvrtak zgazili reprezentaciju Njemačke, zemlje sa najjačom ligom na svijetu, zemlje u kojoj je rukomet sport broj dva, po popularnosti i ulaganjima odmah iza fudbala, zemlje čija je moć i van terena srazmjerna onoj što je ta država ima na ekonomskoj i političkoj mapi Evrope!
Nova herojska sportska djela: I to đe – na njenom terenu, pred njenim navijačima?! I to kako – tako da su “panceri” otišli doma mrtvi zadovoljni što je na kraju bilo samo četiri razlike?! U Manhajmu, gradu prvog traktora i prvog mlaznjaka, mimo svih očekivanja, Njemci su orali, Crnogorci lećeli.
A, samo tri dana kasnije, u drugoj Barskoj bici, Topoličkoj, milenijum nakon Tuđemiluske, Lovćenski bataljon je na jatagane dobio Češku, predvođenu najboljim rukometašem svijeta Filipom Jihom! Već čujem stilska džangrizala kako mi zamjeraju na ratni(čk)im mataforama, patetici i hiperbolama! Malo strpljenja, brzo ću objasniti rezon! (Nadam se, samo, da to nije oblanda za stvarnu zavist što u dresovima Crne Gore, na oltar njene sportske slave srce prilažu, kako mi u sms-u, nakon Manhajma, napisa Petar Kapisoda, “ crnogorski hajduci”?!)
Njemce smo uzeli na juriš, kao Skadar, od Čeha se odbranili grudima, kao od Omer paše!
Nekada smo slavu sticali jataganom i džeferdarom, danas loptom. Njegoš, Dado ili Marina izuzeci su koji ne utiču na tačnost konstatacije da nam ništa ne ide od ruke kao ratovanje i igra. Otuda, da napokon odbranim svoj izbor metafora, ima smisla analogija između veličanstvenih sportskih trijumfa i slavnih vojevanja. Konačno, kolektivno ushićenje i nacionalni ponos mogu izazvati samo pregnuća ostvarena fanatičnim požrtvovanjem u kojem se očituje strast i ljubav prema svojoj zemlji. Ni meni ne bi smetalo da nas poznaju po kompozitorima, naučnicima ili automobilima domaće proizvodnje, ali – na to ćemo pričekati.
No, kao što rekoh na početku, svaki podvig ovdje obavezno prati kolosalno posrnuće.
Poodavno već, u oštroj konkurenciji, šampioni u dosezanju moralnog dna su crnogorski mediji. Naročito nekoliko njih. Kao zainat, baš oni koje prepoznajemo kao samoproglašene borce za najuzvišenije vrijednosti – demokratiju, nezavisnost, slobodu govora, profesionalne standarde…
Sjećate se čuvene rečenice Slobodana Miloševića – “ako ne znamo da radimo, znamo da se bijemo”!? Ovdje je čitaj kao – ako ne znamo da pišemo, znamo da blatimo. Upravo bi se tako najtačnije dao definisati uređivački kredo u koncernu Miodraga Perovića, čovjeka koji je u novinarstvo ušao s navodnim ciljem da odigra misionarsku ulogu emancipatora crnogorskog društva. Tokom dvije decenije, međutim, taj se univerzitetski profesor premetnuo u glavnog zagađivača naše medijske scene i, uz pomoć glasila na koja ima presudan uticaj, u hladnokrvnog, beskrupuloznog ubicu posljednjih ostataka javnog morala.
Nepopravljivi mizantrop i njegova glasila kao kamikaze: Ili je, možda, samo pokazao da je u njemu od početka čučao i čekao svoj istorijski trenutak halapljivi srebroljubac, spreman da pokrade kolege, da zgrne milione u bankarskim i medijskim dilovima sa vlašću; opsesivni vlastohlepac koji ne preza od paktiranja sa ljudima koje je do juče tretirao kao izdajnike, a protiv onih na čije, kako voli reći “krvave pare” nije bio gadljiv; ideolog ništavila, s posebnim pikom na patriotizam u bilo kojoj formi ispoljavanja. Pod pritiskom Perovićevih ideoloških komisija, koje su, umjesto presuda, direktiva i rezolucija, liferovale naslove i kolumne, ljudi su se počeli ustezati da navijaju za svoju reprezentaciju, da poštuju državne simbole, da svoj jezik nazivaju crnogorskim… uopšte, da pokazuju poštovanje i pripadnost Crnoj Gori!
Sve to radio je bukvalno nesmetano, savršeno igrajući na kartu straha velikog broja prljavih i korumpiranih ljudi u vlasti. Znao je da ga neće dirati, da on ne bi dirao njih.
Profesor Perović, međutim, nije izbjegao drugu vrstu kazne. Danas je on čovjek kojeg se, kao gubavca, klone svi njegovi nekadašnji prijatelji. I lideri njegovih političkih projekata izbjegavaju javne susrete sa njim, jer znaju da ih kompromituje.
Kao daleko najpametniji u, sad već jadnoj konkurenciji unutar Koncerna, profesor Perović vidi da je njegov stvarni lik raskrinkan, a da djelo nikad neće završiti. No, kao nepopravljivi mizantrop, on svoja glasila pretvara u kamikaze, koje šalje u samouništavajuće napade na ljude koje mrzi. A mrzi ih jer su, na ovaj ili onaj način, krivi što je propao njegov plan da osvoji vlast. Vlast koja bi zaštitila njegove već stečene milione, donijela mu nove i nahranila njegov pregolemi ego.
Monitor pljunuo na godine u kojima je stvorio ime: Upravo za jedan takav, kamikaza napad upotrijebio je, u petak, svoje prvo čedo – neđeljnik Monitor. U Miškovom slučaju prvo čedo nije i najdraže, jer ne donosi profit. Zato je stavljajući na naslovnicu jednu debilnu, petparačku montažu, pljunuo na godine u kojima je Monitor stvorio ime. Na vrijeme u kojem su baš ljudi koje je predstavio kao marionete, napisali vjerovatno preko hiljadu tekstova, a jedan ga godinama i uređivao, stvorivši brend koji je Perović sa još jednim saučesnikom debelo unovčio.
U tom Monitoru iz 90-ih nije se moglo desiti da se urednik skriva ispod suknje novinarke za specijalne zadatke. Ako je trebalo udariti na Bulatovića, Đukanovića ili Miloševića, uglavnom je to radio neko od nas sa posljednje naslovnice. Godinama unazad shvatio sam da je od Monitora ostalo tek ime, da se manjak znanja kompenzira bezobzirnošću u ličnim diskvalifikacijama. Ipak, batalio sam čitanje tog Perovićevog oruđa kad sam se uvjerio da je promijenio stranu. Već pola decenije Monitor je glasilo onih protiv čije je politike stvoren da se bori. Danas su oni njegovi finansijeri i čitaoci.
Istu stvar Miodrag Perović uradio je sa ostalim djelovima svoje medijske imperije. Samo je Antena M izbjegla da postane Vesti. Profesor mi to ne može oprostiti, pa je svojim zombijima komandovao napad, u kojem im ne ostavlja pravo ni na minimum samopoštovanja. Zato mislim da je blizu dan kada će sa njim ostati samo nekoliko dobro plaćenih najamnika, da ugase svjetlo u redakciji koja je nekad budila cijelu Crnu Goru. Uskoro će, umjesto ljudi, Miodragu Peroviću društvo praviti samo polusvijet sa foruma na njegovom portalu, taj živi dokaz kako je profesorova velika misija emancipacije crnogorskog društva završila stvaranjem poligona za okupljanje njegovog najbolesnijeg dijela.
Tačno nakon dvadest godina, karijera koja je ciljala nebo, završila je u blatu!
Tako crnogorski! Na žalost.
(Radio veza, AntenaM)
