Već je rečeno, i to od strane onih u čiju kompetentnost – kada su međunarodni ugovori i njihove pravno-političke dimenzije i posljedice u pitanju – teško možemo sumnjati: takav bi akt bio čin veleizdaje, a oni koji ga potpišu – rizikuju da završe u zatvoru.
Zvuči dramatično, jer i jeste dramatično.
Crna je Gora, u decembru 2019, ušla u vrtlog klerikalno-populističke reformacije i političke regresije kojoj je inicijalna kapisla bilo usvajanje Zakona o slobodi vjeroispovijesti. Uzalud su bila (rijetka) objašnjenja i podsjećanja da je nacrt tog zakona prošao višestruko “čitanje” u Venecijanskoj komisiji i da je usvojen sa jednim glasom protiv (predstavnik Srbije, naravno, “poreklom” iz Crne Gore, još naravnije) i jednim uzdržanim (BiH, Banjaluka). Skrajnuta je i ignorisana činjenica da su predstavnici svih dominantno pravoslavnih zemalja (Rusija, Rumunija, Bugarska, Sjeverna Makedonija, Grčka, Kipar; Jermenija, Gruzija, Ukrajina) listom dali svoj glas za taj i takav zakonski projekat.
Ostalo je istorija: politički protesti sa svim karakteristikama fundamentalističke kontra-revolucije (“litije” u hodu, u vozilima i na moru), pod komesarskim vođstvom srpske crkve, donijele su nam i novu vlast, kojoj je prebjeg koalicije “Crno na bijelo”, tj. GP URA, podario većinu od jednog poslaničkog mjesta. Belvederski i cetinjski događaji – nasilna intronizacija srpskog mitropolita za Crnu Goru – uz nezakonito i nepotrebno, a zapravo – vrlo namjerno – nasilje nad građanima, bili su logični nastavak tog anti-crnogorskog nauma i projekta (u državnom, kulturnom, nacionalnom i u svakom drugom smislu, uključujući odnos prema manjinama).
Ovih dana ta zlokobna i rušilaška platforma ulazi u svoju završnu fazu (osokoljena puzajućom i upornom legitimizacijom “Otvorenog Balkana” i re-afirmacijom velikodržavne ideje kroz “srpski svet”) – upravo kroz finalizaciju Temeljnog ugovora države Crne Gore sa Crkvom Srbije (SPC).
Ostavićemo stručnjacima i bolje informisanim analitičarima da pokažu kako nacrt Temeljnog ugovora sliči ili ne sliči drugim temeljnim ugovorima i sporazumima slične vrste – kako onih koje je potpisala Crna Gora, tako i onih koje je potpisala Crkva Srbije i/ili njene eparhije, tj. eparhijski savjeti u trećim zemljama (najbliži primjer: Republika Hrvatska).
Ono što nas, ovom prilikom, zanima (i to u sumarnoj formi i prevashodno kao naznaka problema, a ne kao njegova pravna i politička definicija, tj. kao definitivna i kompletna ocjena) jesu tri grupe “detalja” i “sitnica”.
Stavićemo ih i u upitni oblik, tamo đe budemo mogli, uz spremnu potvrdu da se tu radi o retoričkim pitanjima. Jer, odgovori su, za sve koji imalo poznaju ove stvari, sasvim jasni.
Prvo, da li Crkva Srbije (Srpska pravoslavna crkva, sa sjedištem u Beogradu) ima kapacitet, odnosno pravnu legitimaciju da sa državom Crnom Gorom potpiše jedan ugovor međunarodnog prava? Da li će takav ugovor (ponavljamo: ako SPC ima kapacitet za to), kao sporazum međunarodnog karaktera, biti ratifikovan u Skupštini Crne Gore?
Da li oni koji, i ovih dana, “naivno” i “dobronamjerno” upoređuju ovaj temeljni ugovor sa onim koji je Crna Gora dogovorila i potpisala 2011. sa Svetom Stolicom (sa državom, dakle, pa je taj ugovor, kao sporazum međunarodnog karaktera, kakva god da je njegova sadržina, stariji” od crnogorskog Zakona o slobodi vjeroispovijesti, a i ratifikovan je u Skupštini) i sa sporazumom sa Islamskom zajednicom u Crnoj Gori (što je ugovor unutrašnjeg prava, od kojega je pomenuti crnogorski zakon, naravno, “stariji”, pa ugovor mora biti u skladu sa zakonom), zaista vjeruju da niko neće prepoznati njihovu “benignu naivnost” i “dobru namjeru” prema svima nama, a posebno prema Crkvi Srbije?
(Da se malo našalimo, mada ođe za šalu ima sasvim malo prostora: ovo je tip konfuzije koju je moj srpski kolega Vuk Drašković jednom “preveo” na engleski kao “Do not mix gradmothers and frogs!”. To jest – ne treba brkati crkve i države, moj dragi srpski prijatelju!)
Drugo, da li čimbenici u Vladi Crne Gore, u bilo kojoj vladi, ko god da ju/ih bude vodio, zaista vjeruju da sve to može proći bez ratifikacije u Skupštini Crne Gore? Crna Gora bar pravnika ima, i to dobrih, pa će se neko sjetiti, sigurni smo, da argumentovano postavi i to pitanje, kada dođe vrijeme. Uzalud je potpis premijera ako ne odobri Skupština. I tačka.
Ođe bi bio red da postavimo i jedno “potpitanje”, tj. da podsjetimo kako se Crkva Srbije potrudila, poslije smrti Amfilohija Rista Radovića, da razvali i oburda sve ono što je Počivši, kako je on to mislio i znao, gradio gotovo tri decenije, pa sada Crna Gora, čak iako je sasvim u raljama SPC, nema više ni crkveno tijelo – episkopski savjet, ili takvo što – koje bi, kada bi to htio/smio ogranak srpske crkve u Crnoj Gori, mogao potpisati Temeljni ugovor sa Vladom Crne Gore. Sjetićete se vica: “Kao prvo, zvono ne zvoni – jer ga nema!”
(Da ne kontempliramo što bi g. Radović sada rekao, da zna i vidi ovo što se sada čini.)
Treće (i, za ovu priliku, posljednje), pitanje se odnosi ne samo na brutalne i besprizorne istorijske falsifikate – kojima vrvi ovaj pravni uradak, već i na suštinu pozicije i odnosa Crkve Srbije (ponavljamo: SPC, Beograd) prema suverenoj i nezavisnoj, građanskoj i sekularnoj državi Crnoj Gori.
Odnosno, da pitamo direktno, sasvim ozbiljno i bez imalo ironije: da li je Srbija inostranstvo? To jest: da li je crkva sa sjedištem u drugoj zemlji inostrana crkva za Crnu Goru?
Jeste ili nije? Smijemo li, kao društvo, kao politika, kao vlast i kao opozicija, i svi ostali, zajedno i pojedinačno, odgovoriti jasno na ova pitanja?
Da li neko – i u Crnoj Gori i u Srbji, pa i šire – zaista vjeruje da će baš sve crnogorske institucije (da ne nabrajamo, uključujući i one koje su u samonametnutoj hibernaciji u posljednjih godinu i po dana) i baš sve partije, mediji, udruženja i pojedinci, građanskog i demokratskog svjetonazora, gledati kako im neko nemilosrdno i do kraja razvaljuje državu i društvo? Zar neko očekuje da ćemo baš svi ćutati i sve to gledati?
Za ustavno-pravne aspekte ovog segmenta problema – srpska crkva kao država u državi Crnoj Gori– postoji i Ustavni sud, a i onaj u Strazburu.
Time bismo okončali ovo nabrajanje. Biće dana za razradu teza i za istorijske – građanske, demokratske, civilizovane i crnogorske – odgovore na namjeru da se počini veleizdaja.
Nije nam prvi put, a, bojimo se, ni posljednji!
