Povodom globalnog dana podizanja svijesti o pristupačnosti, iz udruženja su kazali da se danas i ne zna broj nepristupačnih institucija, pa ni onih novosagrađenih nakon usvajanja Zakona o uređenju prostora i igradnji objekata, kojim je definisana obaveza i standardi pristupačnosti još od 2008. godine.
“I dalje objašnjavamo da pristupačnost nijesu samo rampe i liftovi, te da je univerzalni dizajn blagodet cijelog društva. Na kraju, i dalje se borimo za pravilno definisanje i primjenu koncepta razumnih adaptacija, koji se u Crnoj Gori potpuno zloupotrebljava. Razumne adaptacije podrazumijevaju prilagođavanja za pojedince u konkretnim situacijama, koja pritom nijesu definisana kao standard za zajednicu, a ne nikako kao ekonomsku isplativnost za onoga ko treba da ih omogući, kako to cnorogsrke institucije pa i Zakon o zabrani diskriminacije tretiraju”, navode iz Udruženja.
Kako su kazali, ne smije biti skupo pristupačno okruženje, proizvodi i usluge, saobraćaj, informacije i komunikacije.
“Ne smije biti nedostižno obrazovanje, niti posao ili stanovanje. Da bi se svakom pojedincu omogućilo da samostalno živi i učestvuje u svim aspektima života, na jednakoj osnovi, potrebno je obezbijediti sve ono što pristupačnost podrazumijeva. Neke od prepreka, koje su suprotnost pristupačnosti, se u nekim situacijama, ne i uvijek, mogu ukloniti aktivnošću same osobe (npr. neinformisanost), neke se mogu ukloniti promjenom ponašanja ljudi u okruženju (socijalna distanca, predrasude, diskriminacija, administrativne prepreke), ali fizičke prepreke u okruženju se mogu ukloniti samo planskim, pažljivo osmišljenim djelovanjem svih onih koji grade to okruženje. Da bi se to postiglo, neophodno je uspostavljene standarde, koje izgrađeno okruženje treba da ima, primjenjivati u praksi, bez izuzetka”, kažu iz udruženja.
Prema njihovim riječima, nepristupačno okruženje, objekti, saobraćaj, usluge, informacije, komunikacije i tehnologije su posljedica društvenog pristupa prema osobama s invaliditetom, onog koji nas vidi kao pasivne, bespomoćne, ili manje važne za jednu društvenu zajednicu.
“Ne tražimo da se prirodno okruženje ruši, tražimo da ono izgrađeno bude jednako naše, kao i svih drugih u Crnoj Gori. Tražimo da ono što ljudska ruka stvara ne bude samo u korist većine, da sve što dizajniraju i stvaraju ljudi da bi koristilo ljudima – mora da bude pristupačno, pogodno za upotrebu za svakog člana društva, da može da se prilagodi ljudskoj raznolikosti, a prije svega da omogući slobodu nesmetanog kretanja svim ljudima u bilo kom prostoru (za stanovanje, na ulici, u javnom prevozu, u javnim zgradama, objektima opšte namjene, onima u kojima se pružaju usluge)”, dodaju iz UMHCG.
Zato očekuju od premijera Duška Markovića da ih, nakon skoro pola godine od kada je naložio inspekcijsku kontrolu u dijelu stambeno-poslovnih objekata obavijesti o rezultatima i ishodima navedenih kontrola, ali i da, kako smo i tada tražili, naloži ovakvu vrstu kontrola i u javnim objektima i objektima u vlasništvu države.
“Ovo su pritom jedine, javnosti poznate, kontrole koje su najavljene ili sprovedene u dijelu obaveznih elemenata pristupačnosti, dok su na drugoj strani, samo osobe s invaliditetom pokretale postupke za zaštitu od diskriminacije po osnovu invaliditeta zbog nepristupačnosti javnih površina i objekata u javnoj upotrebi. Zar ta činjenica nije dovoljna za državu i njene institucije kao pokazatelj opšte svijesti ali i odnosa i odgovornosti prema osobama s ivaliditetom? Svako kršenje standarda pristupačnosti od strane investitora, projektanata, izvođača radova, revidenata ili inspekcije mora se sankcionisati, ali i svi oni u nizu u zavisnosti od odgovornosti obavezati da sopstvenim sredstvima i izvorima isprave propuste u dijelu standarda i obaveznih elemenata pristupačnosti. Tek tada ćemo imati sistem odgovornosti i želljeno stanje – „zrelo“ za sankcije i nagrade za pristupačnost”, poručuju iz udruženja.
