Iz Udruženja psihologa Crne Gore, vodeći se, kako kažu, društvenom odgovornošću ove profesije, etičkim standardima i kompetencijama svog članstva, smatraju zaštitu i unaprijeđenje mentalnog zdravlja stanovništva prioritetom struke, a jednako i odgovornošću svih sektora i društva u cjelini
"U masovnim ubistvima 1. januara 2025. i 12. avgusta 2022. godine stradalo je četvoro djece i devetnaest odraslih građana i građanki Cetinja. Više njih je preživjelo teška ranjavanja, uz velike emocionalne boli. Od svojih bližnjih surovo su oduzeti majke, djeca, očevi, sestre i braća, babe i đedovi, tetke, stričevi, ujaci, rođaci, prijatelji, drugari, kolege s posla, sugrađani", podsjećaju iz Udruženja psihiloga Crne Gore.
Njihovi gubici su, ističu, nenadoknadivi i trajno će im obilježiti živote.
"Ono što, makar djelimično, može ublažiti traumatske posljedice je sistemska društvena reakcija čiji zajednički imenitelj treba da bude podrška, razumijevanje specifičnih potreba, istina, pravda, sjećanje i pijetet prema nedužnim žrtvama.
Posebno naglašavamo da je, usljed neosjetljivosti sistema i neefikasnih sistemskih aktivnosti, moguće očekivati ponovno emocionalno i psihološko povrijeđivanje osoba već pogođenih traumom (retraumatizacija). To je dodatni napad na njihovo mentalno zdravlje – sa manifestacijama koje su vrlo slične prvobitnoj traumi, a nerijetko i snažnije", navode iz Udruženja psihologa Crne Gore.
Podsjećaju da su rodbina stradalih, građani i građanke 11 mjeseci protestvali na ulici očekujući da ih odgovorni čuju, da razgovaraju o njihovim zahtjevima, saopšte im istinu, i da se prepoznaju odgovornosti za ove tragedije.
"Gubitak osjećanja sigurnosti i bezbjednosti, nepovjerenje u institucije, nezadovoljene potrebe za pravdom i moralnim reakcijama odgovornih - pored ogromne patnje za izgubljenima – uslovi su u kojima nije moguće očuvati mentalno zdravlje. Traume su direktno i dugoročno narušile mentalno zdravlje rodbine stradalih, a posredno i zdravlje cijele zajednice. Utisak je, ipak, da je na snazi pristup “vrijeme liječi rane”, dok se, u suštini, emocije i stvarni problemi ignorišu", poručuju iz Udruženja psihologa Crne Gore.
Dodatno, ističu da, ranjeni institucionalnim ćutanjem, ovi ljudi istrajavaju u borbi koja nadilazi njihove lične ciljeve i usmjerena je na opšte dobro.
"Traže usvajanje „Markovog i Mašanovog zakona“ jer bi on čuvao i afirmisao ljudski život, sigurnost, red i odgovornost. Bore se da se ovakve tragedije nikada ne ponove i da se na njihove rane znakove pravovremeno i spremno regauje. Bore se za povratak mira, povjerenja, za uvažavanje dostojanstva djece, mladih i odraslih, za istinu i odgovornost", poručuju iz Udruženja psihologa Crne Gore.
Godinu, odnosno više od tri godine od ovih tragedija, uprkos, kako kažu, sprovedenim interventnim programima psihološke i psihijatrijske pomoći, i dalje izostaju snažne, sveobuhvatne i održive sistemske mjere koje bi ojačale povjerenje građana I građanki da je Crna Gora učinila maksimum kako bi se ovakve tragedije spriječile u budućnosti, a njihovi uzroci pravovremeno prepoznali i adekvatno adresirali.
"Apelujemo na ličnu i društvenu obavezu svih onih koji donose odluke koje utiču na živote drugih, da dobro strukturiranim i empatičnim strategijama obezbijede uslove za očuvanje mentalnog zdravlja djece, mladih i odraslih, kao preduslov dobrog kvaliteta života pojedinca i društva u cjelini. Oporavak od traume nije privatna niti individualna stvar, nego odgovornost zajednice. Ni zajednica ni pravosudni sistem ne smiju da ćute!", navode iz Udružernja psihologa.
Jasno poručuju: ćutanje institucija nije neutralno– ono se u psihi pogođenih doživljava kao poricanje, odbacivanje i sekundarna viktimizacija.
"Kada društvo ne reaguje na patnju, trauma se ne smiruje, već produbljuje i prenosi sa pojedinaca na porodice, sa porodica na zajednicu i iz sadašnjosti na buduće generacije. Društvo koje ne priznaje bol svojih građana i građanki gubi sposobnost da bude sigurno, pravedno i mentalno zdravo. Zato ovaj apel nije samo poziv na djelovanje, već poziv na moralnu budnost: da se reaguje sada, jer svako dalje odlaganje povećava psihološku cijenu koju svi plaćamo. Zaštita mentalnog zdravlja nije čin saosjećanja, već temelj društvene stabilnosti i odgovornosti.Vrijeme za empatičnu, odlučnu i vidljivu reakciju nije sjutra – ono je već odavno prošlo"; zaključuju u saopštenju.
