Fudbal je bio život kakav je Faten Ben Omar El Azizi željela. Godinama je igrala u regionalnoj ligi Maroka za Maghreb Atlético Tetuán, čiji upečatljivi dres podsjeća na boje slavnog španskog kluba Atlético Madrid, piše Guardain.
U najokrutnijem spletu okolnosti, na dan kada se utopila - kao jedna od gotovo 150 osoba koje su poginule tokom ilegalnog masovnog prelaska u špansku enklavu Seutu, njena majka je saznala da je njenoj kćerki upravo odobrena viza za odlazak u Španiju.
El Azizi je obožavala treninge, kaže njen trener, utorkom su trenirali na terenu, a četvrtkom na plaži, u blizini grada Tetuan na sjeveru Maroka, gdje je 26-godišnjakinja živjela sa majkom i ostatkom porodice.
Ali zarađivati za život igrajući u ženskoj fudbalskoj ligi u Maroku pokazalo se gotovo nemogućim. Dobijala je samo malu naknadu od oko 260 dirhama kada bi njen tim pobijedio, a ništa kada bi izgubio – nedovoljno da izdržava majku, dvoje braće i sestara i ostale članove porodice. Otac joj je umro kada je imala 12 godina.
Pored fudbala, radila je na najstarijem groblju u Tetouanu, gdje je čistila grobove i ožalošćenima prodavala bukete bosiljka, koji se u muslimanskoj tradiciji sahranjivanja povezuje sa blagoslovom.
„Sanjala je da preko fudbala stigne u Evropu“, kaže njena majka Jamilla. Umjesto toga, El Azizi je sada sahranjena upravo na groblju na kojem je nekada radila, nakon što se 30. jula utopila pokušavajući da prepliva put od Maroka do Seute, španske enklave u blizini Tetouana.
Bila je među najmanje 141 osobom koja je poginula tokom prošlomjesečnog masovnog prelaska u špansku teritoriju na sjeveru Afrike, prema podacima organizacije za prava migranata Caminando Fronteras. Vjeruje se da je većina stradalih - onih koji su se utopili ili bili smrskani na kopnenoj granici - bila mlađa od 35 godina.
Jamilla kaže da je njena kćerka sanjala o tome da trenira i napreduje kao fudbalerka, ali porodica nije mogla finansijski da joj pomogne.
Ujutro 30. jula Jamilla je dobila telefonski poziv od osobe koja je tražila da razgovara sa Faten.
„Ne, ja sam njena majka“, odgovorila je Jamilla.
Tada joj je službenik rekao da je njenoj kćerki odobrena španska viza i da Faten treba da ode u konzulat u Tangeru sa ličnom kartom kako bi je preuzela.
Jamilla kaže da nije znala da je njena kćerka podnijela zahtjev za vizu niti, ako jeste, zašto je iznenada odlučila da pokuša da dođe do evropske teritorije prelaskom u Seutu.
Njena majka vjeruje da je Faten vizu pokušavala da dobije neformalnim putem i da nije očekivala da će joj biti odobrena. Ne zna kakva je viza bila niti gdje je Faten planirala da putuje.
Posljednjih nekoliko nedjelja, kaže ona, njena kćerka postala je neobično tiha, tužna i povučena.
„Izgledalo je kao da je isključena“, kaže Jamilla.
Nakon što je Faten nestala, porodica ju je tražila tokom cijele noći. Na kraju je u kuću došao jedan mladić i pitao da li je nosila trenerku. Rekao je da je tokom prelaska udarila glavom.
Jamilla kaže da nije imala snage da uđe u prostoriju u kojoj su bila tijela poginulih.
„Nisam željela da mi se ta slika ureže u sjećanje“, kaže ona.
Umjesto nje, njena sestra je otišla da identifikuje tijelo.
Za Jamillu patnja se tu nije završila. Nakon što je saznala da je Faten pokušala da pređe granicu, otkrila je da su i njeno drugo dvoje djece otišli.
Njen najstariji sin stigao je do Seute i telefonom joj se javio, ali Jamilla još čeka vijesti o svojoj 14-godišnjoj kćerki, za koju se takođe vjeruje da je stigla do Seute.
„Sada sam sama, bez svoje djece“, kaže ona.
